Dalmatinac kog smo svi voljeli: Boris se prije smrti pomirio s Batom (FOTO & VIDEO)

“Čini mi se da sam zapravo u životu učinio malo toga, a onda kad počnem stavljati na papir, zaredaju brojevi i nikad kraja”, rekao je jednom prilikom legendarni splitski glumac Boris Dvornik.

I zaista, „Bitka na Neretvi”, „Most”, „Kad čuješ zvona”, „Naše malo misto”, „Derviš i smrt”, „Kapelski kresovi”, samo su neka od filmskih, pozorišnih i televizijskih ostvarenja ovog vrsnog glumca. Njegovi likovi, Roko Prč, Meštar, Dimnjačar i drugi ostali su u kolektivnom sjećanju miliona gledalaca s ovih prostora.

Rođen je 16. aprila 1939. u Splitu, a počeo je da glumi već sa osam godina, kada je nastupao u dječjim predstavama. Pohađao je školu za električare, a zatim je otišao u Novi Sad i maturirao u Srednjoj glumačkoj školi, nakon čega je upisao Pozorišnu akademiju u Zagrebu.

Raskošan talenat

Za vrijeme studiranja glumio je u „Devetom krugu” (1960), napetoj drami o mladiću koji za vrijeme rata pokušava da spasi mladu Jevrejku. Film je postigao veliki uspjeh, a iako se u narednim filmovima („Martin u oblacima”) dokazao i u komičnim nastupima, krajem 60-ih se specijalizovao za uloge u partizanskim filmovima. Za ulogu u filmu „Kad čuješ zvona”, 1969. dobio je nagradu na Pulskom filmskom festivalu.

Uloge koje su mu obilježile karijeru bile su ipak one u televizijskim serijama, i to uglavnom onim nastalim po tekstu Miljenka Smoje. Prvo je glumio Roka Prča u humorističkom „Našem malu mistu”, a zatim i brijača Meštra u „Velom mistu”. Krajem osamdesetih pojavio se u najgledanijoj seriji u bivšoj Jugoslaviji, „Boljem životu”. Uz brojne TV drame i serije snimio je više od 40 dugometražnih igranih filmova.

U splitskom HNK, a nešto manje i u zagrebačkom HNK, odigrao je cijeli niz zapaženih uloga. Samo u Tijardovićevoj opereti „Mala Florami” u splitskom HNK nastupio je više od 300 puta.

“Borisa smo svi zvali Pape. U svakom smislu, on je za nas bio Pape. Mnogi mladi glumci neće imati sreću s takvom gromadom od umjetnika, jer Boris je to uistinu bio … Kad te Bog dotakne i blagoslovi takvim darom, onda to zvuči kao Boris”, kaže Trpimir Jurkić, direktor drame HNK Split.

Dvornik se u ranoj mladosti bavio sportom. Igrao je fudbal u pionirima Hajduka, a iako ga je život odnio u umjetničke vode, za taj klub bio je vezan do kraja života.

“Igrao sam desno krilo i to, govorili su, dobro. Ali, utekao sam! Srećom, imao sam uspjeha kao glumac”, govorio je u jednom od intervjua.

Izazov na Neretvi

Prisjetio se i nekih anegdota i dogodovština koje su pratile rad na filmovima. Kada se snimao „Derviš i smrt” na Kalemegdanu u Beogradu, Boris je u jednoj sceni vezanih ruku jahao jednu kobilu, a oko njega su bila četiri konjanika.

“U jednom trenutku jedan konj udario je u moju kobilu, ona se prepala i dala se u galop. I možete zamisliti mene vezanih ruku, a kobila juri pravo prema jednoj okuci od 90 stepeni! Već sam vidio kako sam udario glavom u zid, jer sam znao da je kobila ćorava na jedno oko i da „zanosi” u suprotnu stranu. Kad tamo, kobila je, kao u crtanim filmovima, zakočila gotovo u mjestu, prošla tu opasnu okuku i onda sa mnom, vezanim, galopirala po parku sve dok se nije smirila.”

Snimanje „Neretve” bilo je posebno iscrpljujuće, jer se često radilo po velikoj hladnoći. Smrtno je stradalo nekoliko ljudi, a novinaru Radio Jadrana Bukovcu pao je kamen na glavu i pravo je čudo kako je ostao živ, sjećao se Boris.

“Tamo je zaista trebalo imati kondicije. Scena prelaska Neretve bila je naporna i opasna zbog brze i na tom mjestu duboke Neretve. Tu smo prošli dobro, ali bilo je i dobro osiguranje koje vi na filmu niste vidjeli. Organizatori su na svakih 10 metara razapeli konopce tako da je onaj koga bi voda odnijela podigao ruku i eto konopca, a i svakih 30 metara bili su vojnici u gumenim čamcima sa stalno upaljenim motorima. Bilo je teško. No, meni je, ipak, bilo najteže kad smo Bata Živojinović i ja jurili na jednom starom njemačkom motociklu „cindapu” i kad nam je pukla guma.”

Bata i Boris su se 1991. odrekli jedan drugoga u nizu otvorenih pisama, u gestu koji je bio viđen kao simbol raspada SFRJ. Bata je podržavao Miloševićev SPS, a Boris Tuđmanov HDZ. Iz politike se, ipak, ubrzo povukao, ističući da mu to u karijeri nije trebalo.

Godine 2004. objavljeno je da su Boris i Bata pokušali da se pomire, a javno pomirenje bilo je 2006. putem video-linka između Splita i Beograda.

Živojinović je izjavio da posljednjih godina nije bilo mržnje između njih, a Dvornik se nadovezao da je to bio samo nesporazum.

Pred kraj života Boris je imao problema s alkoholom i učestvovao je u nekoliko incidenata. Kada je doživio moždani udar, otkazao je sve glumačke angažmane. Ipak, uslijedio je oporavak i nakon duže pauze počeo je da glumi u TV serijama (pojavio se i u bh. seriji „Viza za budućnost”), a prije smrti posljednji put nastupio je u „Ponosu Ratkajevih”.

Preminuo je od infarkta u Splitu, 24. marta 2008, pred svoj 69. rođendan. Ostao je zapamćen kao jedan od najpopularnijih glumaca bivše Jugoslavije.

„Balade o glumcu”

Posljednjih godina Dvornik je radio na projektu “Balade o glumcu”. Dokumentarna serija trebalo je da obuhvati njegov život od početaka u pozorištu „Titovi mornari” u Splitu pa naovamo. Scenario je pisao pet godina. Planirao je da seriju snima na svim mjestima važnim za svoju karijeru, širom bivše Jugoslavije. Bio je završio pilot-epizodu, na osnovu koje je pregovarao s producentskim kućama o nastavku snimanja, koje je planirao da dovrši 2008, ali ga je smrt u tome spriječila.

“Svi s kojima razgovaram misle da još nije vrijeme za takav projekat. Kad umrem, sve će biti lakše”, komentarisao je Boris na sebi svojstven način.