Tajanstvena vudu sveštenica Marie Laveau: Mračna kraljica New Orleansa
Ona je bila sve što katolički crkveni oci nisu mogli očima vidjeti. Žena, pritom moćna, a ujedno i “nečiste rase”. Slobodna i neustrašiva, a prema mnogima i opasna.
Na sam spomen njezinog imena razjareni sveštenici bi histerično počeli grabiti spasonosni krst koji im je visio s vrata, stiskajući ga snažno u nadi da će Bog konačno uslišiti njihove molitve, otjerati je iz New Orleansa i “zdravoj pameti” vratiti sve koji su je štovali, obožavali i za pomoć molili. Na njihovu veliku nesreću, Svevišnji se ovog puta oglušio na njihove želje, a prošle su godine i godine dok nije spokojno umrla u svojoj postelji, ostavivši iza sebe veliku prazninu koju niti jedna druga više nije mogla nadomjestiti.
Bila je to Marie Laveau, žena čija je koža uvijek imala taj neki poseban sjaj, baš poput zlata, a duga crna kosa vječno je bila podignuta i skrivena u maramama. Ponosno je pokazivala svoje lijepe, naglašene crta lica, bila je visoka, harizmatična i upečatljiva pa bi se s pravom moglo reći da je objedinila najbolje gene iz svojih šarolikih korijena i na kraju postala najpoznatija vudu kraljica. Ova nepriznata kći bogatog vlasnika plantaže i njegove ljubavnice, mješanka crnkinje i Choctaw Indijanke, ušla je u istoriju kao najmoćnija žena u New Orleansu. Njene ritualne ceremonije pohodili su ljudi svih rasa i staleža, i to u relativno kratkom vremenu nakon što su se nesretni crnci tek izborili za slobodu od ropstva Haićanskom revolucijom 1804. godine.
Drevna religija
Osim što se često navodi kao jedini uspješni ustanak robova u istoriji, upravo je ova revolucija na ostrvcu u karipskom arhipelagu nagnala okova konačno oslobođene ljude da migriraju u Louisianu, pa tamošnje sestre i braću upoznaju s drevnom afričkom vudu religijom, koja se na ovim prostorima uskoro pomiješala s katoličkim ikonama i poprimila jedno potpuno novo ruho.
I dok su na Haitiju obrede vršili Mambose i hougani, tj. sveštenice i sveštenici koje su prema vjerovanjima odabrali i natprirodnim sposobnostima obdarili duhovi, u New Orleansu se situacija kudikamo promijenila. Muškarci ovdje nisu predvodili odrede, već je to u potpunosti palo u ruke žena, koje su zbog toga uživale popriličan ugled u društvu. Takođe, ova je važna uloga često bila nasljedna pa se prenosila s majke na kćerku, kao što je to bilo i u slučaju kultne Marie Laveau, koja je nastavila tradiciju prethodnica, a onda i sama svojim znanjima i vještinama oplemenila svoju nasljednicu. Ti mistični obredi, podijeljeni u četiri faze, bili su nešto što Amerika još nije imala prilike iskusiti.
Ples sa zmijama
U mračnim odajama ili na obalama jezera Pontchartrain, recitovanjem molitvi i hipnotičnim pjesmama otvarala bi se vrata koja su odvajala ljudski svijet od onog nevidljivog. Uz ekstatične zvukove, okupljeni su padali u trans, dok bi sveštenice stupale u kontakt s duhovima, često plešući sa zmijama. Dok je vatra gorila, a bubnjevi neumorno svirali, tijela prisutnih bi se strastveno izvijala, što je, naravno, izazvalo zgražanje i bijes djela društva kojem je krajnje užasavajuće da ljudi štuju božanstva za koja oni ne znaju niti uostalom žele znati. “To su divlje orgije, tamo se Sotona štuje”, počelo je vrištati iz novinskih naslova, na čemu su profitirali i zagovaratelji rasističke propagande, prozvavši vudu dokazom “crnačkog barbarstva” koje uništava čednost bijelih – ondje bi se navodno raskalašile s tamnoputim muškarcima.
Na meti se, naravno, pronašla i Marie Laveau, koja je od ove religije pristojno zarađivala za život i svoje silno potomstvo, navodno čak petnaestero kćeri i sinova. Osim što je uživala status duhovnog vođe, Laveau se bavila prodajom gris-gris amajlija, bilja, masti, napitaka i ostalih “magičnih” stvarčica koje su ljudima pomagale da ozdrave, zatrudne ili da im se ispune želje i unište neprijatelji. Osim toga, proricala je sudbinu, davala ljubavne savjete, skidala kletve, a vjeruje se i da je obilazila zatvorenike koje čeka smrtna kazna kako bi im pripremila posljednji obrok i molila se s njima za oprost grijeha.
Uprkos njenoj svestranosti, neki istoričari tvrde kako je Laveau svoju moć stekla dobrom mrežom doušnika, a ne nauci nedokučivim natprirodnim sposobnostima. Naime, prije no što je rodila svu tu djecu, Laveau je radila kao frizerka i uređivala dame, uglavnom bjelkinje, iz uglednih porodica.
Ritual na grobu
Tamo je redovno čula ono što jedna frizerka nije trebala saznati, pa je ubrzo na dlanu imala mnogobrojne tajne i kompromitujuće podatke. Dijelila bi ih sa slugama porodice, koje je liječila od misterioznih bolesti. Nakon što se pročulo za njezine moći, u New Orleansu joj naprosto nije bilo ravne pa je “svrgnula” sve ostale vudu kraljice.
Gotovo sve do smrti 1881. godine, provodila je privatne rituale iza svoje kućice u ulici St. Ann u francuskoj četvrti, izvodila egzorcizme te prinosila žrtve duhovima. Njeno vječno počivalište na groblju Saint Louis i danas privlači mnogobrojne poklonike, u nadi da će im duh ove žene pomoći u ispunjenju najskrivenijih želja. Prema legendi, koja ujedno potiče na vandalizam, potrebno je odlomiti komadić nekoga drugog groba, okrenuti se tri puta, pa urezati tri znaka X na grob Laveau. Zatim se na njega pokuca i tri puta glasno vikne želja. Zbog ovoga neobičnog vjerovanja, New Orleans već godinama pohode horde turista, kako bi u blizini groblja ili njene kuće osjetili prisutnost ili ugledali duh kraljice Marie, koji je navodno viđen više puta širom grada nakon njezine smrti.
Nakon smrti kraljice, New Orleansom je trebala zavladati jedna od njenih kćeri. Nažalost, odabrana Marie II. nikada nije postigla slavu svoje moćne majke. Iako nije zaboravila drevnu afričku religiju te je i sama vršila rituale, u gradu su mnogo poznatije bile njezine glamurozne zabave u bordelu Maison Blanche, koji je vrlo uspješno vodila.
Nemoćna policija
Tamo su, uz potoke skupog šampanjca i glasnu muziku, mlade lijepe crnkinje nage plesale za bogate i uticajne bijele muškarce, a nemoćna policija se godinama bojala prekidati ova dekadenta druženja zbog straha da će ih Marie začarati. Prema više izvora, lijepa kći je na kraju poginula, utopivši se u jezeru Pontchartrain 1890-ih tokom velike oluje, nikad ne dostigavši majčinu popularnost.
No, u ovu “matrijarhalnu” elitu ipak se uspjelo uvući i ime jednog muškarca. Bio je to “doktor” John Montaigne, navodni sin senegalskog princa koji je kao dijete prisilno odveden na Kubu. Nakon što je pobjegao od ropstva, ovaj muškarac snažne građe, širokih ramena i nosa te rezonantna glasa odlučio se skrasiti u New Orleansu i raditi na plantaži pamuka. No, ubrzo je na vidjelo izišla njegova neobična, tajanstvena i autoritativna ličnost.
John je imao je neku posebnu moć privlačenja i pokoravanja ljudi, a njegova sposobnost proricanja budućnosti ubrzo ga je “oslobodila” napornog rintanja u polju. Nakon što se infiltrirao u vudu zajednicu čija je moć kontinuirano rasla, pročulo se za Johnova magična umijeća. Kupio je veliko imanje u dijelu grada Bayou Road, gdje je uskoro doveo 15 žena, otkupljenih ropkinja, te im napravio više od pedesetero djece!
U svakom slučaju, izuzetno plodan i osebujan doktor bio je prava atrakcija, a pogledi su se na njegovo mišićavo tijelo lijepili dok je na konju jahao ulicama grada poput kakvog bogatog bijelca. Uprkos autoritativnom karakteru, žene mu nisu smetale ni u poslu pa nije pokušavao osigurati nadmoć nad vudu kraljicama, već je u svojoj kućerini proricao sudbinu, liječio bolesne i borio se s nečistim silama koje su kvarile život njegovih klijenata.
Kamene kiše
Doktor John znao je riješiti sve probleme, a jedna od njegovih najpoznatijih “vještina” bilo je zaustavljanje takozvanih kamenih kiša, fenomena koji se u parapsihologiji naziva litobolija, što je bio znak da je dom zaposjeo zao duh. Prema jednoj priči, robovi čovjeka imena Samuel Wilson pozvali su doktora u pomoć i dali mu 62 dolara kako bi zaustavio kamenu kišu, a kada je užas prestao, robovlasnik je tužio Johna i tražio novac nazad. Sud je na koncu presudio u Wilsonovu korist a, prema pisanjima, trebalo je samo nekoliko dana da se kamena pošast ponovno vrati na ovo ukleto imanje.
No, iako je uživao veliku slavu i bogatstvo, doktor je bio nepismen, a unatoč svim moćima s kojima je raspolagao, nije uspio predvidjeti da će postati žrtva prevaranta koji će mu na kraju oduzeti kuću. Nakon što je kupio drugu, nesretnog je Johna uhvatilo kockarsko ludilo pa je dio svog preostalog bogatstva spiskao na srećke. Nažalost, preminuo je 1885. kao siromah, u dobi od 82 godine.
Posjedujući samo par afričkih školjki iz kojih je proricao budućnost i nekoliko slonovih kljovi, izdahnuo je u kući potomaka jedne od svojih žena, a njegove vjerne mušterije još su godinama nakon smrti govorkale da je omiljeni doktor bio žrtva nekih groznih uroka, snažnijih čak i od njegovih natprirodnih moći. I iza njega ostala je velika praznina. Koja godina nakon smrti Johna Bayoua i njegove znatno popularnije učenice Marie Laveau, tačnije sam ulazak u 20. vijek, može se opisati kao svojevrsni kraj vladavine vudu kraljica New Orleansom.
Protivljenje crkve
Niti jedna dama više nije uspjela zadobiti toliko povjerenje i uticaj kao ona, niti se proslavio iko od silnih Johnovih nasljednika. Crkva i drugi snažni protivnici ovih rituala nakon njihova odlaska činili su sve da se više nikad ne ponovi procvat ovoga “barbarskog čina”. Kako su godine odmicale, mnogi obrazovani i bogati crnci sve su se više odmicali od vudua i okretali leđa ovoj poljuljanoj zajednici, nastojeći učvrstiti svoj novonastali ugled u još uvijek rasistički nastrojenom društvu. Od tada je ova poprilično neshvaćena religija opstajala na marginama i živjela zahvaljujući trudu modernih sveštenica i čuvarki tradicije.
Piše: Doris Vučić
Izvor: povijest.hr
