Dokazi o postojanju napredne civilizacije u Egiptu i prije faraona?

U svjetlu svih različitih teorija koje okružuju ove misteriozne strukture, čini se da se konvencionalna (teorijska) priroda graditelja piramida ne može dovoljno ojačati. Unutrašnji dizajn Velike piramide; tri odaje, od kojih je jedna podzemna, i njihovi spojni prolazi, ističu se više od svega u Gizi.

Prolaz koji vodi do takozvane Kraljeve odaje uzdiže se do visine od 11 metara! S druge strane, svi drugi prolazi nisu bili izgrađeni dovoljno visoko da bi primili prosječnog muškarca ili ženu.

Dugi prolaz kroz piramidu u Gizi, Kairo, Egipat. © Image Credit: Dmitrii Melnikov | Licencirano od DreamsTime.com (Fotografija za uredničko korištenje, ID: 221813066)

Tu je i jedinstvena konfiguracija Kraljeve odaje, kao i Kraljičine odaje. Obje sadrže dvije osovine, po jednu sa svake strane komore. Kraljičina odaja sadrži u istočni zid ugrađenu udubljenu nišu, a strop Kraljeve odaje sastoji se od pet granitnih ploča naslaganih jedna na drugu. Zašto su ove komore izgrađene na ovaj način, još uvijek nije poznato čak ni glavnim istraživačima.

Službena teorija je da su piramide bile grobnice i da je kralj Khufu neprestano mijenjao mišljenje o tome gdje će biti smještena njegova grobna odaja; dakle, razlog za tri odaje u Velikoj piramidi. Međutim, u poređenju s tipičnim egipatskim metodama ukopa (mastaba i grobnice u Dolini kraljeva), piramide u Gizi, a posebno Velika piramida, baš i ne odgovaraju dobro egipatskom konceptu grobnice.

Staroegipatski pogled na zagrobni život

Anubis priprema mumiju pokojnika. © Kredit za sliku: MRU

Egipćani su vjerovali u zagrobni život, a grobnica je bila važan dio tog vjerovanja. Kako svjedoči grobnica kralja Tutankamona, pokojnikova odaja za interniranje trebala je biti ukrašena umjetnošću i ispunjena imovinom te osobe.

Zašto se vjerovalo u ovaj ritual? Nisu u pitanju praznovjerni razlozi, kako se moglo pretpostaviti, već duhovna veza. To je bilo praktično, prema njihovim uvjerenjima, i imalo je za cilj spriječiti da se energija (duh) te osobe ponovno apsorbira u duhovnu snagu Prirode.

Za stare Egipćane, Ba je animirao živu osobu, dok je Ka bila energija koja je proizlazila iz te osobe. Iako nije do kraja tačna analogija, Ka i Ba su ono što bi tradicionalna zapadnjačka misao mogla nazvati duhom i dušom. Još jedan važan aspekt egipatskog vjerovanja predstavljala je besmrtnost, ankh, prikazan kao grbavi ibis.

Kip Ka; statua faraona Hora iskorištena kao fizičko mjesto za ispoljavanje Ka. © Image Credit: Wikimedia Commons

Vjerovalo se da je Ka, koji je u umjetnosti predstavljen raširenim rukama, dio čovjekove svijesti i energije (čovjekov duh ili unutrašnji kvalitet) koja se odnosi na neposredni svijet. To je dio nas povezan sa fizičkim tijelom; gdje je čovjek živio, posjede koje je imao, kao i ljude koje je poznavao.

Ka se može uporediti sa ličnošću koja se nakon smrti odvaja od tijela i prirodno traži način da ponovo dobije oblik. Ba, predstavljen krilatom ljudskom glavom, ili ponekad pticom s ljudskim licem, predstavljao je dio svijesti koji je besmrtan.

Kad bi neko preminuo, cilj ali i nada porodice, je bila da će pokojnikov Ka tražiti način da ostane ujedinjen sa svojim Ba. Kako bi se pomoglo u ostvarivanju ovog vječnog sjedinjenja, porodica bi sakupila pokojnikove posjede i položila ih u grobnicu sa mumificiranim tijelom.

Mumificiranje je spriječavalo tijelo da se raspadne i vrati na tlo Zemlje, dok je grobnica, s pokojnikovim posjedom, služila kao ‘dom’ za Ka. Kao rezultat toga, Ka je zadržavao svoj identitet u duhovnom svijetu i mogao je potražiti svoju Ba kako bi postigao ankh, što bi rezultiralo uskrslim i proslavljenim oblikom pokojnika izvan granica zemaljskog carstva.

Piramide i koncept egipatske grobnice

Poput faraonskih grobnica uklesanih u Dolini kraljeva, kraljevske mastabe izgrađene za vrijeme ranih dinastija – neke već 3000. godine prije nove ere – takođe su dizajnirane imajući u vidu ‘dom’, jer se taj dom odnosi na nečiji Ka.

Primjer: od šeste dinastije, Mererukina mastaba izrađena je u proporciji nalik dvorcu sa trideset i dvije sobe ukrašene statuama i umjetninama koje prikazuju, na primjer, prizore divljih životinja duž rijeke Nil.

Osobine egipatskog domaćeg života, tako lijepo uklopljene u dizajn njihovih grobnica, ne nalaze se u piramidama u Gizi. Piramide u Gizi ne sadrže umjetnost ili hijeroglife bilo koje vrste, što je vrlo svojstveno egipatskim grobnicama.

Zašto se onda smatra da se piramide u Gizi općenito smatraju grobnicama faraona četvrte dinastije? Razlog je u povezanosti kompleksa Giza s drugim građevinama petnaestak kilometara južno u Sakkari gdje su Egipćani zaista gradili grobnice kao piramide.

U Sakkari 1881. godine, francuski egiptolog, Gaston Maspero (1846–1916) otkriva je da je podzemna odaja piramide vladara Pepi I (drugog vladara šeste dinastije) uklesana hijeroglifima.

Tokom kasnijih istraživanja otkriveno je da je ukupno pet piramida u Sakkari takođe sadržalo natpise iz pete, šeste, sedme i osme dinastije Starog kraljevstva.

Godine 1952. dr. Samuel AB Mercer (1879–1969), profesor semitskih jezika i egiptologije na Univerzitetu u Torontu, objavio je potpuni prijevod na engleski jezik “Tekstova piramide” u istoimenoj svesci.

Prema Merceru, ovi tekstovi su sadržavali “riječi koje treba izgovoriti” u vezi sa pogrebnim obredom, magijskim formulama i vjerskim pjesmama, kao i molitvama i molbama u ime preminulog kralja.

Pošto su piramide u Sakkari potvrđene kao grobnice, asocijativna logika je postala da sve piramide moraju biti grobnice. Nadalje, budući da postoje dva groblja (polja mastaba) istočno i zapadno od najsjevernije piramide u Gizi, istoričari su pretpostavili da su sve piramide grobnice. Međutim, stanje piramida Sakkara – za koje se vjeruje da ih je većina izgrađena nakon piramida u Gizi, predstavlja ozbiljne probleme u ovoj logičkoj povezanosti.

U Sakkari samo Djoserova “Piramida stepenica”, koja nije prava piramida, u očekivanom obliku (ova piramida započela je kao mastaba, a kasnije je pretvorena u piramidu.) Sve ostale Sakkarine piramide, od kojih većina datira iz pete i šeste dinastije, sada su u ruševinama i nalikuju nasipima od šuta.

Stepenasta piramida drevnog egipatskog kralja Djosera. © Image Credit: Walter Stiedenroth | Licencirano od DreamsTime.com (Fotografija za uredničko korištenje, ID: 216602360)

Prema konsenzusu egiptologa, Djoserova stepenasta piramida u Sakari izgrađena je tokom treće dinastije i bila je preteča piramidama četvrte dinastije na visoravni Giza. Nakon razvoja piramida u Gizi, iz nepoznatog razloga, fokus izgradnje piramida premješten je nazad u Sakkaru.

Velika piramida: uređaj?

Velike piramide u Gizi © Image Credit: Pixabay

Lako uočljive i očigledne razlike u piramidama u Gizi i piramidama Sakkare, za koje se pretpostavljalo da su izgrađene u isto doba, predstavljaju problem. Očigledno je da su tehnike gradnje, kao i materijali, za piramide u Gizi bile drugačije od onih u Sakkari, inače bismo očekivali da su piramide na oba mjesta na sličan način izdržale test vremena. Nisu.

Važna stvar je: da li su inženjeri i građevinski radnici Starog kraljevstva prenijeli svoje metode od četvrte do pete dinastije? Čini se da nisu, što je vrlo čudna pojava s obzirom na stabilnost egipatske civilizacije. Takođe može biti slučaj da Egipćani četvrte dinastije nisu izgradili piramide u Gizi.

Nijedna druga piramida u Egiptu (pa ni bilo gdje drugdje na svijetu) nije poput piramida u Gizi, a posebno ne poput  Velike piramide. Osim toga, nema direktnih dokaza koji bi potvrdili tvrdnju mainstream istoričara da su Velika piramida ili druge piramide u Gizi bile grobnice. Ni njegovi graditelji nisu ostavili nikakav zapis za šta su služile ili kada su izgrađene.

To stvara problem razumnog objašnjenja. Zašto onda velika piramida nije bila grobnica? Da li je u pitanju mistični hram za ritual inicijacije ili projekt javnih radova osmišljen za ujedinjenje zemlje? Ili je to bilo nešto sasvim drugo?

Teorija je u izobilju, ali jedina nevjerovatna teorija koje smo svjesni i koja pokriva sve aspekte dizajna interijera Velike piramide je teorija Christophera Dunna da je to bio mega uređaj, a ne grobnica od kamenih blokova. Prema Dunnu, Velika piramida je bila mašina za proizvodnju energije pretvaranjem tektonskih vibracija u električnu energiju.

Ilustracija egipatskih piramida noću koje ispaljuju svjetlo ili električne zrake s vrhova prema nebu ispunjenom zvijezdama. © Image Credit: Tose | Licencirano sa Dreamstime.com (uredničko/komercijalno korištenje Stock Photo)

Postoji niz razloga da se prihvati Dunnova analiza. Prvo, on na kohezivan način objašnjava dizajn interijera i sve ostale dokaze unutar Velike piramide.

Drugo, on pokazuje tehničke vještine potrebne za postizanje precizne konstrukcije. Treće, Dunnova stručnost i karijera su u industriji precizne izrade i proizvodnje, što ga čini jedinstveno kvalifikovanim za izražavanje profesionalnog mišljenja o tehnikama i alatima graditelja piramida u Gizi.

Činjenica je da moderna građevinska preduzeća danas ne bi mogla izgraditi Veliku piramidu bez prethodnog izuma specijalizovanih alata i tehnika kako bi se nosili s kamenim blokovima različite težine od deset do pedeset tona. Takav poduhvat bio bi veličine ekvivalentne izgradnji hidroelektrane ili nuklearne elektrane koja bi zahtijevala desetine milijardi dolara resursa.

Iako se naša moderna ekonomija razlikuje od one u antičkom svijetu, potrebni resursi sada u odnosu na tada su isti! Kamen se mora vaditi i premještati, a radnici plaćati.

Činjenica je da je izuzetno velika količina resursa bila posvećena razvoju piramide u Gizi tokom dužeg vremenskog perioda. S druge strane, glavni istraživači pretpostavljaju da su piramide u Gizi izgrađene u roku od 24 godine, dok u stvarnosti njihova arhitektura, masivnost i preciznost dokazuju da je nemoguće dovršiti tako veliku izgradnju u ovom kratkom vremenskom periodu. Zbog toga postoji mišljenje da je izgradnja piramide bila utilitaristička, a ne rezultat taštine faraona četvrte dinastije da imaju najveći nadgrobni spomenik na svijetu.

Praistorija – dokazi i perspektiva

Postoje mnogi nezavisni istraživači koji ukazuju na dokaze koji jasno govore o sasvim drugačijoj priči o ranom dinastičkom Egiptu. Negdje oko 3000. godine prije nove ere, osnivanje i rast stalnih naselja u dolini Donjeg Nila dovelo je do razvoja civilizacije. Zašto su onda Giza i okolina izabrani za žarište ranog dinastičkog Egipta? To je bilo zato što je ‘civilizacija’ već postojala prije, kao svjedoči starost tri piramide i doba Velike Sfinge. Ne znajući za šta su piramide dizajnirane, rani Egipćani su takođe pretpostavili da su to morale biti grobnice.

Kao rezultat toga, podmladili su visoravan Giza i pretvorili je u nekropolu, a zatim se proširili na Sakkaru gdje su izgradili grobnice u piramidalnom obliku, iako slabije kvalitete i ne pokazujući vještine koje su pokazali prvobitni graditelji piramida u Gizi. Izgradnja piramida, čak i onih manjih u Sakkari, bila je zahtjevna za resurse, pa su se Egipćani vratili ukopavanju svog plemstva u tradicionalnu mastabu.

Ovaj scenario, koji zahtijeva raniju civilizaciju s naprednim tehničkim vještinama, predstavlja još jedan problem. Ne uklapa se u prihvatljiv model istorije. Međutim, predodžba o postojanju ranije civilizacije ne počiva samo na piramidama u Gizi. Tu je i Sfinga, koja je 1991. godine geološki datirana na period između 7.000 i 9.000 godina starosti od strane tima Johna Anthonyja Westa i geologa dr. Roberta Schocha.

Osim toga, megaliti iz Nabta Playe u jugozapadnom Egiptu, za koje se vjeruje da su bili dijagram gledanja zvijezda, prema astrofizičaru dr. Thomasu Brophyju, ne odnose se samo na udaljenost od Zemlje do zvijezda iz pojasa Oriona, već i na i radijalne brzine. Još jedno otkriće koje tjera na češkanje po glavi je 1260 tona temeljnog kamena iz hrama Baalbek, zapadno od Bejruta u Libanonu, od kojih je jedan ostavljen u kamenolomu.

Ogroman kamen temeljac u Baalbeku, Libanon, čije porijeklo ostaje misterija. Kompleks hrama Heliopolis. © Image Credit: Pavlo Baishev | Licencirano od DreamsTime.com (Stock Photo, urednička/komercijalna upotreba, ID: 107214851)

Jasno je da istorija ima svoje tajne, ali postoji dovoljno dokaza da se, kao teorija, potvrdi da je civilizacija mnogo starija nego što smo ranije vjerovali. Istorija, prema samim drevnim Egipćanima, to potvrđuje. Prema torinskom papirusu, koji je potpuni popis kraljeva do Novog kraljevstva, prije Menesa (prije 3000. godine prije nove ere): “… časni Šemsu-Hor, [vladao] 13.420 godina do Šemsu-Hora koji vlada 23.200 godina”

Ove dvije linije u kraljevom spisku su eksplicitne. Prema njihovim dokumentima, ukupna godina egipatske istorije seže 36.620 godina unazad. Argument da godine na kraljevom popisu ne predstavljaju stvarne godine, već neka druga, kraća mjerenja vremena, čini se više kao pokušaj objašnjenja nego kao samo objašnjenje.

Stari Egipćani koristili su sofisticirani kalendarski sistem koji je uključivao 365-dnevnu godinu, koja je povremeno korigovana kroz predvidljivu i cikličnu prirodu zvijezde Sirius. Svakih 1.461 godina, helijakalni uspon Siriusa označavao je početak nove godine. Jedan Siriusov ciklus odgovara 1.461 godinu, pri čemu je svaka godina ekvivalentna 365.25 dana.

U suštini, obilježavanje Nove godine na helijakalnom usponu Siriusa bila je “prestupna godina” drevnih Egipćana. Naravno, određivanje dužine Siriusove cikličke prirode zahtijeva zvjezdano posmatranje hiljadama godina, što znači da porijeklo faraonskog Egipta ili njegov izvor znanja mora poticati iz daleke prošlosti. Je li to činjenica od koje se današnji istoričari radije drže na distanci?

Izgleda da se egiptolog s kraja dvadesetog vijeka Walter Emery načelno složio da porijeklo drevnog Egipta seže duboko u praistoriju. Emery je vjerovao da pisani jezik drevnog Egipta nije bio u upotrebi slikovnih simbola, čak ni za vrijeme najranijih dinastija, te da su se znakovi koristili i za predstavljanje zvukova, zajedno s numeričkim sistemom.

Kad su hijeroglifi stilizirani i korišteni u arhitekturi, kurzivno je pismo već bilo u uobičajenoj upotrebi. Njegov zaključak je bio sljedeći: “Sve ovo pokazuje da je pisani jezik morao imati iza sebe značajan period razvoja, od kojeg u Egiptu još nije pronađen nikakav trag.”

Drevna egipatska religija takođe svjedoči o značajnom periodu razvoja. Njihova religija, koja je više filozofija prirode i života nego što je to “religija”, zasnovana je na nivou sofisticiranosti koji se u svakom pogledu čini više naučnim nego mitskim.

Simbolika i priroda: Metoda egipatske misli

Iz moderne zapadne perspektive, njihova religija je označena kao primitivna i politeistička i pojavljuje se kao mitološka menažerija bogova. Ništa ne može biti dalje od istine. Izvor ovog nesporazuma potječe iz egipatske riječi ‘neter’ koja je na grčki prevedena kao ‘bog’, koja je kasnije poprimila zapadnjačko značenje božanstva.

Pravo značenje riječi ‘neter’ bilo je opisivanje aspekta božanstva, a ne božanstva koje treba obožavati. U suštini, neteri su se pozivali na principe prirode na praktičan naučni način. Ipak, značenje određenog netera preneseno je na vizualno simboličan način. Kada je čovjek prikazan sa životinjskom glavom, to je označavalo princip kakav se javlja u čovjeku.

Ako je prikazana cijela životinja, to je bila referenca na načelo uopšteno. Alternativno, ljudska glava prikazana na životinji predstavljala je taj princip u odnosu na božansku suštinu u čovječanstvu, ne bilo koju posebnu osobu, već arhetipsku; kao što je besmrtni Ba predstavljen pticom ljudskog lica.

Drugi primjer je Anubis (šakal), koji je predsjedao procesom mumifikacije. Učinio je to kao prikaz procesa razgradnje ili fermentacije. U prirodi šakal čuva svoj plijen i dopušta mu da se razgradi prije konzumiranja.

Stoga je onaj koji je predsjedavao ritualom mumifikacije u umjetnosti prikazan kao čovjek s glavom šakala, predstavljajući tako čovjekovu smrt kao probavni princip koji se nalazi u prirodi. Iz univerzalne perspektive, raspadanje tijela je, do prirode, probava.

Stoga su ti organi povezani s probavom, nakon što su uklonjeni s pokojnika, stavljeni u kanopsku staklenku s poklopcem u obliku glave šakala. Ovo je istina iza egipatske mumifikacije koju nam naše historijske knjige nikada nisu rekle.

Napredna civilizacija prije faraona drevnog Egipta

Iznenadni nastanak dinastičkog Egipta, početkom trećeg milenijuma prije nove ere, jedna je od najvećih misterija civilizacije. Kako se ova navodno primitivna sjevernoafrička kultura organizovala u civilizaciju takve veličanstvenosti? Jedan aspekt koji se može zanemariti je da su čovječanstvo, anatomski moderni ljudi, prisutni već jako dugo.

Prema nedavnim genetskim studijama, svi ljudi danas su potomci jedne Afrikanke koja je hodala Zemljom prije 150,000 godina. Prema genetičarima, njena mitohondrijska DNK postoji u svima nama.

Ovo je dugo, 147.000 godina, da su naši preci ostali u relativno primitivnom stanju. Podržavajući alternativnu teoriju, dokazi, od kojih su neki nevjerovatno anomalni (posebno Velika piramida) sugerišu da nisu ostali primitivni.

S obzirom na dokaze o tehničkim sposobnostima drevnog Egipta (njihovi spomenici, hramovi i drugi izrađeni artefakti koji još uvijek postoje), kao i njihovu sofisticiranu simboliku u opisivanju prirode, čini se da su Egipćani iz trećeg milenija prije nove ere uspostavljanjem dinastičkog društva osigurali naslijeđe znanja.

Skeptici ovog pristupa istoriji, naravno, željeli bi znati gdje su dokazi ove tehničke i praistorijske civilizacije. Da je takva civilizacija postojala, zasigurno bi postojalo mnogo dokaza koji bi potvrdili njeno postojanje. Da je isključivo uniformistički pristup geološkoj formaciji prihvaćen kao činjenica, svako bi se složio sa skeptikom.

Međutim, čini se da su masovna izumiranja, kao posljedica ekološke katastrofe uslijed djelovanja vulkana, udara asteroida ili komete ili zvjezdanog (gama) zračenja, stvarnost.

Prije otprilike 71.000 godina, planina Toba, na Sumatri, eruptirala je izbacujući ogromnu količinu pepela u atmosferu. Bila je to najveća vulkanska erupcija u posljednjih dva miliona godina, skoro 10.000 puta veća od eksplozije na planini Sveta Helena 1980.

Mount St. Helens najpoznatija je po velikoj erupciji 18. maja 1980. godine, najsmrtonosnijem i ekonomski najrazornijem vulkanskom događaju u istoriji SAD -a. Pedeset sedam ljudi je poginulo, uništeno je 200 kuća, 47 mostova, 25 km željeznica i 300 km autoputa sve praćeno zemljotresom magnitude 5.1, što je uzrokovalo bočnu erupciju koja je smanjila uzvišenje vrha planine sa 2.950 metara na 2.550 metara, ostavljajući krater u obliku potkovice širok 1.500 metara. © Image Credit: Classicstyle | Licencirano od DreamsTime.com (Stock Photo, urednička/komercijalna upotreba, ID: 108676679)

Rezultujuća kaldera formirala je jezero dugačko 100 km, široko 60 km, sa razornim i trajnim klimatskim posljedicama. Uslijedila je šestogodišnja vulkanska zima i za njom ledeno doba koje je trajalo hiljadu godina. Sa svojom sumpornom izmaglicom, vulkanska zima snizila je globalne temperature, stvarajući sušu i glad koja je desetkovala ljudsku populaciju.

Prema procjenama genetičara, populacija je smanjena na između 15.000 i 40.000 jedinki. Profesorica humane genetike na Univerzitetu Utah, Lynn Jorde, vjeruje da ih je možda bilo čak 5.000.

Još bliže našem vremenu je misteriozna kataklizma na kraju ledenog doba, prije samo 10.000 godina. Niko ne zna je li to posljedica prirodnog fenomena ili udara asteroida. Ono što je poznato je da je klima drastično promijenila život onima koji su živjeli u to vrijeme.

Poznata je geološka činjenica da su na kraju ledenog doba mnoge sjevernoameričke vrste izumrle, uključujući mamuta, devu, konja, lijenu zemlju, antilopu, američkog slona, ​​nosoroga, divovskog armadila, tapira, sabljastog tigra i divovskog bizona.

Da je tehnički napredna drevna civilizacija postojala u dalekoj prošlosti, kakva bi bila vjerovatnoća da će ta civilizacija preživjeti globalnu katastrofu bez posljedica? Procjene erupcije Tobe nisu ohrabrujuće. Nisu ni scenario koji astronomi i klimatolozi danas grade za teorijski udar asteroida.

Prema arheološkim dokazima, anatomski moderan čovjek (Cro-Magnon) pojavio se u Zapadnoj Evropi prije 40.000 godina. Odakle su došli bila je dugogodišnja misterija. Logičan zaključak je da su migrirali iz Afrike, o čemu nema dokaza.

Ipak, vjerovatno bi mjesto za ovu kulturu domaćina bilo uz obale Sredozemnog mora, koje je u dalekoj prošlosti vjerovatno bilo niz slatkovodnih jezera. Da je drevna civilizacija postojala na području Mediterana, ne bi preživjela požar koji je ta jezera pretvorio u more sa slanom vodom.

Da je to zaista tako, ostaci onih koji su živjeli na obodu te civilizacije danas bi nam se činili kao anomalije poput piramida u Gizi i divovskog kamenja Baalbeka. Kromanjonske kulture Zapadne Evrope, iako su nekada bile dio velike mediteranske civilizacije, takođe bi se pojavile kao anomalija. Za nas bi to bilo kao da su se pojavili niotkuda.

Podaci su prikupljeni od: Magazin Nova zora (Izdanje jul-avgust 2006), gdje autor Edward F. Malkowski na intrigantan način dijeli svoju nevjerovatnu misao.

Izvor: mysteriesrunsolved.com