Dječak u cockpitu, vriskovi u putničkoj kabini: Kako je došlo do najbizarnije avionske nesreće u istoriji?
Dana 23. marta 1994. godine, dogodila se jedna od najbizarnijih avionskih nesreća u istoriji.
Toga proljetnog jutra, Airbus A310 ruske avio-kompanije “Aeroflot” poletio je iz moskovske vazdušne luke Šeremetjevo, na putu za daleki Hong Kong. Let 593 tekao je rutinski: putnici, mahom Rusi, potiho su razgovarali. Majke su smirivale nestašnu djecu, muškarci u poslovnim odijelima srkali su kafe. Neki su čitali, neki rješavali ukrštenice, mnogi su spavali.
Otprilike četiri i po sata po uzlijetanju, monotonija leta naprasno je prekinuta. Kad se avion, brzinom od 70 m/s, počeo obrušavati prema surim planinskim vrletima južnog Sibira, putničku kabinu ispunili su vriskovi. Bili su to primalni urlici ljudi koji znaju da umiru. Avion se srušio u planinskom lancu Kuznjeck Altau, u ruskoj Kemerovskoj oblasti. Sedamdeset petero ljudi – 63 putnika i 12 članova posade, na licu je mjesta ostalo mrtvo.
Olupina je pronađena dvadesetak kilometara istočno od grada Meždurečenjska. Istražitelji iz “Aeroflota” ispočetka su bili zbunjeni – pokazalo se da na avionu nije bilo nikakvog tehničkog kvara. Tek sutradan, nakon što su se domogli crne kutije a potom preslušali snimak iz nje, otkrivene su zaista nevjerovatne okolnosti koje su kumovale nesreći.
Dogodilo se, naime, sljedeće: grubo kršeći pravila struke, 39-godišnji kopilot Jaroslav Vladimirovič Kudrinski pozvao je neovlaštene putnike u kokpit – svoje dvoje djece! Trinaestogodišnja Jana i šesnaestogodišnji Eldar, koji su oduvijek bili intrigirani očevim poslom, skakutali su od sreće kad je njihov tatica odlučio prkositi zdravom razumu i dopustiti im da prividno preuzmu upravljanje avionom, prethodno uključivši funkciju autopilota.
Za komande je prva sjela Jana. Djevojčica se na kopilotskom mjestu zadržala tek nekoliko minuta, zaključivši kako je igranje lutkama ipak zabavnije. Eldar, koji je maštao o tome da i sam jednog dana postane pilot, sebi je dao oduška za upravljačem. Zbog njegovih nemuštih djetinjih pokreta, došlo je do djelomičnog isključenja autopilota, preciznije, komande nad zakrilcima.
Da je ova komanda prešla u funkciju ručnog rada, niko od osoblja u kokpitu nije primijetio – ni kopilot Kudrinski, ni prvi oficir Igor Vasiljevič Piskarjov, ni sam pilot Andrej Viktorovič Danilov. Nije se radilo o neiskustvu – iza trojice muškaraca bile su hiljade i hiljade sati leta. Problem je bio u sljedećem: za razliku od ruskih aviona, koje su članovi posade poznavali “kao vlastiti džep”, evropski “Airbus” nije imao zvučni alarm koji bi se oglasio u slučaju potpunog ili djelomičnog isključenja autopilota, pa posada nije stigla pravovremeno reagovati i ispraviti smjer aviona.
Ironično, da nešto nije u redu, prvi je shvatio onaj koji je nehotično isključio autopilot. O tome svjedoče zapisi iz crne kutije. “Zašto se avion naginje udesno?”, pitao je šesnaestogodišnjak mirnim glasom, vjerujući da će njegov super-otac riječiti problem, kao što je to uvijek činio. Nažalost, bilo je prekasno.
Dječak je bio u pravu: avion se nagnuo udesno, pod uglom od četrdeset pet stepeni. Osoblje je reagovalo tek kad je metalna ptica, uslijed tog zaokretanja, počela gubiti na visini, ponirući nosom prema tlu. Pilot je uspio prekinuti poniranje i uspraviti avion, no učinio je to prenaglo i na nedovoljnoj visini. Sljedeći put kad se počeo obrušavati, pomoći više nije bilo.
U manevru kakvog se ne bi posramili ni sovjetski aparatčiki koji su pokušali zataškati vijest da je došlo do nuklearnog incidenta u Černobilu, čelnici ruske aviokompanije opredijelili su se za eklektički pristup istini. Priznali su, doduše, da je nesreći kumovao “ljudski faktor”, no ne i da je u kokpitu sjedilo dvoje djece. Snimak iz crne kutije je, međutim, dospio u javnost. Njegov transkript prvi je objavio ruski časopis “Obozrevatelj” (“Posmatrač”), otprilike pola godine nakon nesreće. Zadnje rečenice zaista pune srce tugom:
Kudrinski: “Ispravljeno!
Piskaryov: Nježno, samo nježno… Sr*nje, ne opet!
Kudrinski: Ne skreći desno, ne skreći desno! Brzina je… (nerazumljivo)
Piskarjov: Evo!
Kudrinski: Sve je dobro… Izvući ćemo se! Sada povuci… (nerazumljivo)
17:58 – zvuk udara, kraj snimka.
Stručnjaci za avionske nesreće ubrzo su otkrili nešto još potresnije. Piloti su poduzeli herkulovski podvig da spasu živote putnika, no zapravo su samo trebali pustiti upravljač. Da su tako postupili, autopilot bi se automatski uključio, spriječio poniranje te odveo avion na pravu putanju.
Piše: Lucija Kapural
Izvor: povijest.hr
