Divlji Jugosloven: Najopasniji sportaš nekadašnje države
Razbijao je po Evropi poput uragana, luda karijera prekinuta je, međutim, kad je u Njemačkoj odbio odglumiti poraz u jednom meču
Da je živ, danas bi Dragiša Stanković, popularan za života pod nadimkom “Čelik”, imao 81. godinu. Samo, tako žestokim ljudima, koji usto s punim pravom mogu ponijeti nadimak kao što je njegov, u pravilu nije suđeno da dožive duboku starost. Bila je riječ o takvom jugoslovenskom bokseru koji je definitivno mogao postići i više nego što je postigao u ovom sportu, iako je i ovako u 15 godina karijere nanizao 512 pobjeda i samo osam poraza. Kao profesionalni bokser se pokazao nešto poput svojevremene evropske nemani tysonovskog tipa; 20 borbi i sve do jedna pobjeda, od kojih čak 19 nokautom. Prvak Jugoslavije 1961. i 1964., čovjek koji je u istoriju ušao umalo prije kraja karijere pobijedivši jednog Matu Parlova … Svoditi Stankovića na samu statistiku, kako god bila respektabilna, značilo bi previdjeti najveći dio života tog vrhunskog sportiste, a kasnije i kontroverznog čovjeka koji je iza sebe ostavio trag.
I to ne samo kao čovjek kojem je u Jugoslaviji kasnije uspjelo dvaput pogoditi glavni dobitak na lotu i 14 puta zaredom pun pogodak na sportskoj prognozi. Da, usput je došao i na glas kao strastveni kockar. Rođen je u Vlasotincu u južnoj Srbiji 1939. Iako ga dandanas pamte kao dječaka “koji je voleo da se tuče”, jasno je šta bi bilo od tog života da ga nisu poslali da ide u školu u Nišu i da sa 17 godina nije otkrio boks, sport koji bolno nekad i krvavo uči čovjeka da je opasno i autodestruktivno nepoštovati drugog čovjeka, bio mu suparnik u ringu ili prolaznik na ulici. Mali Dragiša imao je sreću da mu otac bude bogat i uticajan čovjek, vlasnik prodavnica, krojačnica, frizerskih salona, kasnije i draguljarnica, prije toga predsjednik Jablaničkog, pa Nišavskog sreza. Teško da bi drugačije dječak žestok na šake mogao doći do škole u Nišu. A onda, sa 17 godina ušao je u svoj prvi klub, Radnički iz Niša, gdje je već sljedeće godine postao kapiten ekipe.
Bio je to uvod u karijeru u kojoj će devet sezona nastupati za boksersku reprezentaciju Jugoslavije, prvo kao član Radničkog, potom Partizana iz Beograda, u kojoj će 1961. i 1963. osvojiti zlatni pojas, a onda i Kvarnersku rukavicu, karijera u kojoj će na pod slati četiri prvaka Evrope. Bilo je u tom životu svega, pa tako i prijateljstva s Ljubomirom Magašem, zvanim “Zemunac”, opasnim bokserom, ali i čovjekom ozloglašenim kao gangster, osuđivanim višestrukim silovateljem, osumnjičenim ubicom, pljačkašem, zbog čega je bježao od vlasti u Zapadnu Njemačku. Dragiša Stanković s njime je tako i došao u kontakt, u dobu u kojem je boksao u Njemačkoj pod menadžerom Brunom Müllerom. No, taj dio njegovog života, Stankovićevog, trajao je samo do 1970. godine, kad je “čelični bokser” imao tek 31 godinu. Menadžer ga je navodno ucjenjivao koječime, pa i time da će mu uništiti karijeru, ako ne pristane izgubiti jedan meč. Zauzvrat mu je nudio 250.000 njemačkih maraka što je čak i za svijet profesionalnog boksa tog doba bilo brutalno bogatstvo, uporedivo s današnjim iznosima najviših razina.
Danas je teško ući u trag je li Čelik rekao da pristaje ili ne, ali je istorijska činjenica da je u ring ušao kao i svaki put i da je renomiranog protivnika nokautom lansirao kroz konopce već u četvrtoj rundi. Na šta je to nalikovalo opisali su naslovi po novinama u Njemačkoj: “Divlji Jugosloven razbio Kukeca.” S druge strane Müller je očito održao obećanje i to je bio kraj Stankovićeve profesionalne karijere. Ironično, tek godinu nakon službenog kraja te karijere, došla je i njena kruna. Bio je to egzibicijski meč u Nišu protiv tada mladog boksera u strelovitom uzletu, protiv 23-godišnjeg Mate Parlova. Na meču se okupilo navodno čak 15.000 ljudi, a nakon što je Parlov proglašen pobjednikom, taj veliki, neponovljivi sportista, čovjek i šampion izjavio je da je Stanković bio “moralni pobjednik” tog meča. Navodno je čak do kraja života pričao da mu je Stanković bio jedan od tri najteža protivnika u karijeri. Ključni trenutak u meču je bio kad je Stanković pritisnuo Parlova uz konopce, teško ga uzdrmao i … početnički se povukao, računajući da će sudac brojati Parlovu. To je mladom Parlovu bilo dovoljno da se oporavi. Stanković je svojom izjavom poslije pokazao da je veliki sportista. “Ne žalim zbog te greške koju sam učinio prije osam godina. Jer da sam tada pobijedio, pitanje je bi li Parlov danas bio ono što jest”, kazao je Stanković 1979.
Kao bokser koji je iza sebe imao već niz olimpijskih i svjetskih zlata, državnih prvenstava i koječega drugog, Parlov je te godine razbijao u poluteškoj kategoriji po WBC-u. A Čelik je beskrajno cijenio tog bokserskog diva iz Pule kao “oličenje pravog sportiste”. Stanković-Čelik u nastavku života, dakle kroz 70-e, 80-e i dalje, posvetio se biznisu u socijalističkoj Jugoslaviji. Držao je restoran, pa je otvorio lanac kioska, pokrenuo je proizvodnju kafe … Vremenom se po medijima sve češće počeo pojavljivati u društvu pjevača, glumaca, pa onda biznismena, ovakvih i onakvih, političara, takođe ovakvih i onakvih … No, ono što je postigao kao sportista, niko mu nije mogao uzeti, naprotiv, ostao je za njim gorak osjećaj da je ta zemlja mogla imati još jedno ime u vrhu svjetskog boksa. Umro je u Nišu 17. januara 2015. od posljedica moždanog udara.
Izvor: express.24sata.hr
