Slijepo je slušao savjete majke: Sultan koji je ubijao sve redom zbog prijestola
Priče govore da mu je ime dao njegov pradjed Sulejman Veličanstveni, neposredno pred smrt.
Proljeća 1566. godine rodio se najstariji sin Murata III i sultanije Safije. Za svega par mjeseci njegov pradjed Sulejman Veličanstveni će preminuti, a na njegov prijesto će prvo doći Mehmedov djed Selim II, a potom i otac Murat III. Kada je imao samo 16 godina imenovan je za sandžak-bega Manise, a u međuvremenu je dobio prikladno obrazovanje.
Narednih 16 godina provodi u Manisi i stiče veliku popularnost među janičarima, što se njegovom ocu nimalo nije svidjelo. Stoga mu majka šalje upozorenje da pazi i da bude oprezan je postoji mogućnost da ga rođeni otac pogubi. Iako on ovu sudbinu nije doživio, njegov najstariji sin Mahmud jeste.
Sa 28 godina stupa na prijesto
Godine 1595., dolazi na prijesto i ubija devetnaestoricu svoje braće kako bi sebi osigurao prijesto. Ali to nije najbrutalniji dio, jer je da bi otklonio potencijalne prijetnje naredio i da se konkubine trudne sa njegovim ocem stave u vreće i bace u Bosfor. Ipak, nije bio tako spretan vladar kao njegov otac Murat III, pa je upavljanje carstvom prepustio majci sultaniji Safije.
Ona s druge strane, nije bježala od odgovornosti i u svojim rukama je držala svu vlast, zbog čega je i na samog sultana imala ogroman uticaj – što će se ispostaviti presudnim kada bude došlo do obračuna i obezbjeđivanja novog nasljednika. Pošto nije bila u dobrim odnosima sa sultanijom Halime koja je bila Mahmudova majka, nagovorila je Mehmeda da ubije sina uz tvrdnje da će ga on svrgnuti sa vlasti čim mu se ukaže prilika.
Stopama pradjeda, ali …
Nakon pretrpljenih poraza u austro-turskom ratu u Mađarskoj, Mehmed III se osjećao “izazvanim” da se pridruži borbi. Jedan od razloga su bile i priče o velikim osvajanjima koje je njegov pradjed preduzeo, te je riješio da krene njegovim stopama. 1596. godine je osvojio Eger, a ubrzo potom i riješio da krene ka Kereszetesi. U istoriji je ova bitka ostala upamćena po tome da je sultan u jednom trenutku bio primoran da bježi kroz polja, nazad ka Istanbulu.
Kada je posramljen stigao kući, dao je obećanje svojim vezirima da će sljedeće godine ponovo otići u pohod. To se nije desilo, a kao razlog za nemogućnost je navedeno sultanovo loše zdravstveno stanje. U međuvremenu se pojavio još jedan problem – u Anadoliji je 1600. godine izbila pobuna, a jedan bivši zvaničnik, po imenu Karajazidži Abdulhalim je sebe proglasio za sultana. Naravno, sultan je bio bijesan i osvetnički nastrojen, te je svojim saradnicima naredio da se pobuna krvavo uguši, a samoproglašeni sultan udavi.
Smrt usljed straha
Iza sebe je sa svoje dvije sultanije – Handan i Halime – i nekoliko nepoznatih konkubina, ostavio bezbroj nasljednika. Među kojima i Ahmeda, koji će ga nakon smrti nasljediti. Smrt je po turskog sultana došla na najbizarniji način 1609. godine. Prije toga je šetao ulicama, vraćajući se u svoju palatu sreo je starca koji mu je rekao da će ga smrt brzo naći. Ono što se činilo još gorim po sultana jeste činjenica da mu je “prorekao” kako će se grčiti u bolovima.
Sultan je ovo ozbiljno shvatio i protumačio kao da neko želi da ga otruje, pa je postao paranoičan i prestao da jede. Ubrzo je i preminuo. Tako je svoju vladavinu završio 13. osmanski sultan.
Izvor: nationalgeographic.rs
