Čovjek koji živi bez novca
Irac Mark Boyle pokušao je živjeti život bez prihoda, bez bankovnog računa i bez potrošnje. Ovo je izvadak iz njegove priče o tome kako se snašao u svemu.
“Da mi je neko prije sedam godina, kada sam bio završna godina Ekonomskog fakulteta, rekao da ću danas živjeti bez novca, vjerovatno bi se ugušio jedući svoj studentski obrok podgrijan na mikrovalnoj. Moj plan tada je bio da se nađe “dobar” posao, da se ima što je više novca moguće i da se kupuju stvari koje će pokazati društvu kako sam uspješan.
Jedno vrijeme sam to i radio – imao sam fantastičan menadžerski posao u velikoj kompaniji za trgovinu organskom hranom; u luci sam imao svoju jahtu. Da nisam slučajno kupio DVD s naslovom Gandhi, vjerovatno bi i danas radio isto. Umjesto toga, u posljednjih petnaest mjeseci nisam ni potrošio ni dobio niti jedan novčić.
Promjena u mom životnom putu došla je jedne večeri na jahti dok sam filozofirao s prijateljem uz čašu merlota. Dok je na mene značajno utjecao Mahatmin citat “budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“, tada nisam ni imao pojma šta ta promjena u stvari podrazumijeva. Počeli smo razgovarati o svim važnim pitanjima u svijetu – uništavanje okoliša, ratovi zbog prirodnih bogatstava, industrijske farme, rad u znoju lica svog, pitajući se pri tome čemu bi bilo najbolje posvetiti svoje vrijeme. Nije baš da smo osjećali da bismo mogli napraviti neku bitnu razliku, bili bi kao dvije male kapi u već vrlo zagađenom okeanu.
Ali te večeri sam počeo shvatati. Ti problemi nisu bili tako nepovezani kao što sam ranije mislio – imali su zajednički uzrok. Vjerujem da to što više ne možemo vidjeti izravne posljedice koje potrošnja ima na ljude, okoliš i životinje, upravo ta činjenica postaje faktor koji ujedinjuje ove probleme.
Stepen otuđenosti između potrošača i onoga što konzumira se toliko povećao da nismo u potpunosti ni svjesni razine uništenja i patnje koji su sadržane u ‘stvari’ koju kupujemo.
Vrlo malo ljudi zapravo želi izazvati patnju drugima; većina nema pojma da upravo to izravno i radi. Alat koji je omogućio ovo razdvajanje je novac, pogotovo u svom globalizovanom formatu.
Uzmite za primjer: kada bi sami uzgajali i proizvodili svoju hranu, ne bismo čitavu jednu trećinu te hrane bacali kao što to radimo danas.
Kada bi smo sami pravili svoje stolove i stolice, ne bismo ih izbacili onog trenutka kada promijenimo boju zidova u kući.
Kada bi smo sami morali prečišćavati vlastitu vodu za piće, vjerojatno u nju ne bi vršili nuždu.
Dakle, da bih bio promjena koju želim vidjeti u svijetu, to je nažalost značilo da ću se morati odreći novca što sam i odlučio uraditi za prvu godinu dana. Tako sam napravio popis osnovnih stvari koje mi trebaju da preživim. Uživam u hrani, tako da je ona na vrhu liste. Postoje četiri načina da dođete do besplatne hrane: sakupljanje divlje hrane, uzgoj vlastite, razmjena i kopanje po smeću, kojeg ima najviše od svega.
Mnogi ljudi su me označili kao antikapitalistu. Iako vjerujem da je kapitalizam fundamentalno pogrešan, jer zahtijeva beskonačan rast na ograničenom planetu, ja nisam anti-protivan po pitanju bilo čega. Ja sam za – prirodu, za – zajednicu i za – sreću.
Ironično, ova godina je bila najsretnija u mom životu. U svome društvu imam više prijatelja nego ikad, nisam niti jednom bio bolestan od kada sam počeo ovakav život i nisam nikada bio u boljoj formi. Shvatio sam da prijateljstvo, a ne novac, predstavlja stvarnu sigurnost.
Ljudi me danas često pitaju čega to nemam u odnosu na moj stari svijet zarade i biznisa. Stresa. Prometnih gužvi. Bankarskih izvoda. Računa za komunalije. I da – flaše piva sa mojim prijateljima dole u lokalu.”
