NOĆNE STOPERKE: Ex Yu horor priča

– To su njih dvije, sasvim sam siguran – rekao je bradati čovjek u crvenoj kožnoj jaknji, promukla glasa i nervoznih pokreta ruku. Inspektor je samo klimnuo glavom.

Dežurni milicioner izađe, a onda tišinu prostorije ispuni sugestivni bariton inspektora:

– Hoćeš li u bolnicu, to jest ludnicu, ili ćeš otići kući, sve ovo zaboraviti i gledati svoja posla? Niti mogu, niti želim davati dalja obavještenja … Ti si dvedeset osmi koji doživljava istu avanturu sa ovim devojkama ili već kako da ih nazovem …

– Ma, čekaj, čovječe, imaš njihove fotografije, što znači da imaš i ostale generalije, savjetuješ mi da ćutim i pravim se lud ili da idem u ludnicu. Zašto? – pitao se bradonja gledajući sagovornika pravo u oči.

– Zašto? Zato što ti tak tada ništa ne bi bilo jasno i zato što sva ta zajebancija nije u domenu moga posla. Pokušao sam ti nešto objasniti, ali ako ne ide, onda je ovaj razgovor završen.

U kancelariju uđe milicioner, pokaza mu vrata, a inspektor spusti pogled na otvorenu fasciklu ispred sebe. Bradonja nešto promrmlja, izađe na dug i hladan hodnik, tražeći sptepenice. Otišao je u najbližu kafanu i poručio duplu votku. Pred oči mu ponovo izađoše dvije lijepe i izazovne djevojke.

Zapali cigaretu i zatvori oči.

Sjećao se noćašnjeg događaja. Vraćao se sa ruleta, olakšan za nekoliko stotina maraka. Negdje na pola puta do grada zaustavio je auto radi fizioloških potreba. Dok se olakšavao, primijeti neobično lijepu jesenju noć punu mjesečine. Borova šuma pravila je taman prsten oko planinskog krajolika umivenog mjesečinom, dok je potočić veselo žuborio. Padoše mu na um lijepe noći u mladosti, šetnje pored rijeke pozlaćene mjesečevom pjenom i nježnosti kojima se predavao sa djevojkama. Sa tim mislima uđe u svog pežoa i polako krene.

Malo dalje uoči dvije figure kako lagano, držeći se za ruke, idu magistralom u njegovom pravcu. Tek u trenutku obilaženja one pogledaše ka automobilu i nekako nemarno podigoše palčeve. Odmah je stao i kavaljerski se vratio unazad. Dvije atraktivne djevojke uđoše u veliku limuzinu, unoseći svu ljepotu i šarm rascvjetale mladosti. Gledao ih je sa divljenjem. Kratke kožne miniće, izazovno dekoltovane bluze sa obaveznim ‘ništa ispod’, moderne frizure i napadna šminka. Sa zadovoljstvom ih je povezao ka gradu zaspalom u ovoj noći punoj mjesečine.

– Prija li ponoćna šetnja?
– Naravno – odgovoriše kestenjaste oči saputnice pored njega.
– E, baš vam zavidim – govorio je podstaknut njihovim prisustvom i svojim pređašnjim razmišljanjem.

Dalji razgovor išao je sam od sebe. Pokazalo se da stoperke osim ljepote imaju šarma i stila. Smijali su se, šalili i slušali muziku koja je upotpunjavala raspoloženje. Pitao se kako do sada nije primijetio u svom gradu ta dva mlada i pametna stvorenja. Sve je na njima bilo idealno, osim … Nešto je ipak nedostajalo, samo on toga nečeg nije mogao da se sjeti. Razmišljanja mu prekide koketno mazni glas mlade stoperke sa zadnjeg sjedišta:

– Indeksi, obožavam ih, pustite malo jače.

Dok se kaseta završavala, grad se pojavio u svojoj neonskoj auri. Zaustavio je automobil, jer su to one tražile. Tražile su i kasetu ‘Indeksa’, vratiće mu. Dao je bez riječi. Htjede da im uz kasetu da i kutiju, kad umjesto stoperki na sjedištima osjeti – sumornu tišinu. Zbuni se potpuno. Vrata nisu bila otvorena, čak ni prozori, a njih nema?! Izlete odmah iz kola, obiđe ih, ali ništa. Ni žive duše.

‘Ma nisam lud’, češao se po gustoj crnoj bradi, ne shvatajući o čemu se radi. Opet zaviri u kola, ali ništa. ‘Da li sam ipak lud, ili sanjam’? Ne i ne. Pogleda prema brdu što se nadnijelo nad magistralu i ugleda loptu punog mjeseca kako zamiče iznad guste grabove šume dok je huk sove odjekivao prigušenom izmaglicom. Naježi se i uđe u topla kola. Indeksi mu prođoše kroz glavu, omot kasete stajao je na praznom prednjem sjedištu saputnika. ‘Nestala je i kaseta’, reče glasno i polako krenu prema gradu.

Ostatak noći proveo je u kuhinji, ispijajući kafe i votke. Pospana žena navratila je u zadimljenu kuhinju i upitala ga kada je došao. Ćutao je.

Prvi zraci sunca odveli su ga u grad, u kafanu.

Konobar mu donese votku. To prisustvo i naklon mladog čovjeka probudi ga iz razmišljanja. Tada se sjeti da je možda sve to i bio san, gotovo radosno istrese u grlo piće, kad se na vratima kafane pojavi lice onog dežurnog milicionera sa kojim se sreo kod inspektora. Nešto hladno ispuni mu utrobu, definitivno je znao da nije u pitanju san. Pozvao ga je za sto, poručili su po duplu i zapalili cigaretu. Čovjek je počeo da priča nešto nepovezano o vremenu i fudbalu. U vazduhu je lebdjelo ‘glavno’ pitanje, kao da su ga se obojica plašila te ga ostavljali za kasnije. Onda je njegovom glavom ponovo nešto prostrujalo. Sjetio se nečega veoma važnog, setio se šta im je u svoj onoj ljepoti i šarmu nedostajalo.

– Miris! Da, miris, tako namazane i obučene djevojke – a ništa od parfema! One su čovječe mirisale na zemlju! – govorio je kao u transu. Milicioner ga uze za ruku, i reče mu da se smiri, da ne viče.

Kada je došao kući, žena je već bila ljuta jer je trebalo da idu u posjetu prijateljima. Nije znao šta da kaže, zaključao se u sobu i obučen legao pokušavajući da zaspi. One dvije djevojke neprekidno su mu bile pred očima. Kako je saznao od milicionera, one su prije nekoliko mjeseci poginule kao suvozači u saobraćajnoj nesreći. Tijela su im danima ležala daleko od domašaja očiju prolaznika, jer se auto survao u provaliju. Nekim čudom vozač je preživio. Njih dvije se, kako je već i SUP registrovao, pojavljuju ponekad i na volšeban način nestaju u trenutku.

Najzad je zaspao. Kad je Mjesec onako žut i pun ušao u njegovu sobu i osvijetlio je, u ruci osjeti nešto hladno. Rasani se i protrlja oči. U šaci je stajala kaseta Indeksa. Osjeti jezu, poče da mu se vrti u glavi, onda uleti kod žene, leže u njen krevet i drhteći je grčevito zagrli.

‘Ne daj me, neću u ludnicu, hoću ovdje kod tebe, hoću kući, neću u ludnicu …’