Čudna strana istorije: Zašto i kako su u bici kod Peluzija Perzijanci koristili mačke kao “saveznike”?
Bitka kod Peluzija 525. godine p.n.e. bila je prvi veliki obračun između Egipta i Perzijske Monarhije.
Bitka je završila odlučnom perzijskom pobjedom protiv Psamtika III nakon čega je perzijski veliki kralj Kambiz II prihvatio titulu egipatskog faraona. Perzijanci će nakon ove bitke uz manje prekide još dva vijeka dominirati Egiptom.
Od sredine 6. vijeka p.n.e. egipatski faraon Amazis II sa sve većom je zabrinutošću pratio uspon Perzijske monarhije koju je smatrao prijetnjom egipatskoj samostalnosti, koju je odlučio ojačati stvaranjem saveza sa grčkim polisima. Nakon što je perzijski vladar Kir Veliki godine 547. p.n.e. pokorio Lidijsku monarhiju na čijoj su strani sudjelovali i Egipćani, a zatim 539. p.n.e. i Babiloniju, Egipat i Perzijska monarhija dobili su zajedničku granicu. Kirov sin i nasljednik Kambiz II smatrao je kako Egipat, s obzirom na svoje bogatstvo i stratešku važnost, predstavlja jedinu državu koja onemogućava perzijsku dominaciju nad poznatim svijetom. Povoljni uslovi za pohod protiv Egipta stvoreni su kada je Amazis II umro, a na prijestolje stupio mladi i neiskusni faraon Psamtik III.
Psamtik III je svoju nesposobnost dokazao time što je velik broj njegovih grčkih saveznika, među kojima su bili i Fan iz Halikarnasa te Polikrat sa Samosa, prešli na perzijsku stranu. Kambiz II je u međuvremenu osigurao podršku arapskih vođa na sjeverozapadu Arabije koji su njegovoj vojsci omogućili opskrbu vodom i time omogućili prelazak preko pustinje do Peluzija.
Odlučujući oružani sukob dogodio se u blizini grada Peluzij, gdje se dogodio pravi pokolj. Egipćani predvođeni mladim i neiskusnim Psamtikom nisu predstavljali nikakvu prijetnju za moćnu perzijsku vojsku. Uprkos pokušajima da pruže nekakav otpor, Egipćani su brzo potučeni od strane Perzijanaca koji su bili brojčano superiorniji, iskusniji te kvalitetnije opremljeni. Nakon bitke egipatska vojska pretrpila je velike gubitke koju su se brojali u desecima hiljada. Kao razlog tome antički istoričari navode crteže Baste (božice-mačke) na perzijskim štitovima i nošenje živih mački u bici, zbog čega se bogobojazni Egipćani nisu usudili napasti perzijske redove strijelama. Prema Kteziju, egipatske žrtve bile su 50.000 vojnika, a perzijske svega 7 hiljada. O velkim egipatskim gubicima svjedoči i istoričar Herodot koji je u posjeti gradu navodno vidio desetke hiljada lobanja. Nakon kratke bitke ostaci Psamtikove vojske su se povukli u paničnom bijegu, te su se sklonili u njegovu tvrđavu. Obzirom da Kambiz II nije bio raspoložen za opsadu, oko fortifikacija je pustio veliki broj mačaka što je demoralizovalo Egipćane koji se i dalje nisu usuđivali napasti Perzijance zbog svog obožavanja mački. Egipatska vojska kasnije je nastavila povlačenje sve do Memfisa gdje su se zatvorili u gradske zidine.
Nakon poraza u bici kod Peluzija i izdaje Fana iz Halikarnasa, egipatski faraon Psamtik III povukao se u Memfis. Kada je perzijski vladar Kambiz II stigao do Memfisa gdje je postavio opsadu, drevni izvori navode kako su egipatski gubici u opsadi Memfisa brojali deseterostruko više od grčkih, što znači kako je poginulo 200 Karijaca i 2.000 Egipćana. Nakon pada Memfisa Psamtik III je zarobljen, a pogubljen je nakon što se kasnije pokušao pobuniti protiv perzijske vlasti. Egipat je tim porazom postao satrapija odnosno namjesnička provincija Perzijske monarhije idućih dvije stotine godina.
