ISTINITA PRIČA: Dobio je milione na lotou a onda ušao kod šefa u kancelariju …
On vadi listić iz džepa, skida naočare, stavlja ih na sto i maršira prema kancelariji svog šefa …
Da li ste ikad zamišljali šta biste uradili da dobijete milione na lotou? Šta biste rekli šefu, kolegi koji vas nervira, šta biste uradili sa 15 godina starim kolima? Upravo ovo se desilo jednom Srbinu, koji je svoj radni vijek proveo u jednim dnevnim novinama.
Priča, dakle, počinje u redakciji jednog dnevnog lista, osamdesetih godina prošlog vijeka. Naš junak je radio u noćnoj smjeni, dakle u ono vrijeme kada se uglavnom ubacuju nove vijesti, za beogradsko izdanje i razne servisne vijesti. Među tim servisnim vijestima, ali i stvarima koje ujutru “prodaju novine”, bio je i izvještaj sa izvlačenja najpopularnije igre na sreću u bivšoj Jugoslaviji – Lotoa. Važne za zaplet ove priče su tri činjenice: 1) naš junak je imao naviku da svake nedjelje igra loto i uvijek je igrao istu kombinaciju brojeva; 2) uvijek u isto vrijeme, nedugo poslije izvlačenja, donosili bi mu prelomljenu stranu sa objavljenim izvučenim brojevima na odobravanje, kako bi mogla da se šalje u štampariju; 3) imao je kolege koji su “vrebali” da naprave najveću “praktičnu šalu” u njihovim životima.
Šta se desilo, sada već možete da pretpostavite. Zavjerenici, koji su znali njegovu kombinaciju, natjerali su slovoslagače da, umjesto pravih brojeva koji su izvučeni, na stranu stave brojeve koje njihov kolega već godinama uredno uplaćuje. Zavaljen u stolicu, on pijucka kaficu, puši cigaretu (tada se to moglo u kancelarijama), i čeka još jednu stranu na odobravanje. Još jednom strana broj sedam, i još jednom 2-3, a možda čak i 4 pogotka, ubijeđen je.
Ovog puta, međutim, sve je drugačije: Prvi broj – tu, drugi – ima, treći – evo ga, četvrti – OPA!, peti – PA JEL’ MOGUĆE OVO???, ŠESTI – BOŽE, DAJ MI JOŠ SAMO SEDMI BROJ, MOLIM TE BOŽE … – AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA! Sedmica! SEDMICA!!! LJUDI, DOBIO SAM SEDMICU! LJUDI! – viče naš junak po redakciji. Oni koji ne znaju za “foru” i sami se raduju, čestitaju mu, viču mu “da častiš”, “bravo majstore”, naš junak viče, drži se za glavu, pa za srce …
A zavjerenici već počinju da shvataju da su možda malko pretjerali … No prije nego što su uspjeli da mu kažu, on vadi listić iz džepa, skida naočare, stavlja ih na sto, i maršira prema kancelariji glavnog urednika … I radi ono o čemu mnogi u Srbiji maštaju: – Dobro veče – upada bez kucanja, i pita iznenađenog glodura: – Imaš li minut, šefe? Glavni, odsječan kao i uvijek, i pomalo bahat, kaže: – ‘Ajde, samo brzo, šta je? Naš junak stišće listić u ruci, i mirno kreće: – Evo šta je. Pa maj.u ti j.bem u pi.ku. Da ti j.bem. Slušaj bre bitango … (i nastavlja u sličnom stilu pred zaprepašćenim šefom). I nastavlja, i nastavlja, pet punih minuta sočne “časti” šefa. Na kraju monologa pokazno baca novine šefu u lice i napušta kancelariju uz rečenicu koja se završava sa rječju “otkaz”.
Za to vrijeme, kolegama koje su namjestili igru više ništa nije smiješno. Poslije pola sata proslave i divljanja po redakciji, jedan je odveo već pripitog slavljenika u stranu i počeo da mu priča: – Druže, gledaj, ovo za loto, mi smo malo htjeli da se našalimo … Slavljenik ga je prvo blijedo gledao jedno 3o sekundi, a onda se grohotom nasmijao: – Ma idi bre… Zamalo da me zajebeš! Hahahaha … – nastavio je sa slavljem, misleći da se kolega šali da se šalio. Slavlje je potrajalo u noć. Niko mu više nije prišao, kako bi mu rekao istinu. A onda je došlo jutro i beogradska izdanja novina, sa pravim brojevima lotoa.
