Michael A. Cremo: Zabranjena arheologija i izgubljena prošlost čovjeka

“Knjiga “Zabranjena arheologija” Michaela Crema i Richarda Thompsona i ja zaljubili smo se na prvi pogled, tamo negdje prije desetak godina. Zapravo, ne znam za njene osjećaje prema meni, ali ja sam bio i ostao njen veliki fan. Izvatke iz nje prvi put sam pročitao negdje sredinom 1990-tih, prvo u knjizi „Homo X“ Stjepana Gjurineka i Ivana Šimatovića, a poslije i u prvim brojevima časopisa „Svjetlost“ kojeg sam slučajno otrkio na kiosku i postao vjerni čitatelj, što me još uvijek drži. Kad mi se pružila prilika – a to je bilo kad je jedna moja prijateljica otišla specijalizirati medicinu u SAD – nabavio sam je. To jest, zamolio sam nju da mi je kupi i donese kad će dolaziti u Hrvatsku. Čekanje je bilo slatko, ali dugotrajno – skoro devet mjeseci.” – Krešimir Mišak

I konačno eto nje u mojim rukama. Sjećam se da sam je platio oko 250 kuna, što je bilo vrlo malo s obzirom na to o kakvom se komadu namještaja tvrdih korica i s devetsto strana gusto pisanog teksta radilo. Strahovao sam da će poremetiti statiku nebodera pa sam razmišljao na koji kraj police da je stavim. A onda sam započeo i hrabru avanturu probijanja kroz nju. Koja se isplatila jer su autori, kao što sam i predosjećao, bili fantastično detaljni u opisu svih rasprava oko artefakata i kostiju, poduprijetih crtežima, pa sam usput stekao i sliku kako je arheologija zeznuta znanost, i nevjerojatna u svom umijeću da logičkom dedukcijom iz par zareza na kostima ili nekoliko drugih sličnih ostataka uspijeva, ili bar hrabro pokušava, osvijetliti svakodnevni život, navike pa i kulturu naših predaka. Pročitao sam par stotina stranica, a onda zastao – nošen bujicom događaja, obaveza, pa i novih knjiga – koja me odvukla u nekim drugim smjerovima.

„Zabranjena arheologija“ je bio toliko studiozno napisan pregled artefakata koji govore da je čovjek na Zemlji stvarno duuuugo, da sam se pitao kakvi su bili komentari na tu knjigu, prvi put objavljenu 1993. godine, dakle relativno nedavno u vrijeme kad sam je nabavio. Sjećam se da sam to pitao i mog dragog prijatelja gospodina Gjurineka, koji je u knjizi citirao neke dijelove knjige. On mi je rekao da po tom pitanju vlada apsolutni muk. Da jednostavno nitko iz arheoloških krugova ne komentira knjigu, kao da je nema. To mi se učinilo i logičnim, jer se njena detaljnost ne može dovoljno istaknuti.

Uz tu je knjigu vezana i jedna mala lekcija koju sam naučio – ona da je najgora svijetu ograničavanje samog sebe misleći da je nešto nemoguće na temelju pretpostavki koje nisi niti provjerio. Naime, kasnije su Cremo i Thompson objavili i kraću verziju knjige, od nekih tristotinjak strana, naslovljenu „Skrivena povijest ljudske vrste“, koja je konačno objavljena i u Hrvatskoj. Jedan prijatelj mi je nabacio je ideju da pozovem Crema u Hrvatsku, da bude gost u emisiji Na rubu znanosti. Naravno da bi bilo odlično da dođe! Ali zar je to tako jednostavno, pa niti ga ne poznajem, živi na drugom kraju svijeta, sigurno ima i pametnijeg posla, a i ne znam kako se na Televiziji sređuju te avionske karte i je l’ imaju običaj slati ih….kao i uvijek, sto razloga zašto je nešto nemoguće, carstvo autocenzure i samoograničavanja. No, Michael Cremo, taj ljubazan i jednostavan čovjek, bez problema je pristao. I kako to već ide, ostali „problemi“ riješili su se sami od sebe. Tako smo u travnju 2007. snimili intervju koji slijedi, a u kojem je predstavljen danas već klasik alternativnog pogleda na ljudsku povijest – knjiga „Zabranjena arheologija“.

Zašto ste vašu knjigu naslovili Zabranjena arheologija. Tko ju je zabranio?

MICHAEL: Promatramo li arheologiju kao veliki muzej, vidjet ćemo kako je ljudima dozvoljen ulaz u samo jednu malenu prostoriju toga muzeja. Ondje imaju priliku vidjeti uporabne predmete i kosti koje govore u prilog sadašnjoj darvinističkoj teoriji o evoluciji čovjeka. U njoj stoji kako su ljudi nalik nama nastali prije sto ili dvjesto tisuća godina, te da su prije toga postojala samo primitivnija majmunolika bića. No, u tom velikom arheološkom muzeju ima još prostorija. One su zaključane lokotom. Svojim sam radom pokušao otključati ta vrata kako bi ljudi vidjeli što se još nalazi u arheološkom muzeju. U ostalim prostorijama vidjet ćemo mnogo dokaza u obliku ljudskih kosti, uporabnih predmeta i otisaka stopala, koji nam pokazuju kako ljudi na Zemlji postoje već mnogo dulje nego što to većina znanstvenika smatra mogućim.

Kako ste započeli istraživanje i što vas je potaknulo?

MICHAEL: Za tu sam temu razvio interes dok sam putovao svijetom i kada me počela zanimati Indija. Zainteresirala su me i drevna sanskrtska djela iz Indije. Dio tih djela koja govore o povijesti zovu se purane, a ondje stoji kako ljudi poput nas postoje od kada ima života na Zemlji. Smatrao sam to nevjerojatnim. Prvi sam puta za to čuo. Isto se, naravno, spominje u Bibliji i Kuranu, ali meni su pažnju privukla drevna sanskrtska djela. Ti su se podaci u potpunosti razlikovali od materije koju sam učio u školi ili na fakultetu. Ondje sam samo slušao o Darwinovoj teoriji evolucije čovjeka, a ona kaže kako ljudi poput nas datiraju otprije sto ili dvjesto tisuća godina. Tada sam se zapitao jesu li podaci u drevnim sanskrtskim knjigama istiniti? Postoji li kakav fizički dokaz koji bi dokazao te predodžbe?

Počeo sam istraživati. Proučio sam udžbenike iz arheologije i antropologije koji se danas upotrebljavaju. U njima sam pronašao samo dokaze koji govore u prilog Darwinovoj teoriji evolucije. Nakon toga sam poželio pogledati dublje, odnosno dalje od udžbenika i proučiti izviješća arheologa na različitim jezicima – francuskom, španjolskom, ruskom i engleskom. Želio sam ih sve proučiti. Pronašao sam nešto zanimljivo – da su arheolozi otkrili dokaze o najranijem ljudskom postojanju. Kada sam započeo istraživanje, uistinu nisam znao što ću pronaći. Namjeravao sam istraživati osam tjedana, pronaći nekoliko zanimljivih slučajeva i napisati o tome članak, a potom ću se početi baviti nečim drugim. No, osam se tjedana pretvorilo u osam mjeseci, a osam mjeseci u osam godina – budući da je svaki slučaj vodio prema sljedećem, poput kriminalističkoga romana. Jedan bi vas trag odveo prema drugome i tako dalje, tako da je istraživanje trajalo osam godina. Bio sam vrlo iznenađen jer nisam mislio kako će biti dovoljno slučajeva najranijeg ljudskog postojanja, koji se suprotstavljaju danas prihvaćenoj teoriji, kako bi se napisalo jedno opsežno djelo.

Što se događa s dokazima o drevnoj starosti čovjeka? Kako dokaz nestaje iz vida?

MICHAEL: Mislim da je tu riječ o takozvanom filtriranju znanja. To je nešto uobičajeno, znanstvenici i povjesničari umjetnosti to razumiju. O teoriji ovisi kako će se s dokazima postupiti, a ja sam pokušao pokazati kako taj proces funkcionira u arheologiji. Zamislimo filtar koji predstavlja utvrđeno shvaćanje koje većina znanstvenika posjeduje o temi ljudskoga postanka. Izvještaji o dokazima koji se slažu sa shvaćanjem vrlo jednostavno prolaze kroz intelektualni filtar, što znači da će učenici o tim dokazima čitati u udžbenicima, ljudi će o njima slušati od znanstvenika na televiziji, a u muzejima će vidjeti izloške uporabnih predmeta. No, budu li postojali podaci koji radikalno osporavaju stav većine, oni će se filtrirati i odstraniti, što znači da o tim dokazima nećemo mnogo saznati. Ovdje nije riječ o sotonističkoj uroti u svrhu prešućivanja istine, postupak filtriranja znanja funkcionira na mnogo suptilniji način. Znanstvenici ne misle kako prikrivaju istinite dokaze zbog kojih bi ljudi s nevjericom gledali na te teorije, već razmišljaju kako s takvim dokazom zacijelo nešto nije u redu. Ne znaju točno reći što ne valja, možda imaju čitav popis mogućnosti kako s dokazom nešto ne valja; ne misle kako prikrivaju prave dokaze koji osporavaju njihovu teoriju, već da nešto s tim dokazima nije u redu, ali ne mogu uperiti prstom na nešto određeno.

Mnogi dokazi koji spominjete u knjizi potiču iz 19. stoljeća.

MICHAEL: Istina je. No, postupak filtriranja znanja događa se sve do danas, tako da su mnogi slučajevi spomenuti u knjizi iz razdoblja dvadesetoga stoljeća. No kao što kažete, mnogi od njih su iz devetnaestoga stoljeće, a za to postoji i razlog. Nakon što je Darwin napisao knjigu ‘Postanak vrsta’, znanstvenici širom Europe krenuli su u potragu za karikom koja je nedostajala. Tražili su dokaze o biću između čovjeka i majmuna koje je trebalo predstavljati evolucijsku vezu između vrlo staroga majmuna i modernoga čovjeka. Tražili su po cijelome svijetu, ali dokaze nisu pronalazili. Pronašli su dokaze kako su ljudi poput nas postojali prije mnogo milijuna godina. U to su nas vrijeme s dokazima upoznavali znanstvenici i stručna znanstvena literatura, bio je to i predmet rasprave na glavnim međunarodnim znanstvenim konferencijama. Kao što smo spomenuli, nije se znalo kako je evolucija čovjeka tekla kroz vrijeme. Mislili su da je ta karika koja im nedostaje iz još ranijega vremena.

Godine 1891. dogodilo se nešto vrlo važno. Nizozemski istraživač Dubois otišao je na otok Javu u potrazi za karikom koja nedostaje. Mislio je kako ju je pronašao. Na Javi je pronašao lubanju primitivna izgleda i bedrenu kost. Sastavio ih je i izjavio kako je pronašao čovjeka-majmuna s Jave – kariku koja im je nedostajala. Te su kosti, prema nalazima geologa, bile stare otprilike dva milijuna godina. Potom su morali odlučiti – imamo dio koji nam je nedostajao, pronašli smo čovjeka-majmuna i star je oko dva milijuna godina – što sada učiniti sa svim ostalim dokazima koje su pronašli znanstvenici ranije, a koji ukazuju na činjenicu kako su ljudi postojali prije deset, dvadeset i pedeset milijuna godina? Tada su odlučili kako je bolje sve staviti na stranu i o tim dokazima više ne govoriti. Uostalom, činilo im se nemoguće, budući da im je nedostajao dio ljudske evolucije otprije dva milijuna godina, prema tome ljudska bića nalik nama nisu mogla postojati prije toga vremena. Tada je započelo filtriranje znanja.

Knjigu počinjete pričom o prastarom otisku ljudskog stopala u Tanzaniji, pa počnimo i mi kratki pregled vaših dokaza s tom pričom?

MICHAEL: Mary Leakey, poznata arheologinja, godine 1979. objavila je da su u istočnoj Africi kod mjesta Laetole u Tanzaniji pronađeni otisci stopala. Ondje se nalazilo mnogo otisaka i Mary Leakey je u svom prvom izvještaju napisala kako su pronađeni otisci jednaki otiscima današnjega čovjeka, dakle, upravo onakvi kakve bismo i mi ostavili kada bismo hodali plažom. Ti su tragovi stopala pronađeni u slojevima stijene starim oko tri milijuna i sedamsto tisuća godina. Mary Leakey, budući da je vjerovala u teoriju evolucije, nije vjerovala nalazima. Kako je ona objasnila te otiske? Rekla je kako je zasigurno postojao nekakav čovjek-majmun čija su stopala odgovarala stopalima današnjega čovjeka. Možda je to i moguće, ali u ovome trenutku nema fizičkoga dokaza koji bi to potvrdio. Imamo kosture čovjeka-majmuna koji je postojao u to doba, zove se australopitek. Stopalo australopiteka ne izgleda poput stopala modernoga čovjeka. Na primjer, prsti na nogama vrlo su dugi, kao naši prsti na rukama, osobito prvi prst, koji je izrazito dug i može se pomicati u stranu poput palca na ruci. Takvo stopalo nije moglo načiniti otiske stopala koje je pronašla Mary Leakey. Jedino biće koje znanost poznaje, a koje ima stopalo jednako stopalu moderna čovjeka, jest ljudsko biće poput nas. Što je Mary Leakey zapravo pronašla? Smatram da je pronašla dokaze kako su ljudi poput nas živjeli prije gotovo četiri milijuna godina u Africi.

Mnoge polemike su se vodile i oko zarezanih kostiju.

MICHAEL: Mnogo je vrsta dokaza koji pokazuju prisutnost čovjeka u davnim vremenima. Spomenuli ste zarezne kosti. Na primjer u mjestu Billyju u Francuskoj istraživači su pronašli kosti nosoroga stare oko dvadeset milijuna godina. Sama po sebi ova činjenica nije neobična. Znamo da je nosorog živio u Europi prije dvadeset milijuna godina, tijekom miocena. Neobična činjenica vezana uz te kosti jest da su se na njima nalazili znakovi rezanja, kakve na kostima danas može napravit mesar. Dokaz je to kako je tada nekakvo inteligentno ljudsko biće živjelo i lovilo životinje te ih klalo, a na kostima se vide tragovi stari dvadeset milijuna godina. Pronađeno je i kameno oruđe kojim su se koristili u te svrhe – zvali su se eoliti. Riječ je o vrlo primitivnom kamenom oruđu, s tragovima obrade. Na taj je način ljudska ruka modificirala komade kremena u svrhu izrade oštrice namijenjene rezanju. Ovakvo primitivno kameno oruđe pronađeno je na mnogo mjesta u Europi, primjerice u Engleskoj. Ondje je istraživač Benjamin Harrison pronašao oruđe u slojevima stijene starim dva milijuna godina. Nalazi su pronađeni i u vrlo starim stijenama širom Europe.

Postoje li predmeti iz drevne prošlosti koji pokazuju višu razinu kulture?

MICHAEL: Dakako, neki će ljudi pomisliti kako je kameno oruđe vrlo primitivno, ali što je s predmetima koji ukazuju na višu razinu kulture? Ima zanimljivih otkrića te prirode, primjerice u SAD-u u Long Ridgeu. Ondje su prilikom bušenja bunara dosegnuli dubinu od 30 metara gdje su pronašli bakreni novčić. Na jednoj se strani novčića vidjelo lice i neobično pismo, a na drugoj isto tako ljudski oblici te neobično pismo. Obratili smo se geolozima iz države Illinois (ilinoj) kako bismo ih pitali koliko su slojevi stijene na dubini od 30 m na tom mjestu stari – odgovorili su oko četiristo tisuća godina. Prema današnjem shvaćanju povijesti, prvi kovani novac nastao je u Maloj Aziji, na prostoru današnje Turske tisuću godina prije nove ere. Na mjestu pronalaska u SAD-u otkrili su kako je kovani novac bio u uporabi prije četiristo tisuća godina. To je nevjerojatna činjenica. U jednom slučaju u SAD-u neka je gospođa stavljala ugljen u peć, o tome je izašao i članak u novinama Morrisonville Times iz 1892., i tom se prilikom komad ugljena prepolovio te je gospođa u njemu pronašla zlatni lanac dug desetak centimetara. Taj je lanac bio lijepo izrađen. Sasvim je sigurno kako je lanac bio doista u komadu ugljena, budući da su dva komada ugljena visjela s njegovih krajeva. Iz izviješća možemo saznati iz kojeg rudnika ugljen dolazi. Potom smo se obratili geolozima iz države Illinois koji su nam rekli kako je ugljen iz tog rudnika star više od tristo milijuna godina. Dakle, nije pronađeno samo primitivno kameno oruđe već i različiti predmeti koji ukazuju na višu razinu kulture.

I na drugim mjestima rudnici su znali otkrivati iznenađenja.

MICHAEL: Tako je. U jednom vrlo zanimljivom slučaju rudari u mjestu Heavener u državi Oklahoma ušli su u rudnik dubok više od 3 km. Kako bi raznijeli ugljen, koristili su se dinamitom. Kada su raščistili prostor, ugledali su kameni zid izrađen od kamenih blokova pravilnoga kvadratnoga oblika veličine petnaestak centimetara. Ploče su bile uglačane toliko da su djelovale poput ogledala. Ugljen iz tog rudnika star je više od tristo milijuna godina. Rudari su o tome izvijestili nadležne, nakon čega su izvedeni iz rudnika i poslani drugamo, a rudnik su zatvorili. Riječ je u vrlo zanimljivom slučaju.

Ispričajte nam priču o neobičnim kuglama iz Južne Afrike.

MICHAEL: Rudari su kod mjesta Ottosdalin na području zapadnoga Transvalda u Južnoj Africi pronašli mnogo okruglih metalnih predmeta, promjera oko 2 cm. Najzanimljivije obilježje su usporedni urezi koji se protežu oko središta svakoga predmeta. Neki imaju dva usporedna ureza, neki tri, a neki samo jedan. Predmete smo prikazali u emisiji najveće američke televizijske kuće NBC u emisiji Tajanstveno podrijetlo čovjeka. Prije prikazivanja, na NBC-u su rekli kako žele da predmete provjeri neovisna metalurška tvrtka. Predstavnici tvrtke pregledali su predmete i kazali kako ne mogu objasniti njihovo prirodno stvaranje u slojevima zemlje – što znači da ih je zacijelo izradila inteligencija nalik ljudskoj. Problem je činjenica da su predmeti pronađeni u slojevima stijene starim dvije milijarde osamsto milijuna godina. Jednom sam prilikom otišao na to mjesto u južnoj Africi i upoznao glavnog inženjera. Pokazao mi je komad mineralne stijene s nekoliko okruglih predmeta koji su čvrsto uglavljeni u mineral. Na njima su bili utori koje je s jedne strane pokrivao kamen. Bio je to izvanredan prizor. Vrlo zanimljiv slučaj. Možda će neki znanstvenici pronaći objašnjenje kako su kugle stvorene prirodnim putem, ali do tada bismo trebali razmotriti mogućnost da su predmete stvorila bića inteligencije nalik ljudskoj prije dvije milijarde godina.

Smatrate li da su postojala stvorenja s osobinama i čovjeka i majmuna?

MICHAEL:Vjerujem kako je čovjek-majmun živio u prošlosti, ali postoje dokazi da su u isto vrijeme uz njega živjeli i ljudi poput nas. Stoga, kada razmotrite sve dokaze koje sam naveo u knjizi, shvatit ćete da nije riječ o evoluciji već o koegzistenciji. Da, postojao je čovjek-majmun, no istovremeno su postojala i ljudska bića poput nas.

U vašu knjigu uvrstili ste i dio o kriptozoologiji. Zašto?

MICHAEL: Kriptozologija je znanost koja proučava životinje i druga živa bića koja ne bi trebala postojati u nekom određenom razdoblju ili prostoru. U svojoj sam knjizi to spomenuo iz jednog razloga. Iznio sam dokaze da su ljudska bića poput nas vrlo davno milijunima godina ranije, živjela u isto vrijeme kada i čovjek-majmun. No, postoje dokazi da i sada možda negdje živi biće poput čovjeka-majmuna. Engleski antropolog Myra Shakley napisao je vrlo zanimljivu knjigu o dokazima postojanja čovjeka-majmuna. Znanstvenici iz različitih dijelova svijeta izvješćuju da čovjek-majmun možda još i danas postoji. To biće javnost danas naziva različitim imenima. U SAD- je to bigfoot, sasquatch, u središnjoj Aziji to je jeti ili alma, a u Himalajama snježni čovjek. Dolaze vijesti iz cijeloga svijeta kako čovjek-majmun možda još uvijek postoji.

Od kada datiraju najstariji pronađeni ljudski kosturi?

MICHAEL: Najstariji kosturi čovjeka koje sam imao prilike vidjeti opisani su u publikaciji Geologist iz 1862. godine. Pronađen je cijeli ljudski kostur 30 metara ispod površine zemlje u okrugu McCoupen u državi Illinois. Prema tom zapisniku, odmah iznad kostura nalazio se debeli sloj kamena škriljevca u jednom komadu. To je važna pojedinost jer ponekad kada znanstvenici saznaju za takva otkrića, kažu kako kostur očito nije star već je nekako dospio na dubinu od 30 metara. U ovome slučaju to nije moguće iz razloga što sloj stijene iznad kostura nije bio slomljen i u potpunosti je kostur izolirao od površine. Obratio sam se geolozima iz države Illinois i upitao ih koliko je stara stijena na dubini od 30 m ispod škriljevca. Odgovorili su: više od tristo milijuna godina. To je izvanredno, tada još nisu postojali čak ni dinosauri.

Ima podataka i o ljudskim kosturima pronađenim u izrazito starim slojevima stijene. Na primjer, rudari su u rudnicima zlata u Kaliforniji iskapali tunele kako bi pronašli zlato. Duboko u tunelima kod mjesta Table Mountain u planinama Sierra Nevade u Kaliforniji pronašli su ljudske kosti i uporabne predmete. Kosti su pronađene u mnogo rudnika na području Kalifornije koje je poznato po rudnicima zlata, a ne samo na jednome mjestu. Otkrića su znanstvenicima obznanili dr. J. D. Whitney, glavni geolog u državi Kalifornija. Meni su otkrića zanimljiva jer su ljudske kosti i uporabni predmeti pronađeni u stijeni kojoj znanstvenici moderne geologije procjenjuju starost od oko pedeset milijuna godina. O tim otkrićima danas ne čujemo mnogo zbog procesa filtriranja znanja, no u znanstvenoj se literaturi o tome piše. Mnogo je još slučajeva na drugim područjima, primjerice u sjevernoj Italiji u mjestu Castenedolo gdje je talijanski geolog Giueseppe Ragazzoni pronašao nekoliko ljudskih kostura koji anatomijom odgovaraju modernom čovjeku, a iz geološke su formacije koja datira iz razdoblja pliocena. Prema modernoj geologiji, ti su slojevi stijene stari između dva i tri milijuna godina. Dakle, nije riječ o samo nekoliko otkrića, već o mnogo njih. No, mi smo naveli samo neka.

Je li moguće da je u tim slučajevima riječ o intruzivnom ukapanju?

MICHAEL: Oni koji su otkrili kosture bili su svjesni problema koja se tehnički naziva ‘intruzivno ukapanje’. Riječ je o zamisli kako su se kosturi možda s novijeg spustili na neki stariji sloj stijene. Razmotrimo slučaj Castenedolo u sjevernoj Italiji. Geolog Ragazzoni pronašao je ljudske kosture u slojevima stijenama starima oko četiri milijuna godina. Taj sam podatak već i ranije naveo. Pitao se jesu li ti kosturi uistinu stari tri do četiri milijuna godina ili su se spustili s nekog novijeg sloja, primjerice nakon što je tijelo pokopano.

Dakle, možda je prije samo nekoliko tisuća godina netko umro, njegovi su iskopali grob, položili tijelo na dno, koje se nalazilo u vrlo starom sloju i potom zatrpali grob. Možda zbog toga nalazimo kosture modernoga čovjeka u vrlo starim slojevima stijene. Tako nešto je moguće. No, Ragazzoni je izjavio kako je prilikom vađenja kostura iz zemlje sve pažljivo promatrao. U slučaju da je tijelo bilo pokopano, slojevi stijene iznad kostura bili bi ispremiješani, što bi primijetio. Rekao je kako su svi slojevi stijene iznad kostura bili netaknuti. Spomenuo je i da je svaki sloj imao svoj raspored mikro slojeva. Svaki se sloj sastojao od tankih slojeva taloga i stijene, a svi su bili netaknuti.To znači kako su kosturi u ovome slučaju uistinu iz slojeva stijene u kojima su pronađeni te da onamo nisu dospjeli iz novijih slojeva putem pokapanja ili gibanja zemlje. S pravom postavljate ovakva pitanja, ali potrebno je shvatiti kako su i istraživači razmotrili te prigovore te ih znanstveno odbacili.

Kakve su neke od sudbina arheologa koji su otkrili takve nalaze?

MICHAEL: Thomas Lee bio je arheolog koji je radio u Kanadi. U mjestu Sheguiandah na otoku na jednom od Velikih jezera pronašao je dokaze da su ljudi u sjevernoj Americi bili prisutni prije stotinu dvadeset i pet tisuća godina. Bilo je to prilično neobično, budući da su prema današnjim teorijama ljudska bića došla u sjevernu Ameriku tek prije dvadeset tisuća godina. Opće prihvaćena teorija je kako su iz Sibira preko Aljaske stigli do Kanade i dalje nastavili prema sjevernoj i južnoj Americi.

Postoje dokazi od prije stotinu dvadeset i pet tisuća godina koji su među znanstvenicima izazivali polemiku. Arheologu Leeju dogodilo se nešto nevjerojatno. Kada je objavio svoja otkrića, saznao je kako je otpušten s radnoga mjesta u Nacionalnom muzeju u Kanadi. Saznao je da su svi uporabni predmeti koje je sakupio uklonjeni s izložbe i spremljeni u skladište, a potom izgubljeni. Na samome nalazištu izgrađeno je ljetovalište, tako da se ondje više nije moglo istraživati. Takve stvari mogu se dogoditi znanstvenicima koji pronalaze ono što ne bi smjeli.

Zabilježen je još jedan sličan slučaj s američkom geologinjom Virginijom Steen McIntyre. Još na početku karijere, dok je bila mlada, pozvali su je kako bi procijenila iz kojega doba datira Huejatlaco, arheološki lokalitet u Meksiku. Ondje su arheolozi otkrili uporabne predmete te su željeli saznati koliko su stari. Virginia Steen McIntyre sa svojim je kolegama, koristeći se trima metodama, željela utvrditi starost nalazišta. Utvrdili su kako je nalazište staro dvjesto pedeset tisuća godina. Arheolozi su rekli da je to nemoguće, budući da ljudska bića koja su te predmete bila sposobna izraditi nisu postojala prije dvjesto pedeset tisuća godina. Tada se još nisu razvila. Stoga su odbili objaviti iz kojeg vremena datira nalazište, a za koje je vrijeme postanka utvrdila skupina geologa koje su sami izabrali. Kada je Virginia Steen McIntyre neovisno o njima objavila iz kojeg je vremena nalazište uistinu, saznala je kako je ostala bez mjesta predavača na američkome sveučilištu te su joj sve prilike za stručno napredovanje onemogućene. Takve se stvari mogu dogoditi znanstvenicima koji pronalaze i govore o predmetima o kojima ne bi smjeli.

Zbog čega se događaju takve stvari?

MICHAEL: To je dio ljudske prirode. Na primjer, volite li nekoga i netko vam kaže nešto loše o voljenoj osobi – ne želite to vjerovati, ne želite prihvatiti i možda ćete se na osobu koja vam je to kazala čak i naljutiti. Znanstvenici su danas zaljubljeni u Darwinovu teoriju evolucije i kada čuju nešto što se protivi onome u što duboko vjeruju – ne mogu to prihvatiti i počnu se ljutiti na osobu koja im je to kazala te u tom smjeru poduzmu i korake. Rekao bih kako je to jedan od razloga.

Podaci izneseni u vašoj knjizi osporavaju teoriju evolucije. Što nam nudite umjesto nje?

MICHAEL: U knjizi ‘Skrivena povijest ljudske vrste’ predstavio sam arheološke dokaze koji osporavaju današnju teoriju o evoluciji. Za to su nam, kao što ste rekli, potrebna i nova objašnjenja. U ovu knjigu to nisam želio uvrstiti jer sam želio da svatko samostalno razmisli o novome objašnjenju, a odlučio sam svoje objašnjenje izložiti u nekoj drugoj knjizi. Novu knjigu nazvao sam ‘Ljudska devolucija’, odnosno vedska alternativa Darwinovoj teoriji. Pojednostavnit ću – u toj knjizi prikazujem tumačenje kako se nismo razvili iz materije, kako darvinisti danas tvrde, već smo prošli proces involucije počevši od razine čiste svijesti, odnosno duha.

Kakve su bile reakcije znanstvenih krugova na vašu knjigu?

MICHAEL: Reakcije su bile različite, budući da znanost nije monolitna. Ima različitih znanstvenika s različitim mentalitetima. Jednoj skupini znanstvenika, nazivam ih fundamentalnim darvinistima, ne odgovara što želim reći i ne žele me čuti. Na primjer, Richard Leakey je o mojoj knjizi ‘Zabranjena arheologija’ izjavio kako je to čista varka i da će je samo budala shvatiti ozbiljno. Njegovu sam izjavu stavio na korice knjige, a to je knjigu prodavalo. Naime, ljudi su željeli saznati što ga to u knjizi toliko ljuti. Neki znanstvenici i učenjaci koji nemaju predrasuda napisali su dobre recenzije. Primjerice, recenzija knjige objavljena je u časopisu Social Studies of Science, a napisala su je napisala dva istaknuta povjesničara umjetnosti. Napisali su kako sam to djelo dobro napisao te da se ne mogu sjetiti niti jednoga djela s područja povijesti arheologije koje se toliko duboko bavi ovom materijom. Većina djela s područja povijesti arheologije izostavljaju slučajeve o kojima ja pišem u svojoj knjizi. Ondje te slučajeve ne spominju čak niti u negativnome smislu. Dakle, ti istaknuti povjesničari umjetnosti smatraju kako sam ja bolje ispričao pravu povijest arheologije nego itko drugi. Moje je djelo izazvalo različite reakcije. Neki ga mrze, a nekima se sviđa.

Izvor: atma.hr