Albanski bunkeri: Svjedoci mračne prošlosti prkose i novim vremenima
Stotine hiljada bunkera koje je izgradio albanski komunistički diktator Enver Hodža dobijaju novu namjenu, od restorana na plaži do mini-hostela.
Na obali lučkog grada Drač, u albanskom dijelu Jadranskog mora, Sirja Demiri prži svježu ribu u restoranskoj kuhinji sagrađenoj od betona i čelika.
Njegove mušterije sjede napolju i čekaju porcije pred prozorčićem prepravljenog bunkera koji je nekada sagradila albanska vojska da bi u njega smjestila obalski artiljerijski top od 160 mm.
“Sve je počelo sa željom da podignemo mali restoran od sredstava koja smo imali na raspolaganju”, objašnjava Sirja, dok odmjerava svoj eklektični ali jednostavni lokal.
“Nismo mogli da uklonimo bunker, te smo odlučili da ga iskoristimo da bismo privukli mušterije.”
Od 1960. do 1985. godine, albanski staljinistički diktator Enver Hodža naložio je podizanje 750.000 takvih bunkera iz paranoičnog straha od invazije NATO.
Danas i sama članica NATO, Albanija više nema potrebu za bunkerima u vojne svrhe. Ali, eksperti smatraju da ih treba očuvati i čak pokazivati turistima zainteresovanim za komunističku istoriju zemlje.
“Ideja je nastala iz želje da se očuva naslijeđe prošlih vremena – da se sačuva za buduće istoričare koji će željeti da proučavaju taj period”, objašnjava Ols Lafe, direktor za kulturno naslijeđe pri Ministarstvu kulture.
Iako je većina bunkera u obliku pečurke skučena, pravljena tako da primi svega jednog ili dvojicu artiljeraca, neki od njih imaju podzemne galerije koje se protežu stotinama metara.
Jedan od tih megabunkera nalazi se nadomak Tirane, u selu Linca. Napravljen od 8.000 tona betona i 4.000 tona čelika, izgrađen tako da izdrži nuklearni udar i u slučaju rata zaštiti politbiro Komunističke partije.
Kada je bivši predsjednik Albanije, Alfred Mojsiu, i sam bivši general, prije nekoliko godina predložio da se bunkeri pretvore u rasadnike pečurki – pečurke se inače uzgajaju u mraku – njegov prijedlog je naišao na podsmijeh. Ali, ideja da se bunkeri pretvore u nešto korisno u međuvremenu je shvaćena ozbiljno.
Veći bunkeri mogu da se pretvore u bilo šta, od restorana do malih hostela, ali transformacija ovih manjih, nalik kutijama za šibice, kojih ima mnogo više, već predstavlja pravo iskušenje.
Zato što su bunkeri uglavnom grupisani, dvojica mladih albanskih arhitekata sa Univerziteta politehnike u Milanu predložila su da se oni pretvore u omanja skloništa, koja bi vremenom prerasla u čitavu mrežu eko-kampova na plažama i planinskim stazama za pješačenje.
Albanci koji su decenijama živjeli pokraj bunkera koje su bili primorani da sagrade ne vide u njima neku vrijednost niti primjećuju njihovo postojanje, jer su im postali neodvojivi dio pejzaža.
Za većinu stranaca, međutim, oni simbolišu izolaciju zemlje i surovi komunistički režim koji je pola vijeka vladao Albanijom.
“Turisti su zapanjeni njihovim brojem, naročito u obalskom području”, objašnjava Stavri Cifligu, vlasnik ‘Albanskog iskustva’, agencije specijalizovane za ‘socijalističke ture’, odnosno posete bunkerima sa turističkim vodičem.
“Strani turisti su ti koji su predložili ovakve aranžmane”, kaže Cifligu, koji organizuje posjete i razlnim drugim lokacijama.
I dok neka udruženja bivših političkih zatvorenika izražavaju zabrinutost zbog ideje da se bunkerima dodijeli poseban status, eksperti ostaju pri tome da će njihova zaštita očuvati uspomenu na žrtvu počinjenu prilikom gradnje za neke buduće generacije.
Maks Velo, arhitekta i slikar koji je 1978. godine osuđen na osam godina zatvora zbog „modernističkih tendencija” u svom umjetničkom izrazu, kaže da iako bunkeri sa sobom nose bolne uspomene, oni su istovremeno i dokaz tragične prošlosti zemlje i zavređuju da budu zaštićeni.
“Kada bi se bunkeri uništili, zemlja bi izgubila živo svjedočanstvo o najmračnijem periodu u istoriji Albanije”, kaže on. “Napravili bismo identičnu grešku kao i diktator [Enver Hodža], koji je uništio sve spomenike koji mu nisu bili po volji”, dodaje Velo.
Izvor: balkaninsight.com
