Ritual hodanja po vatri: Fenomen čiji je fizički i psihički moment nemoguće razumno objasniti

Sposobnost otklanjanja – čak i prihvatanja boli, u mnogim je religijama širom svijeta znak vjere. Ali ako postoji mjesto na ovoj planeti gdje više nego bilo gdje drugdje tijelo dobrovoljno trpi Bogu za ljubav, onda ono leži duboko u džungli jugoistočne Šri Lanke, u Kataragami.

Tamo – u hramu podjednako svetom hindusima, muslimanima i budistima, ti obredi traju cijele godine. U septembarskim svečanostima bičevanju se podvrgavaju uglavnom hindusi. Kad padne mrak, zanos se usredsređuje na nešto drugo, najmisteriozniji od svih obreda – hodanje po vatri.

Ognjište dugačko 6 do 10 metara mora se pripremati danima. Dim, plamen i na, kraju, usijani titravi vazduh suočava pokajnike s obećanjem najsavršenijeg povezivanja sa bogovima hinduskog panteona. Godinama su praktični, možda skeptični ljudi dolazili u Kataragamu, donoseći sprave za mjerenje temperature i pribor iz raznih laboratorija. Više nema sumnje da temperatura kamenja u sredini dostiže 800 ili čak 1000 stepeni Celzijusa.

Kandidati za to teško iskušenje najprije u koloni dolaze do rijeke da po hinduističkom obredu operu cijelo tijelo. Potom polako i promišljeno kreću do ognjišta, izgovarajući riječi molitve. Temperatura usijanog kamenja dovoljno je jaka da posmatrače drži na udaljenosti od nekoliko metara, ali hinduski sveštenik koji predvodi pokajnike, bez oklijevanja ulazi u vatru. Bez otezanja ili žurbe prolazi s kraja na kraj, a potom se neuznemiren vraća. Ostali ga slijede. Ne primjećuje se nikakav vidljiv znak straha, po završetku ni trag opekotina ili povreda – samo prazan izraz na licu, kao od iscrpljenosti, zanosa ili emocija. Potom se svi mirno razilaze.

Zapadni naučnici se već gotovo jedan vijek trude da shvate taj fenomen. Godine 1922. francuski biskup u Mysori u Indiji, monsinjor Despat Ures je na poziv lokalnog maharadže prisustvoao hodu po vatri nekog lokalnog mistika. Ovaj je ritual počeo tako da je jednog slugu iz palate gurnuo u vatru. “Čas, dva”, pisao je biskup, “Indijac se borio da izađe iz vatre, ali je odjednom užas na njegovom licu zamijenio zapanjeni osmijeh, a on produžio hodati duž jarka, smješkajući se onima koji su stajali sa strane”.

Potom je usljedila nevjerovatna epizoda.

Cijeli maharadžin orkestar umarširao je u vatru, s instrumentima u rukama i notama pričvršćenim na vrhu, dok je na vatru bačen jos jedan tovar suhog palminog lišća da je užari.

Biskup je zapisao: “Uočio sam kako se plamen koji je poskočio da im lizne lica razdvaja oko različitih dijelova instrumenata i samo treperi oko listova nota a da ih nije zapalio. Dvojica Engleza, vođa maharadžinog policijskog odreda i jedan građevinar, prošli su bez opekotina. Kad su se vratili u blizinu mjesta na kojem sam stajao, upitao sam ih šta misle o svemu. “Osjećali smo da smo u rerni, ali nas vatra nije pržila”.

Ceremonija se završila tako da je mistik odjednom pao u agoniju i tražio vode. Jedan je braman rekao biskupu: “On je na sebe preuzeo žar vatre”.

U jesen 1935. Harry Price je organizovao najstručnije ispitivanje fenomena hodanja po vatri koje je ikad sprovedeno. Price je uz pomoć članova Savjeta za parapsihološka istraživanja Londonskog univerziteta pratio hod po vatri mladog Indijca Kuda Buhe koji se tek doselio u London. Price je ispisao pitanja na koja se nadao da će odgovoriti:

‘Da li se hodanje po vatri temelji na triku? Može li to svako? Da li šetači pripremaju tabane? Mogu li svoju imunost prema vatri, koju tvrde da posjeduju, prenijeti na druge osobe? Da li šetači mažu tabane mješavinom stipse, sapuna i sode, kako se tvrdi? Moraju li biti u transu ili u zanosu? Moraju li biti religiozni? Da li pepeo stvara izolacioni sloj na vatri koji sprečava opekotine? Može li šetač po vatri hodati ubrzano, ili može šetati? Da li posti, ili se nekako drugčije, mentalno i fizički priprema za taj čin?’

Harry Price možda nije na mnoga od ovih pitanja uspio odgovoriti, ali je svakako pripremio predstavu koja je za budućnost zabilježena na filmu od 16mm. Mladi Indijac Kuda Buhe je odlučio, iz neutvrđenih razloga, da se pojavi u crnom dugom kaputu i pantalonama. Na jedno od pitanja neposredno je odgovorio, jer je najprije užinao: nije morao postiti. Pregledana su mu stopala, potom su pažljivo umivena, osušena i izmjerena mu je temperatura. Na jedan taban zalijepljen je za eksperiment komadić flastera. U središtu vatre temperatura je iznosila 1400 stepeni Celzijusa – više od temperature topljenja čelika. Kuda Buhe je krenuo. Hodajući ujednačeno i smišljeno, u četiri je koraka prešao gotovo četiri metra dug jarak za 4,5 sekundi. Ubrzo nakon toga još jednom, taj put za 4,3 sekunde. Profesori sa Londonskog univerziteta su pažljivo pregledali tabane mladog indijca i – ništa! Nikakve promjene! Dva svjedoka su bila toliko impresionirana poduhvatom da su odlučili da sami pokušaju, ali su prošli neslavno – sa velikim opekotinama na tabanima!

Kasnije je Price zabilježio:

1. Prije svakog prelaza, pepeo je bio pažljivo uklonjen tako da ne može poslužiti kao izolacija.
2. Čini se da je vlažnost stopala, prije na štetu nego na pomoć, jer može prouzrokovati da se o njih prilijepe usijani komadići.
3. Stopala ne moraju imati prekomjerno tvrdu kožu.
4. Indijac Kuda Buhe nije postio niti se uputio u neke posebne pripreme.
5. Na tabanima nije bilo nikakvog posebnog balzama – doktor ih je oprao i potom osušio.
6. Imunitet od opeklina očito se ne može, bar u ovom slučaju, ‘prenijeti na druge ljude’.

Jedan od fizičara zadužen za mjerenje temperature, bio je uvjeren da je eksperiment dao odgovor: “Hodanje kroz vatru zapravo je gimnastički poduhvat, noga nikad nije dosta dugo u dodiru sa žarom da bi on izazvao opekotine”. Fizičari su, pošto su izmjerili da su tabani Kude Buha bili u dodiru s vatrom sa svakim korakom samo pola sekunde, pokušali pritisnuti ploču svog mjernog aparata na žar samo pola sekunde i izmerili temperaturu 15-20 stepeni Celzijusa!

Doktor Jearl Walker profesor fizike na Državnom univerzitetu u Clevelandu izveo je neke eksperimente sa vodom i ustanovio da kod otprilike 210 stepeni Celzijusa nastupa prilično oštra promjena, te da će kapi vode, umjesto da ispare u deset sekundi ili manje, kako se to dešava na nižoj temperaturi, poskakivati cijeli minut, čak i duže. Taj je efekat trajao sve do 500 i vise stepeni Celzijusa. Walker je snimio i krupne fotografije izbliza, na kojima se vidjelo da kapi zapravo nisu dodirivale usijanu površinu zbog tankog sloja pare. Walker je pretpostavio da kapljice znoja ili vode na nogama šetača – neki prije nego što uđu u vatru prolaze kroz plitke posude sa vodom, stvaraju takav zaštitni sloj dosta dugo da noge šetača mogu ostati nepovrijeđene. Doktor Walker je odlučio da isproba svoju teoriju u koju je duboko vjerovao i – uspio je! Prešao je preko užarenog ognjišta bez ijedne opekotine!

Ne vjerujemo da ima bilo kakvih trikova. Ne treba vam nikakvih tajanstvenih hemikalija da njima trljate noge, niti neka prethodna vježba. Treba samo vjerovati, predati se i uspjeti. Kao i u svemu u životu.

Izvor: conopljanews.net

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti