Branko Ćopić je udatoj Dubrovčanki 19 godina slao nježna pisma

“Draga drugarice Marijana, već sam vam prilično zaboravio lik i baš mi je žao što nemam vaše fotografije. Da vam je tražim možda bi bilo malo neuobičajeno i čudnovato, a još ako to vaš muž shvati, možda još i da me upuca. S lovcima se ne treba šaliti“, dio je ekstenzivnog pisma koje je Branko Ćopić potkraj 60-ih poslao mladoj dubrovačkoj učiteljici Marijani Babić. Njih su dvoje, nakon slučajnog susreta, 19 godina održavali neobičan odnos pismima u omotnicama sljezove boje. Korespondencija je bila najintezivnija upravo kada je Branko Ćopić radio na zbirci autobiografskih pripovjedaka Bašta sljezove boje.

Odnos između 50-godišnjeg književnika i 18 godina mlađe učiteljice, prema svemu sudeći, ostao je isključivo na razini romantičnih pisama i tek nekoliko kraćih susreta unutar dubrovačkih zidina. Ćopić je, pritom, Marijani svoju očitu naklonost iskazivao na vrlo diskretan način. Sveukupno joj je poslao 56 pisama i nekoliko desetaka razglednica.

“Sjećam se da mi je jednom pokazala kutiju s cipelama posve ispunjenu njegovim pismima“, objašnjava Vladimir Kuljača, novosadski novinar i književnik, koji je potpuno slučajno doznao za platonsku ljubav svoje punice Marijane Babić.

To se dogodilo početkom 70-ih kada je kao mladi novinar u potrazi za nesuđenom ljubavi svoga oca doputovao u Dubrovnik. Kuljača je još kao srednjoškolac od strica doznao da je njegov otac, koji je u to vrijeme bio  načelnik Doma jugoslavenske narodne armije, kao mladić bio zaljubljen u jednu Dubrovčanku. Nakon prekida veze napustio je grad i zauvijek se preselio u Vojvodinu. Kuljačin otac nikada nije spominjao svoju bivšu ljubav, ali je mladi novinar od strica izvukao dovoljno podataka da krene u potragu. U Dubrovniku nije uspio pronaći tatinu bivšu curu, ali je upoznao njezinu sestru, koja mu je rekla da se očeva velika ljubav odavno preselila u Ameriku. Ta sestra zvala se Marijana Babić.

Kuljača se vrlo brzo sprijateljio sa strogom direktoricom Ženskog učeničkog doma u Dubrovniku. Često ju je posjećivao, dugo s njom razgovarao, a u jednom takvom druženju upoznao je Marijaninu kćer Jagodu s kojom se kasnije vjenčao. Njegova žena Jagoda dobila je ime upravo po partizanki iz Ćopićeve poeme Grob u žitu. Nakon nekoliko godina punica je svome zetu otkrila tajnu koju je godinama skrivala od ostatka porodice.

“Rekla mi je da moramo razgovarati. Izvadila je nekakvu kutiju i ispričala mi sve o svom odnosu s književnikom Brankom Ćopićem“, prepričava danas Vladimir Kuljača. Razgovor je trajao satima. Marijana mu je detaljno prepričala njihov prvi susret i dala mu na uvid sva Brankova pisma. Odlučila mu je povjeriti na čuvanje četiri pisma, koja je primila 1966. i 1967. godine, a ostalih pedesetak ostavila je kod sebe. Kuljača ih je čuvao više od trideset godina, a onda je odlučio snimiti dokumentarni film Ćopićeva rajska duša/Dubrovačka tajna veza.

Marijana Babić, kojoj je pravo ime bilo Marija Ana, početkom šezdesetih godina radila je kao učiteljica u jednoj dubrovačkoj osnovnoj školi. U maju 1963. godine sa svojim je razredom otputovala na izlet na slapove Krke. Bilo je veče, učiteljica je upravo s djecom sjedala za večeru, kad je za susjedni stol sjeo jedan od najpoznatijih pisaca u zemlji. Uzela je salvetu, na njoj napisala nekoliko stihova Dobriše Cesarića: “I teče, teče jedan slap …” Salvetu je dodala Branku Ćopiću i provocirajući doviknula: “Vi pjesnici često ženama pišete stihove na salveti. Mislite da to kod svake pali. E, kod mene nije takav slučaj.” Branko se zacrvenio i zašutio. Učiteljica je naglo ustala i počela recitirati njegovu poemu Grob u žitu. Tako je izgledao njihov prvi susret.

Slijedeći se dogodio tri godine kasnije na Tjentištu, na livadi neposredno uz spomenik partizanskim borcima stradalima u bici na Sutjesci. Marijana je ponovo vodila školarce na izlet, a Branko Ćopić je na spomen-području iz Drugog svjetskog rata s književnikom Skenderom Kulenovićem sudjelovao na snimanju za beogradsku televiziju. Marijana je drugi susret s Ćopićem opisala ovako: “Nikada neću zaboraviti taj dan, kada je Branko trebao putovati za Beograd, ali je satima zadržavao cijelu televizijsku ekipu jer se htio pozdraviti sa mnom.“

‘Više nego srdačno Vaš’

Tada mu je napokon ostavila svoju adresu. Prvo pismo primila je nekoliko dana nakon povratka u Dubrovnik. “Draga drugarice Marijana, očekivao sam da ću vas vidjeti ono jutro kada sam polazio s Tjentišta, ali vas nije bilo. Tako otputovah, a da se ne pozdravismo. Bilo mi je zbog toga istinski žao. Žao mi je i danas. Odavno se nisam susreo s jednim tako osjećajnim i dragim čitaocem. To bih vam rekao i usmeno da tu nije bio prisutan vaš muž. Ni muževi ni žene ne znaju primati komplimente upućene njihovim bračnim drugovima. Sasvim razumljivo. Da sam na mjestu vašeg muža, ja bih svakom vašem obožavatelju izlio čitav jedan gradski vodovod na glavu da se rashladi. Pozdravlja vas više nego srdačno vaš Branko Ćopić“, pisalo je u prvom Brankovu pismu.

Marijana mu je odmah odgovorila. Slijedeće Brankovo pismo primila je nakon šest mjeseci. Književnik je tada bio bolestan, boravio je u Splitu, gdje je odsjeo u hotelu Metropol. “Tu mi je sasvim lijepo. Htio sam da dođem u Dubrovnik, ali kod vas nema dovoljno sunca, u tim vašim zidinama. Ipak ću možda u februaru navratiti ako se budem bolje osjećao. Sjećam se razgovora s vama na Sutjesci. Posebno mi je milo što su vam se dopale moje pjesme.“

“Pismo odmah uništite”

Branko joj je pisao duga pisma i slao joj razglednice sa svakog putovanja i izleta. Javljao joj se iz Pariza, Londona, Istanbula, Kavkaza. Pisao je o sebi, književnosti, politici. Doživljavao ju je kao nekog tajnog ispovjednika, povjerljivog, ali i dovoljno dalekog. Znao je da su njegove tajne kod Marijane potpuno sigurne. Brankova su pisma bila dozirana, s jedne strane nježna i romantična, ali i puna obzira prema udatoj ženi i majci dvije djevojčice.

Marijana Babić na fotografiji iz 1960-ih, iz vremena njihovog intenzivnog dopisivanja

“Najmilija prijateljice, nisam se javljao jer sam dugo bio na putu po Jugoslaviji i inostranstvu …

Čim vas se sjetim, na usta mi počnu navirati sve samo nježne riječi. Vi lično ne dajete mi povoda da vam se tako obraćam, pa se bojim da moje pismo slučajno ne padne u neke neželjene ruke pa da vam načinim komplikacije …” Pisma je često završavao riječima: “Pismo, naravno, odmah uništite“.

Branko joj je pisao na adresu Ženskog učeničkog doma, gdje je Marijana u međuvremenu počela raditi kao direktorica, a ona je njemu odgovarala na Udruženje književnika Srbije u Beogradu. Branko Ćopić je dubrovačku učiteljicu upoznao kada je bio već dvanaest godina u braku s beogradskom pedijatricom Bogdankom Cicom Ilić, a Marijana je bila u braku s jednim priznatim Dubrovčaninom. To je bio osnovni razlog zbog čega su tajili svoj odnos. Bez obzira na to što on nikada nije prešao na neku drugu razinu, nego je ostao isključivo na nježnim riječima i komplimentima, Branko i Marijana ipak su živjeli u vremenu kada se i pristojna riječ mogla protumačiti kao preljub. Zbog toga su se dopisivali u tajnosti.

Problemi s krutim sistemom

“I danas osjećam njegovu ruku na svom ramenu dok šetamo Stradunom. S kamenih ploča ponekad zasja uspomena na Brankov lik. Od njega sam puno naučila i uvijek ću ga voljeti. Zahvaljujući Branku proširila sam potrebu za dobrotom, plemenitošću, ljubavlju i sigurnošću“, izjavila je u dokumentarnom filmu Marijana Babić.

“Ćopić joj je često spominjao probleme koje je imao s ondašnjim političkim sistemom. Znam da joj je u nekoliko navrata dao do znanja kako je potpuno razočaran“, kaže Vladimir Kuljača.

Prvi ozbiljniji problemi sa socijalističkim rukovodstvom javili su se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, otprilike desetak godina prije nego što je upoznao Marijanu, kada je Ćopić počeo pisati satirične priče. U njima je oštro kritikovao ružne pojave onog vremena. Jedna od takvih priča bila je Jeretička priča, koja je objavljena u beogradskim Književnim novinama u avgustu 1950. godine. Nakon toga je doživio progon od javnosti, političkog establišmenta, pa čak i svojih najbližih prijatelja. Ćopić je bezuspješno odgovorio na napade.

“Najtužnije je kada veseljak upadne u duboku tugu“, izjavio je prilikom njegove smrti Zuko Džumhur, putopisac, slikar i karikaturist, prijatelj Branka Ćopića, ali i Marijaninog zeta Vladimira Kuljače. “Zahvaljujući prijateljstvu sa Zukom Džumhurom u nekoliko navrata imao sam priliku upoznati Branka Ćopića“, kaže Kuljača. Na tim susretima ga je samo promatrao i slušao jer se kao dvadesetogodišnji mladić nije usudio parirati velikim književnim imenima bivšeg sistema.

“Nije mi padalo na pamet da ja nešto trabunjam. Samo sam ih slušao i pamtio savjete koje ću kasnije koristiti u svojem pisanju“, tvrdi Vladimir Kuljača, koji je Branka Ćopića često sretao u beogradskom Udruženju književnika Srbije, ali i na dva ljetna okupljališta beogradske književne elite: u Dubrovniku i Herceg Novom.

Kuljača je 2009. godine odlučio u vlastitoj produkciji snimiti dokumentarni film Ćopićeva rajska duša/ Dubrovačka tajna veza. Ideju je predstavio svojoj punici. Ona mu je tada rekla: “Branko je jedna od mojih najdražih uspomena. Ali to nije razlog da pisma, koja sam vam darovala, ne budu kulturna baština budućim naraštajima“. Priznala mu je da je sva pisma, osim onih šest koje je davno darovala Vladimiru, spalila tokom rata, u vrijeme agresije na Dubrovnik.

Njezina su pisma nepoznata

“Uplašila se da bi joj neko mogao uletjeti u kuću, pronaći pisma i povezati je s književnom zvijezdom bivšeg režima“, objašnjava Kuljača. Osim toga, do učiteljice Marijane došla je neka informacija kako je u Ćopićevim rodnim Hašanima kraj Bosanske Krupe spaljena njegova rodna kuća i nestala književnikova bista.

“Plašio sam se da će ovaj dokumentarac otvoriti porodičnu Pandorinu kutiju. Noćima nisam mogao spavati. Nije bilo lako istraživati intimnu priču majke moje bivše supruge Jagode. Strašno sam se bojao kako će pomisliti da joj je majka više voljela Ćopića od njezina oca“, kaže Kuljača.

Međutim, bivša supruga je reagovala razumno, a Marijanina unuka Đina u filmu je izjavila kako skromno vjeruje da je njezina none Marijana književniku bila inspiracija za djela, njegova tajna muza. “Nemam uvid u pisma koja je ona pisala Branku Ćopiću, ali sam siguran da je taj odnos bio romantičan samo s Ćopićeve strane. Osim toga, moja punica je silno voljela svoga muža. Ostala je udovica s pedeset godina i nikada ga nije prežalila“, kaže Kuljača.

Marijana Babić umrla je prije tri godine, u 83. godini života. “Ova pisma  su dokument snažne i posebne ljubavi, odnosa kakav je danas izuzetno rijedak. Pisana su rječnikom koji pedeset godina kasnije zvuči tako nevin i neiskvaren. Njihov sadržaj demantuje sve one koji bi mogli dovesti u pitanje platonsku ljubav između velikog pjesnika i njegove muze“, završava Vladimir Kuljača.

Izvor: telegram.hr/Rašeljka Zemunović