Da li je Marija Oršić Nijemcima zaista obezbijedila vanzemaljsku tehnologiju?

Maria Orsitsch, poznata i kao Marija Oršić, bila je poznati medij a kasnije i vođa Društva Vril. Rođena je 31. oktobra 1895. u Zagrebu. Otac joj je bio Hrvat, a majka Njemica iz Beča.

Mariju Orsitsch prvi put spominju i slikaju Bergier i Pauwels u svojoj knjizi: “Aufbruch ins dritte Jahrtausend: von der Zukunft der phantastischen Vernunft.” Maria je ubrzo postala sljedbenik njemačkog nacionalnog pokreta koji je bio aktivan nakon Prvog svjetskog rata, pokret čiji je cilj bio teritorijalno i političko pridruživanje Njemačkoj. Godine 1919. preselila se u Minhen sa svojim zaručnikom. Nije poznato jesu li ikada bili u braku ili ne, budući da su oboje nestali 1945. godine.

U Münchenu, Maria je od početka bila u kontaktu s društvom Thule i uskoro je stvorila vlastiti unutrašnji krug s Traute A, drugim minhenskim medijem, i drugim prijateljima. Ova grupa se zvala “Alldeutsche Gesellschaft für Metaphysik”, službeni naziv Društva Vril.

Sve su to bile mlade djevojke, mada pomalo neobične jer su bile oštre protivnice nove mode kratke kose među ženama. I Marija i Traute su imale veoma dugu kosu, jedna plavu, a druga smeđu. Nosile su veoma dugačke kiće, veoma rijetku frizuru početkom 20. vijeka.

Kao što se i očekivalo, to je ubrzo postalo karakteristika svih žena koje su činile takozvano društvo Vril, za koje se priča da je postojalo do 1945. I to nije bio puki hir, jer su čvrsto vjerovale da njihove duge grive djeluju na svemir. antenski način za primanje komunikacija izvan našeg svijeta.

Marija Oršić je bila ljepša od bilo koje holivudske zvijezde u to vrijeme.

Kao identifikaciju, članovi Društva Vril zvali su se “Vrilerinnen” noseći disk koji je predstavljao dva najvažnija medija grupe: Mariju Oršić i Sigrun.

U decembru 1919., mala grupa ljudi iz društava Thule, Vril i DHvSS (akronim za Ljude iz crnog kamena), uključujući Mariju i Sigrun, iznajmila je malu kolibu u blizini Berchtesgadena (Njemačka).

Marija, zatim, potvrđuje da je primila niz medijumističkih prenosa u vrsti pisanja koju naziva “Templarsko-germanski”, na jeziku za koji tvrdi da ga ne poznaje, ali da sadrži informacije tehničke prirode za konstrukciju leteće mašine. Navodni dokumenti koji pripadaju društvu Vril spominju da navedene telepatske poruke dolaze iz Aldebarana, udaljenog 68 svjetlosnih godina, u sazviježđu Bika.

Što se tiče dokumenata, kaže se da je Marija imala dvije gomile papira nastalih kao rezultat ovih telepatskih transova: jedan nepoznatog rukopisa, a drugi savršeno čitljiv. Što se tiče ovog drugog, Marija je sumnjala da bi mogao biti napisan u arhaičnom obliku onoga što bi mogao biti bliskoistočni jezik.

Vrilske dame

Uz pomoć grupe bliske društvu Thule poznatog kao “Pan-babilonizam”, koju su između ostalih činili Hugo Winckler, Peter Jensen i Friedrich Delitzsch, uspjeli su saznati da ovaj jezik neće biti ništa drugo do drevni sumerski, jezik utemeljitelja drevnog Babilona. Sigrun je pomogla u prevođenju poruke i u procesu dešifrovanja čudnih slika kružnog letećeg artefakta koji su se pojavili u drugoj gomili papira.

Činjenica je da je, zbog finansijskih poteškoća, projekat izgradnje spomenutog letačkog aparata trajao tri godine. Pretpostavlja se da su do 1922. godine različiti dijelovi prototipa nezavisno proizvedeni u različitim fabrikama koje su finansirala Društvo Thule i Društvo Vril.

Krajem novembra 1924. Maria je zajedno s Rudolfom von Sebottendorfom, osnivačem Thule društva, posjetila Rudolfa Hessa u njegovom stanu u Minhenu. Sebottendorf je želio kontaktirati Dietricha Eckarta, koji je preminuo prethodne godine. Eckart je preveo Ibsenove drame na njemački i objavio časopis “Auf gut Deutsch”; bio je i član Thule društva. Kako bi kontaktirali Eckarta, Sebottendorf, Maria, Rudolf Hess i drugi članovi Thule -a sklopili su ruke oko stola prekrivenog crnom tkaninom.

Hess se počeo osjećati nelagodno što je morao vidjeti kako je Maria ušla u trans i orbite njenih očiju su se pomicale unatrag, otkrivajući samo njihovu bijelu boju i morajući je podnijeti gledajući kako se grči kako sjedi u stolici s neugodnom grimasom na ustima. Umjesto toga, Sebottendorf je bio zadovoljan kad je vidio kako je glas Eckarta počeo izlaziti s usana medija. Ali dogodilo se nešto neočekivano. Eckart je najavio da ga je neko ili nešto prisilio da ostavi prostor te da se onda drugi glas manifestovao kroz medij sa važnom porukom.

Eckartov glas je nestao da bi se pojavio uznemirujući i neugodan glas koji se identifikovao kao “Sumi, stanovnici udaljenog svijeta koji kruži oko zvijezde Aldebaran u sazviježđu koje nazivate Bikom, Bikom.” Niko nije mogao a da ne pogleda druge sudionike širom otvorenih očiju zbog iznenađenja svega što se događalo. Navodno, prema čudnom glasu, Sumi su bili humanoidna rasa koja je kolonizovala Zemlju prije 500 miliona godina. Oni su sagradili ruševine Larse, Shurrupaka i Nippura u Iraku.

Društvo je navodno podučavalo vježbe koncentracije osmišljene za buđenje energije Vrila, najjače kod žena s dugom kosom koje su dovodile magnetnu energiju iz zemlje u mozak. Vjerovali su da njihova duga kosa djeluje kao kosmička antena za primanje vanzemaljske komunikacije.

Oni koji su preživjeli veliku poplavu Ut-napishtima postali su preci arijske rase. Sebottendorf, skeptičan prema takvim informacijama, zatražio je dokaze. Dok je Marija još bila u transu, iscrtala je niz redaka na kojima su se mogli vidjeti neki sumerski likovi.

U decembru 1943. Maria i Sigrun prisustvovali su sastanku koji je organizovao društvo Vril na obali mora u Kolbergu. Navodno je glavni cilj ovog sastanka bio rasprava o „Projektu Aldebaran“. Mediji društva Vril primili bi telepatske informacije o nastanjivim planetama oko Aldebarana i te su planirali put do njih.

Očigledno, o ovom projektu se ponovo razgovaralo 22. januara 1944, na sastanku između Hitlera, Himmlera, dr W. Schumanna (naučnika i profesora na Tehničkom univerzitetu u Minhenu) i Kunkela iz Društva Vril. Odlučeno je da prototip Vril 7 “Jäger” (lovac na njemačkom) bude poslan kroz navodno dimenzionalni kanal izvan brzine svjetlosti u smjeru Aldebarana.

Prema piscu N. Ratthoferu, prvi test na ovom dimenzionalnom kanalu održan je krajem 1944. Test je završio skoro sramotno jer je nakon leta Vril 7 izgledao oštećeno kao da leti stotinama godina, i to ne samo zbog svog izgleda, već i zbog toga što su oštećene mnoge njegove komponente.

Mariji Oršić se svaki trag gubi 11. marta 1945. Navodni interni dokument Društva Vril poslan je svim članovima, a bilo je to pismo koje je napisala Marija Oršić.

Pismo završava riječima: “Niemand bleibt hier” (nikoga nema ovdje). Ovo je bila posljednja poruka koju je poslalo Društvo Vril i od tada se niko nije čuo s Marijom Oršić ili bilo kojim od njegovih članova. Mnogi i dalje vjeruju da su oni pobjegli u mitski Aldebaran.

Izvor: mysteriesrunsolved.com