ONNA BUGEISHA: Neispričana priča o istoriji ženskih samuraja
Samuraji, ratnici feudalnog Japana poznati su na Zapadu ponajviše zahvaljujući veličanstvenim filmovima A. Kurosawe: Sedam samuraja, Krvavo prijestolje, Kagemusha, Ran … Međutim, manje je poznato da su postojale i samurajske ratnice, pod imenom Onna bugeisha. O njima nema veličanstvenih filmova, njih nema ni na stranicama istorije.
Samuraji (bushi) nisu bili obični ratnici, nego vojno plemstvo i vladajuća politička kasta srednjevjekovnog i rano-novjekovnog Japana (12. – 19. vijek). Uz obrazovanost i vrhunske borilačke vještine – najviše koristeći kratki mač katanu – odlikovali su ih neustrašivost, odanost, samodisciplina i posvećenost kodeksu časti zvanom “Bushido” (Put ratnika). Sve te odlike odnosile su se i na žene samurajke, samo je njihov položaj u društvu bio znatno drugačiji.
Životna zadaća žena bila je briga za domaćinstvo, potomstvo i eventualno finansije (u ugovorenim brakovima, bez mogućnosti razvoda i ponovne udaje udovica). Ipak, nisu sve samo trčkarale po kući ljupkim užurbanim koračićima, u svilenim kimonima, savršeno našminkanog lica. Bilo je i onih koje su u tim kimonima trčale ili jahale s kopljem u ruci i tamanile neprijatelje.
Onna bugeisha je naziv za žene samurajske kaste koje su bile obučene u vojnim vještinama, slijedile Bushido kodeks, a u borbi najviše koristile naginatu, koplje sa zaobljenim mačem na vrhu, što im je olakšavalo okršaj s fizički krupnijim muškim protivnicima. Od njih se prvenstveno očekivalo da u odsutnosti muževa-ratnika brane svoje domaćinstvo, porodicu i čast, a neke su se i aktivno borile zajedno s muškim samurajima.
Kao uzor Onna bugeisha navodi se carica Jingu koja je, prema legendi, vladala u 3. vijeku kao regentica i osvojila “obećanu zemlju” na Korejskom poluostrvu. Zbog uspješne vladavine – a možda i za “obrazloženje” kasnijih japanskih kolonijalnih apetita (aneksija Koreje 1910.) – ova carica-ratnica je prva žena prikazana na japanskoj novčanici (1881.) te na poštanskoj marki (1908.).
Nakano Takeko
Od brojnih, većinom i neznanih, pripadnica Onna bugeisha najistaknutije su Tomoe Gozen, Hangaku Gozen i Nakano Takeko.
Tomoe Gozen (12. – 13. vijek) opisuju kao “izrazito lijepu, svijetle puti, duge kose i ljupkih crta lica”, ali “s mačem vrijednu kao hiljadu ratnika”. Zato nije bila samo vojnik u bitkama, nego i vojskovođa; najvjerovatnije prvi ženski vojni komandant u Japanu. Borila se u službi Minamota Yoshinake u Gempejskom ratu između klanova Minamoto i Taira – kojim započinje period šogunata i uspon samuraja – a potom i protiv njegova rođaka Yoritoma u bitki kod Awazua. Pred kraj te bitke, poražen od nadmoćnijeg protivnika, Yoshinaka je, kaže priča, naredio Tomoe da napusti bojno polje jer “bi bilo sramotno umrijeti sa ženom” … tek da se zna da je to ipak bio “muški svijet”.
U istom, ratovima ispunjenom vremenu živjele su i Hangaku Gozen – koja se borila na strani Taira klana i takođe uživala ugled generala vojske, i Hōjō Masako – najmoćnija žena pred-modernog Japana koja se zaredila nakon smrti muža Minamota Yoritoma, prvog šoguna, ali je imala odlučujući uticaj na politiku, zbog čega je nazvana “šogun–redovnica” i smatra se jedinim, iako neformalnim, ženskim šogunom.
Vijekovima su samurajke branile svoje domove i sela, otvarale škole borilačkih vještina za žene i vojevale za premoć svojih klanova. Sve do mirnijeg, Edo razdoblja kada su samuraji sve manje ratnici, a sve više dio birokratskog aparata. Tada se mijenja i položaj japanske žene; umjesto neustrašivosti i požrtvovanosti, traže se samo poslušnost i briga za potomstvo i kuću.
Ipak, i u sutonu samurajskog doba – za vrijeme Bošinskog rata (1868./69.) između šogunatskih i carskih trupa, završno s bitkom kod Aizua, nakon čega slijedi ukidanje šogunata, samurajske vojske i Onna bugeisha – jedna se žena istaknula svojom hrabrošću: Nakano Takeko. Premda je imala svega 20-ak godina, bila je vođa ženskog odreda (Aizu Joshitai) koji se borio uz samuraje protiv carske vojske. Smrtno ranjena na bojnom polju Aizua, tražila je od sestre da joj odrubi glavu i sahrani je kako ne bi postala neprijateljski trofej.
U istoj bitki, svojim su životima branile Aizuwakamatsu dvorac i samurajke Matsudaira Teru, Yamakawa Futaba i Yamamoto Yaeko (zvana “Bakumatsu Ivana Orleanska”) – koja je kasnije postala jedna od prvih aktivistkinja za prava žena u Japanu.
Sasvim je vjerovatno da je tokom sedam vijekova bilo puno više samurajskih ratnica nego što ih istorija spominje. To potvrđuju i novija arheološka iskopavanja na tri japanska bojna polja koja su ustanovila da od ukupnog broja nađenih tijela otprilike trećinu čine ženska tijela – što navodi na zaključak da je sudjelovanje žena u samurajskim vojskama zapravo rijetko zabilježeno. A time se bitke, pobjede i ratna postignuća pripisuju samo muškarcima – jer je to “muški posao” – dok se ženama oduzimaju zasluge i briše ih se iz istorije.
Međutim, žene samurajke zaslužuju duboki naklon ne samo zbog svojih vještina i neustrašivosti nego i zato što su živeći u izrazito patrijarhalnom društvu uspjele u istoriju neizbrisivo utisnuti, makar samo u obrisima vidljivu, drugačiju sliku žene kao društvenog bića od one, i danas važeće, koja ženu predstavlja kao “ljepši” ali “slabiji pol”.
Piše: Biserka Drbohlav
Izvor: radiogornjigrad.wordpress.com
