Bio je jedini Japanac na Titaniku a njegova najveća sramota je što je – preživio

Čast, dužnost i sramota su tri osobine koje su već vijekovima duboko ukorijenjene u japanskoj kulturi.

Pomislite na ratnika samuraja koji je izgubio svoju čast. Nju je mogao da povrati samo svojim životom, na dosta brutalan način, počinivši hara-kiri. Ovakav čin je doživljavan kao herojski način umiranja, omogućavajući ratniku da ukloni bilo kakav trag srama koji je možda bio povezan sa njegovim imenom.

Za razliku od zapadnih kultura, gdje se mnoga društvena pitanja okreću oko krivice i mogu se odbaciti putem sudskih postupaka ili putem psihoterapije ili čina priznanja svešteniku, koncept stida nalazi se u samom jezgru japanske kulture i ne može nestati dok osoba ne uradi ono što od nje očekuje zajednica. To očekivanje se često sastojalo od drastične mjere oduzimanja sopstvenog života.

Ove činjenice dovode nas do slučaja Masabumija Hosonoa, čija je sramota, u kontekstu njegove rodne kulture, bila da to što se našao na licu mjesta u noći kada je RMS Titanik potonuo. Kako govore podaci, Masabumi je bio jedini Japanac koji se ukrcao na Titanik i sticajem okolnosti je preživio ovu, jednu od najvećih pomorskih tragedija svih vremena.

Masabumi Hosono je radio u japanskom ministarstvu saobraćaja i kako je završio sa poslom u Rusiji, rezervisao je kartu drugog reda na brodu iz snova. U Rusiji je imao zadatak da prouči kako se u ovoj zemlji rukovodi željeznicom, a poslije toga je došao u Englesku i ukrcao se na Titanik u Southamptonu.

U noći kada se desila tragedija, Hosono je već bio u svijetu snova kada je brod udario u santu leda. Glasno lupanje na vrata kabine ga je trgnulo iz sna i on je brzo istrčao napolje. Posada ga je, kao stranca, uputila na neku od nižih paluba broda, koje su bile daleko od čamaca za spasavanje.

Hosonovo zastrašujuće iskustvo opisano je u pismu koje je napisao za svoju ženu, a u odlomcima, koji su objavljeni u Enciklopediji Titanika, piše da u jednom trenutku nije mogao da “razbije osjećanje izuzetnog straha i pustošenja”. U svom pismu još navodi da se već psihički pripremao za poslednji dah, nadajući se da “kao Japanac, ne ostavlja ništa sramotno za sobom”. Kao što je normalno u slučaju napada panike, i Hosono je tražio izlaz, nadajući se da će se spasiti od ledene vode.

U nekom trenutku, jedan od oficira, koji su bili zaduženi za ukrcavanje putnika u čamce za spasavanje, poviknuo je prestrašenim putnicima da ima još dva mjesta. Jedan čovjek je pojurio u čamac, tačno ispred Hosonovih očiju, a Japanac je iskoristio priliku i zauzeo drugo mjesto, čime je izbjegao smrt. On je zapisao da je u tom trenutku bio očajan kada je pomislio da nikada više neće vidjeti svoje voljene. Hosono je stigao u New York, zajedno sa ostalim preživjelim putnicima i isprva mu se nije poklanjalo mnogo pažnje. Uz pomoć prijatelja, stigao je i do svoje domovine, gdje su ga novinski natpisi opisivali kao sretnog Japanca.

Hosono je dao izjave i porodične fotografije za nekoliko novina u Japanu, što ga je učinilo, na neki način, slavnim. Međutim, stvari su ubrzo krenule nagore, kada su u Sjedinjenim Američkim Državama uputili kritike na njegov račun. Archibald Gracey, koji je takođe preživio nesreću na Titaniku, kao putnik u prvoj klasi, nazvao je Japanca slijepim putnikom. Japanski mediji su takođe ubrzo počeli da ga kritikuju, javno ga osuđujući zbog toga što je uradio – izvukao se, dok su mnogi nestajali u okeanu.

Bila su to čudna vremena, ali stvari su bivale još gore. Hosono je otpušten sa svog posla u ministarstvu, a pojavili su se i udžbenici, koji su njegov slučaj davali kao primjer sramnog ponašanja. Profesori su njegovo djelo takođe opisivali kao neetično. Hosonou je kasnije vraćen posao, uz obrazloženje da je bio izuzetno kvalifikovan radnik i nastavio je da radi tamo sve do smrti, 1939. godine. Ipak, sramota je nastavila da živi u sjenci porodičnog imena.

Iako Masabumi Hosono nikada lično nije govorio o noći kada se desila tragedija, o noći sramote, članovi njegove porodice su, poslije njegove smrti, nekoliko puta objavljivali dirljivo pismo koje je napisao svojoj supruzi. Pismo je posljednji put objavio njegov unuk, muzičar Haruomi Hosono, u vrijeme kada je film Titanik, Jamesa Camerona, trebalo da počne da se prikazuje u kinima.

Kako je Haruomi Hosono tada objasnio, čin republikovanja pisma omogućio je stepen olakšanja za porodicu, što je pravi način da se povrati čast prezimena Hosono. Možda je teško shvatiti zašto je pismo ponovo objavljeno, ali je ta odluka donesena sa nadom da će riječi Masabumija Hosonoa pokazati njegovo emotivno “ja” i da će na kraju imati sposobnost da skine ljagu sa njegovog prezimena.

Izvor: kafenisanje.rs