Da li su drevne civilizacije “levitirale” kamenje i gradile masivne spomenike? (VIDEO)

Da li je pogrešno misliti da su velike civilizacije poput drevnih Egipćana, Olmeka, pred-Inka i Inka, dešifrovale tajne levitacije i druge tehnologije koje je današnje društvo označilo kao nemoguće i mitološke? I ako jesu, da li je moguće da su oni koristili ove “zaboravljene tehnologije” da podignu neke od najnevjerovatnijih drevnih konstrukcija na našoj planeti?

Ideja da su drevne civilizcije širom svijeta bile u mogućnosti da prenose supermasivne blokove kamena je godinama okupirala autore, istraživače, inžinjere i javnost.

Kako su drevne kulture koje su naseljavale Zemlju prije nekoliko hiljada godina mogle da pomjeraju kamene blokove koji su teški 50, 70 ili 100 tona?

Štaviše, kako su mogli da postave ovo kamenje na svoje pozicije, i dodaju im još veće kamenje sa ekstremnom preciznošću?

Danas, kada inžinjeri žele da transportuju supermasivne kamene blokove, potrebne su im super mašine. Da bismo pomjerili kamen od 50 tona, mi koristimo brojne i različite alate. Kranove, hidraulične dizalice, čelične grede i nosače i mnoge druge stvari.

Pa kako su drevne civilizacije prenosile kamenje kojim su izgradile mjesta poput Puma Punku, Olantajtambo, Baalbek, Teotivakan i piramide u Gizi?

Ako pogledamo Baalbek u Libanu, naići ćemo na Jupiterov hram koji sadrži tri najveća kamena na svijetu. Svaki od ovih kamenja ima po nevjerovatnih 1.000 tona. Kako su ih pomjerali?

U redu, recimo da su nekako uspjeli to urade, ali ako otputujemo u Boliviju, ponovo ćemo naići na istu stvar. Puma Punku sadrži neke blokove od 100 tona za koje se vjeruje da su napravljeni prije 2.000 godina.

Međutim, ovo nisu jedine lokacije na Zemlji koje karakterišu masivna kamenja. Ako otputujemo u Afriku, primetićemo da plato u Gizi odiše ‘nemogućom misijom’. Velika piramida u Gizi se sastoji od nevjerovatnih 2,3 miliona blokova. Ono što je još više zbunjujuće je to da se težina piramide procjenjuje na oko 5.955.000 tona. Pomnoženo sa 10^8 daje razumnu procjenu mase zemlje. Neki od najvećih granitnih kamenova pronađenaih u “Kraljevoj” komori teški su od 25 do 80 tona. Ovi masivni kameni blokovi su prevezeni iz Asvana, koji je udaljen 800 kilometara.

Ovo je decenijama zbunjivalo stručnjake, autore i javnost.

Da li je moguće da su naši drevni preci znali tajne levitacije? Tehnologije koja je od tada izgubljena u vremenu i prostoru?

Ili je sve to urađeno sa ogromnom radnom snagom?

Da li je pogrešno misliti da su velike drevne civilizacije poput Egipćana, Olmeka, pred-Inki, i Inki, dešifrovale tajne levitacije i druge tehnologije koje je današnje društvo označilo kao nemoguće i mitološke?

I ako jesu, da li je moguće da su oni koristili ove “zaboravljene tehnologije” da podignu neke od najnevjerovatnijih drevnih konstrukcija na našoj planeti?

A ako to nije bila izgubljena tehnologija, ili nisu pronašli tajne levitacije, kako su stvarali supermasvne spomenike?

Tajna možda leži u akustici.

Očigledno pitanje je … Kako je moguće da kultura stara 10.000 godina pomjera kamenje koje je teže od 50 tona?

Zanimljivo je da sve drevne lokacije koje karakteriše masivno kamenje imaju jednu zajedničku stvar: postoje priče, legende koje kažu da su ih izgradili Bogovi.

Sačekajte malo … Da li su Bogovi bukvalno došli na Zemlju i pomjerili masivno kamenje? Ili postoji još nešto u ovoj priči?

Postoji nekoliko drevnih mitova koji govore o masivnom kamenju koje se postavljalo na mjesto uz pomoć zvuka. Snaga zvuka je pomagala da se masivni blokovi levitiraju do svog mjesta.

Legenda o Stonehengeu govori o levitaciji i tome kako je masivno kamenje koje je korišteno za njegovu izgradnju transportovano sa velikih udaljenosti uz pomoć levitacije.

Zanimljivo je da drevne legende u Boliviji spominju slične iskaze kada pogledamo priče koje stoje iza izgradnje Puma Punku.

Još interesantnija je činjenica da su, prema grčkom istoričaru Herodotu, Egipćani navodno dobili znanje od “Bogova” o toma kako da pokrenu masivne kamene blokove krečnjaka kako bi izgradili veliku piramidu u Gizi.

Da li je sve povezano sa zvukom?

Kako zvuk može da pomogne u pomjeranju predmeta? To je naučna fantastika, zar ne? Ne baš. Kako tehnologija napreduje, tako se i pomjeraju granice onoga šta je moguće a šta ne.

Jednostrani akustični tractor beam je već izmišljen i može uhvatiti i povući objekat koristeći samo zvučne talase iz jednog pravca.

Pogledajte video.

Štaviše, naučnici sa Univerziteta u Bristolu su kreirali ručni uređaj sastavljen od niza zvučnika koji omogućavaju držaču uređaja da fokusira zvučne talase i levitira male komade lakog materijala.

Naučnici u Nacionalnoj laboratoriji Argonne su otkrili način upotrebe zvučnih talasa za levitaciju pojedinačnih kapljica rastvora koji sadrže različite farmaceutske proizvode. Iako veza između levitacije i razvoja lijekova možda nije odmah očigledna, poseban odnos se pojavljuje na molekularnom nivou.

A ako još uvijek niste uvjereni u to zašto je zvuk toliko važan i koliko se toga može postići sa njim, pogledajte ovaj video.

Kako bismo saznali kako su drevne civilizacije to učinile i zašto je zvuk bio toliko važan, možda treba da se fokusiramo na arheoakustiku – upotrebu akustičnih studija kao metodološkog pristupa u arheologiji.

Znamo da se zvuk naširoko poštovao od strane raznih drevnih kultura širom svijeta. Nedavne sprovedene studije u Stonehengeu su otkrile da su megalitski kameni blokovi postavljeni na određeni način kako bi proizveli interferentne obrasce zvučnog talasa – nešto slično uređaju za ukidanje buke. To je dovelo do mjesta sa potpunom tišinom na različitim tačkama oko spomenika.

Ostali spomenici širom svijeta takođe reaguju na zvuk. Ako pogledamo Chavin kulturu iz drevnog Perua, pronaći ćemo čudesne detalje vezane za zvuk.

Na arheološkom nalazištu Chavin de Juantar pronalazimo skup struktura i statua koje proizvode buku poput mačije kada se u njihovoj blizini sviraju drevne trube.

Ista stvar se može vidjeti na piramidi pernate zmije u Chichen Itzi, kako zvuk odjekuje imitirajući pticu kvecal, pticu za koju su Maje vjerovale da je glasnik njihovog tvorca, boga Kukulkana.

Međutim, postoje brojna druga mjesta koja takođe reaguju na zvuk na čudne načine.

Jedno od tih mjesta je Hipogeum Hal Saflijeni, neolitska podzemna struktura na Malti. Hipogeum je slučajno otkriven 1902. godine kad su radnici koji su se bavili bušenjem probili kroz njegov krov. Nakon ulaska, arheolozi su otkrili preko 7.000 skeleta, a neki su imali izuzetno izdužene lobanje.

Studije koje su sprovedene unutar Hipogeuma su zbunile stručnjake.

Poznato je da se Hipogeum koristio u neolitu ne samo kao deponija za kosti, već i kao svetilište za ritualnu upotrebu. U prostoriji poznatoj kao “Proročište” koja se nalazi na drugom nivou hipogeuma, otkriveno je prisustvo jakog zvučnog efekta: dvostruke zvučne frekvencije na 70 Hz i 114 Hz.

Sa muškim glasom podešenim na ove frekvencije, moguće je stimulisati fenomen zvučnosti kroz hipogeum. Dalje je otkriveno da perkusioni instrumenti mogu stimulisati zvučnost svojim harmonikama.

Laboratorijsko testiranje pokazuje da ove frekvencije imaju jak uticaj na aktivnost ljudskog mozga. Pošto je vjerovatno da su komore služile kao centri za društvene ili duhovne događaje, zvučnost komornih šupljina bi podržala ljudske ritualne mise i mističku svijest.

U svakom slučaju, činjenica je da čitav hipogeum odgovara određenoj frekvenciji od 110 Hz, nešto što bukvalno možete osjetiti na svom tijelu.

Šta ako su ova specifična akustična svojstva koja su prisustna na različitim drevnim lokacijama zapravo ostaci nečega mnogo većeg što je nekada postojalo na Zemlji?

Šta ako su određene frekvencije i zvuci ključ za konačno otključavanje tajni bezbrojnih drevnih kultura, a njihovu sposobnost da se podignu neki od najimpresivnijih spomenika moderni inžinjering ne može ponoviti?

Izvor: webtribune.rs