Nacistički isljednik ratne je zarobljenike tretirao kao najbolje prijatelje: Otkrivali su mu vojne tajne nesvjesni da to uopšte čine!
Godine 1935. kada se Treći Reich ubrzano naoružavao i pripremao za osvajačke poduhvate, osnovano je njemačko ratno vazduhoplovstvo, poznati Luftwaffe.
Sedam godina kasnije, na mjestu glavnog ispitivača ratnih zarobljenika – neprijateljskih pilota – zaposlen je Hanns-Joachim Gottlob Scharff (1907. – 1992.), mladić kicoških brćića i prodornog pogleda. U kratkom vremenu, postao je isljednička super-zvijezda Reicha: njegove “stranke” priznavale su tajne uzduž i poprijeko! Scharff je bio toliko dobar u svome poslu da su ga, nakon Drugog svjetskog rata, vrbovali (a ko drugi nego) Amerikanci – te je dao neprocjenjiv doprinos oblikovanju američkih tehnika ispitivanja u mirnodopskom periodu. U čemu je bila njegova tajna? Pa, u poznavanju ljudske psihologije.
Ako ste pomislili da je priznanja “izvlačio” mlaćenjem, vrijeđanjem i zastrašivanjem zarobljenika, ne možete biti dalje od istine – Scharff se prema njima postavljao kao kombinacija najboljeg prijatelja i ispovjednika. Kad bi počeli pričati, nisu to činili zbog toga što su napunili gaće. Činili su to zato što su HTJELI pričati. Njegovu metodu mogli bismo uporediti s onom kuhanja žabe: ako je ubacite u kipuću vodu, u agoniji će iskočiti iz nje; ako je pak stavite u hladnu vodu i polagano povećavate temperaturu, životinja će izgubiti svijest te mirno otploviti u smrt, a potom i u vaš želudac. Scharff je odabrao ovaj drugi “recept” – one koji bi sjeli nasuprot njemu čekalo je polagano “krčkanje”. Evo kako je to izgledalo!
Elegantni, šarmantni i blagi mladić s titulom Obergefreitera ispitanike bi ponudio čajem, kiflicama ili čašicom vrhunskog konjaka, čineći sve da se osjećaju ugodno. S njima bi neformalno ćaskao, nerijetko i zbijao šale, kako bi se opustili. One tvrdokornije odvodio je na kupanje u toplom bazenu, piknik ili masažu. Samo ispitivanje je započinjao tražeći nebitne biografske podatke, praveći se kako sa subjektima ima puno toga zajedničkog. Narednih dana, povjerenje je sticao postavljajući se u ulogu njihovog advokata, jedinog saveznika. Čovjeku bi, na primjer rekao: “Ne želim da te odvedu u Gestapo na ispitivanje. Pomozi mi da ti pomognem, znam da nisi špijun, ali mi daj nešto kako bih i njih u to uvjerio.”
Naročito efikasnim pokazali su se odlasci u duge šetnje. “Odvezat ću ti ruke jer znam da nećeš bježati … Znam da nećeš, jer bi me time doveo u nevolju”, obratio bi se zarobljeniku. Nikada nisu bježali. I ne samo to: šećući kroz mirne, idilične perivoje, prirodno bi osjetili potrebu ispuniti tišinu riječima. Razgovor bi postajao sve prisniji, intimniji, a Scharff je bio vrlo vješt po pitanju asocijativnog povezivanja nimalo srodnih tema. Zatvorenici bi svome “prijatelju” otkrivali vojne tajne nesvjesni da to uopšte čine!
Jedan od rijetkih ljudi imunih na ovakav pristup bio je pukovnik Francis “Gabby” Gabreski, borbeni as američkog ratnog vazduhoplovstva. Od trenutka kad su neprijatelji oborili njegov P-47 pa do puštanja na slobodu, blagoglagoljivom isljedniku nije otkrio ama baš ništa relevantno. Nijemac je bio impresioniran njegovom čvrstoćom. Nakon što je rat završio, dvojica muškaraca postali su bliski prijatelji.
Piše: Lucija Kapural
Izvor: povijest.hr
