ASTRAVIDJA: Drevno misteriozno oružje, moćno kao nuklearna bomba – činjenice koje niko nije objasnio

Mnogi istražuju prošlost čovječanstva, u potrazi za neotkrivenim, tajnim znanjem. Stoga je svaka antička kultura, pored naučnih teorija, povezana sa mnogim zanimljivim, ali ne baš uvjerljivim hipotezama. To se odnosi i na kulturu Harap.

Jedna od najatraktivnijih misterija Indije je Astravidja. Tako su Arijevci nazvali misteriozno oružje (u drugom tumačenju to nije oružje, već uputstvo za njegovo korištenje), koje je pripadalo Harapanima.

U drevnom indijskom epu ovo nepobjedivo oružje opisano je na sljedeći način: “Ubiće plod u ženama” i “sposobno je da generacijama uništava zemlje i narode”.

Korištenje astravide praćeno je eksplozijom vrlo jakog svjetla i vatre, koja upija sva živa bića i uništava zgrade na velikom području. Bogovi su Arjuni, junaku epa, dali čudesno oružje i sljedeće instrukcije:

“Ovo izvanredno oružje, od kojeg nema odbrane, nikada ne smijete koristiti protiv ljudi, ako je okrenuto protiv slabih, moglo bi zapaliti čitav svijet.” Ovaj opis je vrlo sličan nuklearnoj bombi. Sličnost između astravidje i atomskog oružja toliko je zapanjujuća da je dio opisa astravidje zapisan u Mahabharati.

Fizičar Robert Openheimer, jedan od očeva atomske bombe, bio je uvjeren da je svojim istraživanjima krenuo u istom smjeru kao i drevni Indijci i na kraju savladao tajne nuklearnog oružja.

Istraživači koji rade na mitologiji drevnih naroda često nailaze na, za istoričare, paradoksalne i potpuno neočekivane sposobnosti i izume drevnih ljudi. Postavlja se pitanje, možemo li vjerovati mitovima? Istoričari još nisu odgovorili na ovo pitanje.

Postoji mnogo slučajeva kada je vjera u istinitost mitova i legendi dovela do nevjerovatnih otkrića. Heinrich Schliemann otkrio je Troju na brdu Hisarlik upravo zato što je vjerovao u istinitost svake riječi Ilijade (usput, neki naučnici su i dalje uvhereni da Schliemann nije pronašao grčku Troju, već sasvim drugi grad).

Schliemannu je u to vrijeme pomogla tako mala stvar kao što je činjenica da brdo na kojem se nalazi Troja mora biti malo, jer su junaci Trojanskog rata mogli tri puta zaobići gradske zidine, a da se ne umore. Da nije imao nepokolebljivu vjeru u istinu epa, Troja možda još uvijek ne bi bila otkrivena.

Ali, je li moguće vjerovati Mahabharati kao što je Schliemann vjerovao u svoje izvore? Neki istraživači odgovaraju na ovo pitanje potvrdno. Prema njihovom mišljenju, razlog za ovaj odgovor je misteriozni nestanak stanovnika gradova u dolini Inda.

U ruševinama gradova pronađeni su kosturi ljudi i životinja, ali malobrojni kosturi su u oštroj suprotnosti s veličinom grada, i navodi nas na pretpostavku da su stanovnici ili negdje otišli, ili da su ubijeni na nepoznat način koji je u potpunosti “rasporio” ljude.

Hipoteza je postala još vjerovatnija kada su u gradu Mohenjo Daro otkriveni tragovi ogromnog požara. Položaji kostura potvrđuju da ti ljudi nisu poginuli u borbi protiv napadača. Smrt je nastupila onog trenutka kada su se bavili svakodnevnim aktivnostima.

Jedno drugo otkriće još je više iznenadilo istoričare, na različitim mjestima u gradu pronađeni su veliki komadići sinterovane gline i čitavi listovi zelenog stakla u kojima se okretao pijesak. Pijesak i glina su se topili pod visokom temperaturom, a zatim su se brzo stvrdnuli.

Italijanski naučnici pokazali su da je pretvaranje pijeska u staklo moguće samo na temperaturama iznad 1500 stepeni Celzijusa. Međutim, tadašnja tehnologija dozvoljavala je postizanje takve temperature samo u metalurškim pećima, ali da je požar s tako visokom temperaturom, na čitavoj teritoriji grada, vrlo malo vjerovatan. Ni danas to ne bismo mogli učiniti bez zapaljivih supstanci.

Kada su arheolozi iskopali čitavu teritoriju grada Mohenjo Daro, otkrili su još jednu posebnost. U sredini stambenog dijela bilo je vrlo jasno vidljivo područje epicentra, gdje je izgledalo da je sve zgrade odnio vjetar. Od epicentra do zidova, razaranja su bila sve manja i manja.

Šteta u gradu vrlo podsjeća na posljedice eksplozija Hirošime i Nagasakija, kažu Englez Davenport i Italijan Vincenti.

Istovremeno su istakli da je nakon svake atomske eksplozije na nuklearnom području u državi Nevada bilo komadića zelenog stakla u sličnim količinama kao u Mohenjo Daro-u.

Neki istraživači vjeruju da je u Indiji postojala visoko napredna civilizacija koja je bila na višem nivou od naše sadašnje. Nestala je kao rezultat sukoba s drugom, jednako naprednom ili vanzemaljskom civilizacijom, uz nekontrolisanu upotrebu tehnologije, recimo nuklearnog oružja.

Druga, možda najfantastičnija teorija, tvrdi da su Harapanovi stupili u kontakt s vanzemaljskom civilizacijom i kao rezultat toga dobili su najsavremenije oružje za koje još nisu bili spremni. Kao rezultat zloupotrebe ovog oružja, civilizacija u dolini Inda je nestala.

Koliko god je hipoteza o nuklearnom oružju zanimljiva, današnja nauka je, nažalost, prisiljena da je odbaci kao neutemeljenu. Grad su vjerovatno spalili osvajači, ili su ga sami Harapani mogli spaliti, jer je iz nekog razloga bio oskrnavljen.

Usljed nedostatka dokaza današnja nauka ne može jasno da odredi šta se tada na tom mjestu dogodilo.

Ali kako onda objasniti visoku temperaturu gorenja? Odgovor na ovo pitanje može nam dati kula Borsipa, u današnjem Iraku. Ova regija je jedan od izvoznika nafte, pa ne bi bilo nemoguće da kula bude poplavljena ovom zapaljivom česticom i spolja, i iznutra.

Tajanstvena Astravidja, fenomenalno oružje svog vremena, sigurno je zemaljskog porijekla. Takvo oružje može biti neka vrsta baruta ili “grčka vatra”. Takođe, možemo pretpostaviti da su Harapani znali tajne zapaljivih materijala poput sumpora, šalitre i moguće fosfora.

A na mjestu, koje je označeno kao epicentar eksplozije, nalazilo se skladište sa zapaljivim česticama. Vremenom su drevne tehnologije bile zaboravljene, a potomci su znatno pretjerali s rezultatima njihove upotrebe.

Izvor: webtribune.rs/pozitivno.ba