Kako je mađarski grof postao osmanski paša

Rođen je 1839. godine u Bratislavi, a od djetinjstva je pokazivao interes za brodove i uopšte tehniku. Prema sačuvanim podacima bio je dijete s kojim su roditelji teško izlazili na kraj i vjerovatno bi mu danas doktori dijagnostikovali poremećaj hiperaktivnosti. Uprkos pretpostavljenom problemu sa zadržavanjem fokusa ili onome što danas poznajemo kao ADHD, odlično je uz materinji jezik govorio još pet jezika, a uz to je poznavao grčki i latinski. Bio je sin mađarskog političara Istvána Széchenyija kojega su nazivali “Najvećim Mađarom”, a smatra se danas ključnom osobom u modernizaciji Mađarske tokom prve polovine 19. vijeka

Nakon smrti oca Istvána, u dvadeset i prvoj godini, Ödön Széchenyi se preselio u Peštu. Poput oca, koji je bio ministar saobraćaja i javnih radova u vrijeme vlade Lajosa Batthyánya, on je bio zainteresovan za sve što je imalo veze sa saobraćajem i vozilima.

Svjetska izložba u Londonu 1862.

Kao imućan momak puno je putovao i tokom svojih lutanja susretao se s raznim inovacijama, od kojih je neke odlučio primijeniti u domovini. Ovog su pripadnika visokog plemstva putovanja dovela i na londonsku Svjetsku izložbu 1862. godine. Svi koji su nešto značili u tadašnjem svijetu jednostavno su morali ovdje doći – u stilu “vidjeti i biti viđen”!

Dvije godine prije izložbe Széchenyi je učestvovao u gašenju požara u malom mjestu Nagycenku na jugozapadu mađarske granice, a gdje je njegova porodica imala veliko imanje. Vatrena je stihija uprkos naporima mještana, a u kojima je sudjelovao i energični Ödön, progutala veći broj kuća. Kako je Széchenyi tu proveo djetinjstvo i mladost, ovaj ga je požar samo potaknuo na kasnije aktivno uključivanje u borbu s gotovo nepobjedivim protivnikom.

Po završetku londonske izložbe nije se vratio kući. Razlog za ostanak u gradu nije bio romantične prirode već posljedica toga što je ovdje organizovana prva profesionalna vatrogasna služba. U Londonu je ona imala dugu tradiciju koja je egzistirala konkretno od 1833. Naime, kada je veliki požar poharao London davne 1666. godine osiguravajuće kuće osnovale su više manjih vatrogasnih jedinica, iz kojih se razvila kasnije profesionalna vatrogasna služba.

Grof koji radi apsolutno sve

U Londonu se nije prepustio užicima već je odlučio provjeriti kako vatrogasci ovdje funkcionišu, a zbog čega se prijavio u londonsku vatrogasnu službu. Bez obzira na to što je bio grof, kažu, da je radio apsolutno sve poslove u vatrogasnoj jedinici od onih najjednostavnijih poput čišćenja preko održavanja do gašenja požara. Tada je već imao dobru teorijsku podlogu iz vatrogastva koju je samo nadopunio praktičnim dijelom. Kući se vratio tek iduće godine.

U srcu imao mjesta i za parobrode

Ako mislite da se grof interesovao samo za vatrogastvo, griješite, jer bi to značilo da ste ga debelo podcijenili. On nikada nije mirovao niti je bio usmjeren samo na jednu stvar. U njegovoj glavi bio je uvijek roj ideja. Doduše najproduktivniji je bio u 60-im i 70-im godinama 19. vijeka.

Uz vatrogastvo posebno mjesto u njegovom srcu imali su brodovi. Svoje je prste imao i u osnivanju Prvog mađarskog parobrodskog društva, a baš kao što je znanje o vatrogastvu stekao kroz praksu slično je bilo i s parobrodima. Ne bi li se upoznao sa svim aspektima života na brodu jednostavno se pridružio posadi jednog od parobroda, ali kao “brodski mali” koji je polagano napredovao u hijerarhiji broda. Ovo “polagano” shvatite uslovno, jer nije ovdje ostao baš godinama. Nakon toga je brzo položio ispit za kapetana. Potom je projektovao parobrod Hableány kojim se otisnuo na put prema Parizu.

Grof postao senzacija

Zahvaljujući ovom putovanju postao je senzacija na Svjetskoj izložbi, održanoj u Parizu 1867. godine. Njegovo pojavljivanje bilo je vrijedno divljenja jer je iz Mađarske do Pariza stigao vodenim putevima. Bio je to prvi takav poduhvat napravljen iz Mađarske. Prošao je na tom putovanju 2.000 kilometara u 43 dana. Zbog svog je poduhvata dobio zlatnu medalju na izložbi, a Napoleon III. odlikovao ga je francuskim Ordenom časti.

U pariškoj luci među brojnim ljudima, koji su ga čekali, bio je i slavni pisac Jules Verne. Njegovo putovanje je, čini se, poslužilo kao inspiracija za roman Julesa Vernea “Put oko svijeta za 80 dana”, a koji je objavljen šest godina kasnije. Verne i Széchenyi bili su u osnovi vrlo slični s tim da je jedan sanjao budućnost, a drugi je hrabro kročio prema njoj.

Tokom povratka kući s ove izložbe nije mu se previše žurilo pa je zastao u Francuskoj i Njemačkoj gdje je prikupljao informacije o tamošnjoj borbi s požarima. Odat ćemo vam tajnu i reći da se Széchenyi nije vratio kući parobrodom, kako ste možda očekivali.

Hiperaktivna priroda

Po dolasku kući odmah je krenuo u akciju kako bi što prije realizovao svoje ideje. Stiče se utisak da je grof bio nestrpljive prirode, a što je i dovelo do kasnijeg brzog osnivanja Udruženja dobrovoljnih vatrogasaca u Budimpešti. No svi koji su ga poznavali znali su da ovo dobrovoljno udruženje nije njegov krajnji cilj. Bila je to samo stanica do onoga što je zaista želio, a to je profesionalna služba.

Uprkos željama grofa stvari su bile komplikovanije nego je on to zamislio jer je vatrogastvo tražilo dodatna ulaganja, a samo po sebi nije donosilo opipljiv profit. Ipak relativno brzo je uvjerio sve oko sebe da vatrogastvo ne može funkcionisati isključivo na volonterskoj bazi, pa je na kraju osnovana vatrogasna profesionalna jedinica 1870. godine. U početku je imala samo šačicu od 12 ljudi, a on je bio komandant. Iduće godine organizovana je i vatrogasna vježba koja je trajala četiri dana, a koju je posjetio i sam car Franjo Josip. U tu svrhu je napravljen model trospratne kuće od drveta na kojoj se demonstriralo penjanje ljestvama i gašenje požara.

Upravo je na njegovu inicijativu izgrađena uspinjača u istorijskoj četvrti Budimpešte (Budavári). To je danas jedna od najpopularnijih turističkih atrakcija glavnog grada Mađarske koja omogućava da na brz i jednostavan način dođete do ovog istorijskog dijela grada.

I pored hiperaktivnosti koju je Széchenyi zadržao kroz cijeli život, puno je njegovih ideja ostalo nerealizovano, uglavnom zbog nedostatka sluha. Savremenici najčešće nisu cijenili njegove ideje koje su bile znatno ispred svog vremena. No on se dobro nosio s tim pa kada bi mu jedan plan propao, samo bi se okrenuo prema drugom. Jedan od takvih pametnih planova bio je vezan uz organizovanje parnog trajekta između Pešte i Budima.

Grofova svestranost ostavila je traga u raznim područjima života njegove zemlje, ali i u drugim. Najviše je traga ostavio u vatrogastvu i to ne samo mađarskom već i onom osmanskom.

Grof prihvatio ponudu zbog dugova

Godine 1874. Osmansko carstvo na tlu današnje Turske je pod pritiskom međunarodne javnosti potražilo njegovu pomoć u osnivanju svog vatrogastva. Kako je Istanbul bio grad uglavnom drvene gradnje požari su bili učestali. Kada je izbio požar u kojem je izgorila britanska ambasada, kao i američki i portugalski konzulat, počelo se razmišljati o promjenama.

Osmanlije su se znali šaliti da je situacija kulminirala tek kada se sultan Abdul Aziz morao pobrinuti za britanskog ambasadora, odnosno smjestiti ga u svoju palaču. Šalu na stranu, ali činjenica je da je tek tada došlo do organizovanja vatrogastva u Osmanskom carstvu.

Grof je prihvatio osmansku ponudu jer je kažu bio u dugovima, a ponuda je bila više nego dobra. Zbog toga se hrabro otisnuo u avanturu života. U Istanbulu nije radio samo na organizovanju vatrogasne službe već je i projektovao uspinjaču po uzoru na onu mađarsku. Njegova je vatrogasna jedinica bila vojnog tipa, a u njoj je, očekivano, bio njen vrhovni komandant.

Po završetku organizovanja vatrogasne službe koja je imala čak 1.500 ljudi, počeo se nevoljko pakovati.

Ipak vrlo brzo se iznašao novi posao za grofa. Kada se napokon raspakovao, odlučio je da mu je ovo krajnja destinacija. Svi sultani koji su došli nakon Aziza su cijenili mađarskog grofa i unutrašnji politički sukobi ga se nisu doticali.

Grofov duh ostao je nesalomljiv i u starim danima u kojima je još uvijek nadgledao gašenja požara.

Uoči njegove smrti došlo je do preustrojavanja vatrogastva u Turskoj, u kojem vatrogasci gube vojni status. Umro je 1922. godine, a potom je i ukopan je u Turskoj. Njegova odluka o ostanku, kao i vječnom počivalištu daleko od domovine je pokazala da se srcem i dušom vezao uz ovu zemlju.

Nakon propalog prvog braka u kojem je dobio dvoje djece, u Istanbulu se po drugi puta oženio i imao još četvero djece. On je bio jedini kršćanin koji je postao pašom, a da mu se nisu postavljali uslovi za vjerskim odricanjima.

U Muzeju vatrogasaca u Istanbulu postavljena mu je spomen ploča, a jednom godišnje na njegovu grobnicu istanbulski vatrogasci polažu vijenac. Sin Najvećeg Mađara, genijalni inovator postao je Ognjeni Paša – vjeran do kraja novoj domovini Turskoj.

Izvor: stav.ba