Čudni događaj kod St. Peterburga (1993): Tri prijatelja koji su zalutali u paralelni svijet

Po najnovijim statističkim podacima na Zemlji svake godine bez traga nestane čak oko dva milipna ljudi. Mnogi od ovih nestanaka imaju razumljivo objašnjenje: ubistva, nesretni slučajevi, elementarne nepogode, namjerno zametanje tragova kada ljudi nestaju po vlastitoj žeji.

Ali, izvjestan broj slučajeva nestanaka ne uklapa se u uobičajene standarde. Čudan događaj u blizini St. Peterburga svakako ne spada u grupu standardnih nestanaka. Sljedeća priča je iz 1993. godine a prenijeli su je očevici i sudionici.

Sa dvojicom prijatelja koji su zajedno s njim radili u jednom konstruktorskom birou, Aleksej Ivanovič Volžanin krenuo je u uobičajeni ribolov. Bio je petak kada su sjeli u stari ‘moskvič’ i krenuli na put. Putovanje na Karelske prevlake traje nekoliko sati, ali tamo se nalazi pravi raj za ribolovce. Bezbroj prelijepih bistrih jezera poznatih pod imenom ‘vuoksi’, nedirnuta priroda, izvanredna mjesta gdje riba, kako to kažu ribolovci ‘dobro grize’. Drugovi su ta mjesta već davno otkrili, a raspored putovanja bio je do detalja razrađen. Polazak u večernjim satima, noćenje pored vatre, ribarenje u praskozorje, svečani ručak i polazak kući. Ostaje im još subotnja veče i cijela nedjelja koju će provesti sa ženama i djecom.

Ali, ovoga puta, sve je krenulo naopako. Prijatelji su se već približavali svom cilju, kada je iznenada počelo nevrijeme. Grmilo je na sve strane, gromovi su udarali u drveće pored puta, a jedan i u neposrednoj blizini njihovog vozila.

Sjedeći za volanom Volžanin je od silnog bljeska na trenutak oslijepio. Taj trenutak bio je koban – auto je sletio s ceste i desnim stražnjim vratima udario u ogromni stari bor. Istina, sam vozač Aleksej Ivanovič, kasnije je tvrdio da nije sletio s ceste zbog munje, već zbog toga što mu je ispred haube vozila ‘izniklo’ nekakvo čudovište s vatrenim očima. Ali, pošto to tajanstveno čudovište niko od njegovih drugova nije vidio, on je jednostavno odlučio da u tom trenutku sve prešuti.

Nakon udesa, Volžanin i Sigaljev, koji su sjedili naprijed, samo su se malo ugruvali i uplašili. Međutim, inžinjer Semjen Jakovljevič, koji se nalazio na zadnjem sjedištu, prošao je mnogo gore: razbijeno staklo prozora napravilo mu je duboku posjekotinu na čelu. Osim toga, sudeći po ponašanju, doživio je i potres mozga. Prilikom iznošenja iz vozila, nije mogao stabilno stajati na nogama, već se čudno teturao.

Prijatelji su bili na grdnim mukama, takoreći bespomoćni. Od najbliže ambulante bili su udaljeni nekoliko desetaka kilometara. Sa povrijeđenim drugom, pješice tu razdaljinu bilo je nemoguće savladati. A u blizini, nijednog drugog vozila ni na vidiku.

Razgledajući okolo, Sigaljev je u blizini primijetio svjetlost koja je izgledala kao da dolazi sa prozora neke male kolibe. Ostavivši auto, drugovi su ponijeli ranjenog druga prema kolibici, koja se nalazila iznad potočića. S mukom su se uspeli skliskim stepeništem i nekako su stigli do ulaza u kolibu.

Pokucali su i vrata im je otvorila stara žena. Učinilo im se da su ušli u bajku, a ova starija žena ime je izgledala kao ‘baba Jaga’. Ne progovorivši ni riječi starica je pokisle i nesretne ribolovce pustila da uđu.

Volžanin je kasnije pričao: ‘Kada se sada prisjetim tog događaja, sve mi izgleda nestvarno i besmisleno. Odakle se tamo pojavila kuća, koju nikada prije toga nismo vidjeli, mada to mjesto poznajemo kao svoj džep?! Ali, tada smo bili prosto omađijani i ništa nas nije iznenađivalo.

U kućici je gorila svijeća na stolu. Možda je struja nestala zbog nepogode? Čudna gazdarica nije progovarala ni riječi. Možda je bila gluhonijema ‘?

Baka je pridošlice nahranila toplom juhom, povrijeđenom Semjenu je isprala ranu nekakvom tekućinom a na čelo stavila obloge. Umorni, polegli su i čvrsto zaspali. A kada su se ujutro probudili našli su se pod vedrim nebom!

Nestala je gostoljubiva kućica, a umjesto nje, stajali su polurazrušeni zidovi od grubo složenih granitnih oblutaka. Šta se dogodilo?

Aleksej Ivanovič govori: ‘Pažljivo smo istražili te razvaline, bez prozora i vrata i utvrdili da tu nema nikakvih znakova života. Po svemu sudeći, bila je to stara vodenica, preostala još iz vremena finskog rata, kada je naša armija otjerala Fince sa Karelske prevlake, a zatim tu teritoriju pripojila SSSR-u. U tim predjelima dosta je takvih ruševina i ničega čudnog tu nema. Ali, gdje je nestala kolibica u kojoj smo prenoćili? Nisu nas valjda onako pospane i umorne prenijeli na neko drugo mjesto? Ali, tamo nema nikakvih kuća. Kasnije smo utvrdili da tamo niko ne živi.

Tog jutra bili smo svjedoci još jednog čuda. Naime, od rane na čelu Semjena ostala je samo jedva vidljiva krasta, koja je ubrzo nestala.’

Sva tri drugara – ribolovca tvrde da je cijela ta priča, od početka do kraja, istinita. Pri tome, pozivaju se i na lokalnu ekipu koja im je pomogla u šlepanju auta.

Osim toga, mještani tvrde da se 1982. godine ovdje dogodilo nešto slično sa još jednim čovjekom koji je na tom mjestu doživio nesreću na putu. On je pričao da je takođe, čekajući pomoć, prenoćio kod ‘nekakve vještice u vodenici’.

Izvor: 24sata-astro.com.hr/pozitivno.ba