Slučaj Kathie Davis: Da li nam ‘mali sivi’ vanzemaljci ugrađuju implante?

Kakve su to spodobe – niske, velike glave i ogromnih očiju, praćene neprirodnom svjetlošću, koje spopadaju malu djecu za vrijeme sna, ostavljajući na njihovim tijelima čudne ranice? U mnogim zapadnoevropskim zamljama u oktobru se slavi praznik poznat pod imenom ‘Noć Vještica’.

Mladi ljudi šetaju ulicama u maskama raznih spodoba, gdje pjevaju, igraju i pokušavaju da uplaše druge. Ali, nije uvijek baš sve tako ležerno. O tome svjedoči slučaj Kathie Davis, kojeg je u svojoj knjizi ‘Intruders’ analizirao Budd Hopkins. ‘Noć Vještica’ je već bila prošla, kada je Kathie jedne noći, dok je spremala večeru za svoje dvoje djece, iz dnevne sobe začula vrisak.

Prvo se nije obazirala na to, znajući da se njena dva sina rado igraju i pri tome nerijetko vrište, ali ponovljeni krici puni straha naveli su je da otrči u sobu. Pitala ih je šta se dešavva, a njen stariji sin Robbie joj je rekao da je u sobi vidio neku spodobu sive boje, velike glave i dugačkog repa kako prolazi kroz sobu ka zidu i nestaje. Ona im je rekla da im se sve to pričinilo i vratila se u kuhinju. Malo potom opet je začula vrištanje. Istu spodobu vidio je i njen mlađi sin Tommy. Pomislila je da to Robbie nešto izvodi i plaši brata, pa ga je izgrdila i vratila se u kuhinju. Sve se ponavljalo još nekoliko puta, spodobu je čas viđao stariji a čas mlađi sin.

Pošto je izgrdila djecu, opomenuvši ih da je ‘Noć Vještica’ već davno prošla, više nije odlazila u sobu vjerujući da se igraju i plaše jedan drugoga. A onda, dok se saginjala da izvadi pitu iz rerne, krajičkom oka, tik iza sebe ugladala je neku crnu sjenku kako nepomično stoji i posmatra je. Kada se okrenula, nije bilo nikoga, ali je postala svjesna trajnog i postojanog osjećaja koji ju je obuzimao, kao da je nešto lagano diže sa zemlje i spušta na nju, a da se pritom ona ne pomjera. Pomislila je da je to od umora i nastavila posao. Djeca su se smirila i gledala TV. U kući je zavladao mir, ali nju osjećaj lebdenja nije napuštao. Pripisala ga je umoru i živcima, stavila je djecu na spavanje a onda je legla i ona.

Kathie je ispričala sljedeće: “U pet sati ujutro, iz sna me je trgao prodorni krik iz dječije sobe. Skočila sam i odjurila tamo. Robbie je vrištao iz sve snage. Čudan osjećaj koji me je obuzimao čitavo veče ponovo me je obuzeo … Našla sam sina kako sjedi na ivici kreveta, blijed kao krpa, raskolačenih očiju od straha. Uzela sam ga u naručje i upitala šta se dogodilo, govoreći mu da je to bio samo ružan san, ali on je odgovorio, fiksirajući me očima: ‘Mama, nije to bio san’. ‘Dobro zlato moje, a sada dođi u moju sobu’ – rekla sam mu. Odnijela sam ga u svoj krevet i tražila da mi ispriča šta ga je toliko uplašilo, a on je počeo da priča: ‘Mama, u sobu je došao čovjek velike glave, prošao je kroz zid i počeo je da korača naprijed nazad po sobi.   

Nije mi dozvoljavao ni da se pomjerim. Oko glave mu je sijala svjetlost’. ‘Ma, to je bio samo ružan san, košmar’ – odgovorila sam mu, a on je rekao: ‘Ne, rekao mi je da želi Tommyja i da ja moram da ostanem miran’. Pomislila sam da je glasnim vriskom sigurno probudio i Tomija koji je spavao u sobi pored njegove a ima veoma lagan san. Odjurila sam u Tommyjevu sobu, upalila svjetlo i vidjela da spava kao top. Probudila sam ga i sagla se da ga uzmem u naručje kada mi se učinilo da sam opet, krajičkom oka, tik iza sebe ugledala neki svjetlosni zrak. Prestravljena, okrenula sam se, ali tamo nije bilo nikoga. Zgrabila sam sina i odnijela ga u svoju sobu. Plašila sam se da ugasim svjetlo ali sam to ipak učinila da ne uznemirim djecu. Više niko nas nije uznemiravao.”

Sutra ujutro Kathie je pozvala Hopkinsa za koga je znala da se bavi tematikom graničnih područja nauke i Robbie mu je ispričao da čovjek sa velikom glavom, dok je govorio, nije otvarao usta. Hopkins je odmah shvatio da se radi o telepatskoj komunikaciji, fenomenu za kojeg mali nikako nije mogao da zna. Osim toga, Kathie nije nikada ranije djeci govorila o vanzemaljcima i NLO-ima, jer se Robbie plašio takvih tema i kada bi se povela priča o tome, molio bi mamu da ne priča o tim stvarima.

Mikrosonda u nosu

Nedjelju dana kasnije Kathie se ponovo javila Hopkinsu i ispričala mu sljedeće: “Sinoć sam stavila djecu u krevet kao i svake večeri. Noć je mirno protekla, ali sutra ujutro sam našla Tommyja svog krvavog. On je mirno spavao, a svuda oko njega bilo je krvi: na tapetama, čaršafima, ćebetu … Sve je ličilo na prizore iz filmova strave i užasa. Pozvala sam hitnu pomoć i ljekari su otkrili ranicu, otvor na dnu njegove nosne šupljine. Pretpostavili su da se sam ogrebao ili udario u krevet kada se tokom noći okretao u snu, ali nisam u to povjerovala. Poznajući Tommyja, bilo mi je jasno da nikada ne bi mogao da zaspi da je samo ugledao toliko krvi oko sebe i da bi pozvao mene.”

Dok je slušao šta mu priča Kathie, Hopkins se sjetio da je Robbie, kada je govorio o čovjeku velike glave, naveo da je taj čovjek došao po Tommyja i da, paralisan od straha, Robbie nije uspio da vidi šta čovjek radi kada se sagnuo iznad kreveta njegovog brata. Spodoba je mogla lako da stavi nešto poput mikrosonde Tommyju u nos, ali ju je omelo dječije vrištanje i nije uspjela dobro to da obavi.

Dok je razmišljao o tome, Hopkins se sjetio slučaja njegove dobre drugarice. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, jedne noći Mary i njenog supruga probudilo je vrištanje iz sobe u kojoj je spavalo njihovo dvoje djece, sličnih godina kao Robbie i Tommy. Kada je uletio u njihovu sobu, muž je zatekao dvoje prestravljene djece koja su mu rekla da je u sobi bio crn čovjek velike glave koji im je prijetio i plašio ih. Otac je pokušao da ih umiri, ali strah je djeci ostao i narednih dvadeset godina.

“To je bila niska spodoba sa velikim očima … činilo se kao da oko sebe širi svjetlosnu auru. Čini mi se da sam bio nepokretan dok je on šetao. Više nego ka meni, odšetao je ka mom mlađem bratu. Pojavio se prolazeći kroz sid male garderobe i tako je i nestao”, ispričao je stariji od braće.

Sličan slučaj su zabilježili nekoliko godina kasnije britanski istraživači Gary Wood, Stan Brown i Malcolm Robinson. U Grangemouthu u Škotskoj, Amanda i George sa dvije kćerkice Sarom i Clarom živjeli su u stanu na posljednjem spratu zgrade koja gleda na polje i šume. Prvo su počeli da primjećuju nepoznate svjetlosne zrake na nebu, ali na to nisu obraćali pažnju dok Sara nije počela da se budi svake noći, plačući i vrišteći, govoreći da se u stanu nalaze monstrumi. Roditelji su prvo pomislili da su u pitanju ružni snovi, ali su promijenili mišljenje kada se uporedo sa monstrumima počelo pojavljivati i plavo svjetlo. Nekoliko dana Sara je spavala u sobi roditelja i za to vrijeme sve je bilo mirno. U međuvremenu, roditelji su okrečili njenu sobu misleći da će nova boja umirujuće djelovati na njihovu kćerku, ali sve je bilo uzalud. Kada bi je vratili u njenu sobu, ponovo bi počela da viđa monstrume. Jedne noći i Amanda je vidjela neku spodobu kako se kreće kroz dječiju sobu. Dotrčavši po ko zna koji put na djetetove vriske, kraj otvorenog prozora je ugledala plavo svjetlo koje je obasjavalo polja i koje ju je zabljesnulo. Kada je ponijela kćerku u svoju sobu, vidjela je kako u njihovu spavaću sobu ulazi neko neprirodno svjetlo kroz prozor.

Sljedećeg jutra Sara je nacrtala sliku jednog od takvih monstruma: biće velike glave i svjetlećih očiju. Dodala je da su spodobe imale običaj da se naginju nad nju i da joj dodiruju ramena da bi je probudili. Poslije tog događaja, slične prikaze počele su da opsjedaju i dvogodišnju Claru. Počela je da se budi vrišteći, smrtno prestrašena. Jednom je majka otkrila duboku ogrebotinu na djetetovom nosu, koja je poslije nekoliko sati jednostavno nestala. Sljedeće noći, na djetetovoj pidžamici pojavile su se ispod stomaka krvave mrlje nepoznatog porijekla. Ovi neobični događaji na smrt su preplašili Amandu. Počela je da vjeruje u natprirodne sile koje opsjedaju njihov stan a najviše ju je uplašilo to što je ‘to’ očigledno željelo da naudi njenoj djeci a ne mužu i njoj. Prisjetila se i da je one noći kada je malu Saru ponijela u svoj krevet imala čudan osjećaj: probudila se u ponoć s utiskom da je neko ili nešto poput mačke grebe po plećima. Odlučila je da odsele u drugi grad i od kada su napustili Grangemouth nepoznata bića ih više nisu uznemiravala.

Izvor: conopljanews.net