Posljednji trenuci: Šta čovjek osjeća dok umire?

Profesor hirurgije doktor Sherwin Nuland (1930-2014) napisao je knjigu: ‘Kako umiremo’. To je zapravo knjiga o tome kakvi biološki procesi prethode potpunom gašenju života i kakve osjećaje pri tome imaju samrtnici.

Prema svjetskim statističkim izvještajima, najčešći uzrok smrti u industrijski razvijenim zemljama jesu oboljenja srca i krvnih sudova. Zatim slijede kancerogena oboljenja i posljedice poremećaja organa za disanje i varenje. Fiziološki uzrok smrti u svih tih oboljenja je istovjetan.

Bilo da je u pitanju zapaljenje pluća, srčani udar ili rak – smrt nastupa kada srce i mozak više nisu dovoljno snabdjeveni krvlju, čime prestaje dovod kiseonika i ostalih sastojaka naophodnih za funkcionisanje organizma.

Kada srce otkaže, onda su tome uzrok zakrčenja koronarnih arterija. Arteriosklerozu izazivaju: pretjerano pušenje, masna jela, nedostatak kretanja, visok krvni pritisak, ali i faktori naslijeđa.

Ako se djelić naslage unutar arterije otkine, ili ugrušak (tromb) dospije u glavnu srčanu arteriju, zbog nastalog zapušenja može doći do obamrlosti srčanog mišića. Tada se poremeti normalni srčani ritam i ubrzo potom nastupa takozvana klinička smrt. Ljekari onda postupaju dramatičnim akcijama spašavanja: kroz dušnik se upumpava  kiseonik u pluća ili se metalne elektrode stavljaju na grudi i putem električnih udara se pokušava obnoviti ravnomjeran rad srca.

Srce se bori kao lav

Ukoliko mozak duže od četiri minuta ostane bez kiseonika, započinje odumiranje moždanih ćelija. Ali prema najnovijim saznanjima to ne znači nepovratni prestanak svih životnih funkcija. Naime, srce može i bez funkcionisanja mozga izvjesno vrijeme samostalno održavati krvotok i razmjenu materija.

Ljudski organizam neopozivo je mrtav kada srce više ne može da se oživi i definitivno prestaje da kuca. Tome često prethodi takozvana agonija. Ta grčka riječ zapravo označava borbu. Samrtnik pokušava svim ostacima snage da se suprotstavi smrti pokazujući time neuništivu volju za životom. Često se grudni koš i ramena umirućih posljednji put podignu, a zatim tijelo, uz zadnji izdisaj, konačno klone. Kada zjenice samrtnika više ne reaguju na zrak usmjerene svjetlosti baterije već se pretvore u velike crne krugove i ukoče – borba za život je okončana.

Prvo odumiru moždane, a posljednje odumiru ćelije vezivnog tkiva. Na licu se pomalja sivkasto blijeda maska smrti. Funkcionišu još jedino procesi koji se odvijaju bez dotoka kiseonika: jetra, na primjer, može i nadalje da prerađuje alkohol. No uprkos narodnom vjerovanju, kosa i nokti više ne rastu. Dva do šest sati poslije smrti nastupa takozvana mrtvačka ukočenost kao posljedica gomilanja kiselih otpadnih produkata u mišićima.

A nakon dva do tri dana ta ukočenost mrtvaca prestaje. Poslije prva 24 sata već se naziru znaci raspadanja. Vene i trbuh poprimaju zelenkastoplavu boju. Širi se miris sumpor-vodonika kao propratni produkt truljenja. U početku ti gasovi podsjećaju na pokvarena jaja, pri većim koncentracijama su slatkastog mirisa, a ako se udišu, mogu biti opasni po život. Prepušteno raspadanju tijelo poprima jarke boje, ljubičastu, zelenu, crvenu, otrovno žutu i blistavo crnu. Koža počinje da se ljušti, na licu se javlja samrtno keženje, a tijelo se postepeno pretvara u prah.

Faze umiranja

Tom procesu rastakanja i raspadanja podliježu svi živi organizmi. Stoga to izaziva razumljivi strah i zebnju. Ali kako živ čovjek doživljava proces umiranja? Šta osjećamo kad nam se bliži samrtni čas? Nigdje to nije do u tančine vjerodostojnije opisano nego u Tibetanskoj knjizi mrtvih. Budistički kaluđeri svojim su učenicima diktirali šta su osjećali dok su umirali.

U prvoj fazi samrtniku otkazuju čulo vida i sluha. Više nije u stanju da poima riječi, a predmete sagledava samo prema oblicima. Čula njuha, ukusa i pipanja takođe slabe i postepeno odumiru. Samrtniku ponestaje sva snaga – više nije u stanju da glavu drži uspravno, osjeća kao da ga pritiska neki neizmjerni teret, svaki položaj mu je težak. S mukom otvara i zatvara oči. Svijest mu se povremeno gubi. Zatim više ne uspijeva da kontroliše odliv tekućina iz organizma. Nos počinje da mu curi, oči obilno suze, izlučuju se urin i fekalije. Jezik se u ustima ukruti, a grlo suši, samrtnik se guši i javlja se neugasiva žeđ. Tijelo zahvata drhtavica, smjenjuju se osjećaji hladnoće, jeze i vrućine. Samrtnik je nervozan, razdražljiv i nezadovoljan.

U narednoj fazi usta i nos potpuno presuše, samrtnik više nije u stanju da guta niti pije, otkazuje varenje. Ruke i noge počinju da se hlade, tjelesna temperatura opada. Samrtnik više ne raspoznaje ni svoje najbliže. U posljednjem stadijumu života samrtnik teško diše: udisaji su sve kraći, izdisaji traju sve duže. U tom stanju javljaju se vizije, pozitivne ili negativne, u zavisnosti kakav nam je bio život. Najzad uslijede tri duga, zadnja izdisaja i iskra života se gasi. Proces umiranja je, prema ‘Knjizi mrtvih’ obrnut rađanju: naši čulni osjeti umiru jedan za drugim.

Čudesne priče zamrlih

Ljudi koji su se našli u stanju kliničke smrti, a koje su ljekari ponovo povratili u život, kazuju da su smrt doživjeli kao fantastičnoi lijep doživljaj i da više ne osjećaju strah od ponovnog umiranja.

Psiholog Kenneth Ring intervjuisao je na stotine pacijenata koji su preživjeli kliničku smrt i utvrdio da postoji nekoliko faza tog stanja.

U prvom stadijumu ljudi kao da lebde nad sopstvenim tijelom obuzeti osjećanjem spokoja, vedrine i vitalnosti. Zatim prolaze tunelom ili zonom mraka i kreću sve brže ka nekoj blagodatnoj svjetlosti. Samo mali broj njih, oko deset odsto, uspije da stupi u tu zonu svjetlosti.

Oni kojima je to uspjelo, tvrde da im je ta svjetlost pružila osjećanje totalne, neograničene ljubavi koja se riječima ne da opisati. U tom slučaju dobijali su odgovor na sva postavljena pitanja – postajali su sveznajući.

Kako otići spokojno i dostojanstveno

Zanimljivo je, a ujedno i veoma čudno da su svi oni koji su u kliničkoj smrti stigli do te zadnje faze, po povratku u život, bili veoma vitalni i prosto zračili krepkošću. Pretpostavlja se da doživljaj kliničke smrti možda izaziva neku biohemijsku promjenu u organizmu i utiče na razmjenu materija, odnosno pobuđuje neku vrstu uspavane praživotne energije.

U srednjem vijeku nastala je literatura zvana ‘Ars moriendi’ – Umjetnost umiranja. Njen cilj je bio da pouči kako valja dostojanstveno umrijeti sa što manje psihičkog i fizičkog bola. Pouke te literature glase: u času smrti veoma je važno da uza se imate dobrog prijatelja, nekoga ko saosjeća sa vama i olakšava rastanak od života. No od takve ‘lake smrti’ danas smo više udaljeni od samrtnika u srednjem vijeku. Ophođenje sa bolesnicima koji umiru po bolnicama, na odeljenjima za intenzivnu negu, kruto je i bezlično. Samrtnici se priključe na aparate ili se prepuste da se sami izbore sa smrću. A donedavno, čak i u XX vijeku, većina ljudi je umirala u krugu poreodice okružena najbližim srodnicima, uz njihovu brigu i pažnju. Danas se uglavnom umire po bolnicama, pa se ne može govoriti o ‘lijepoj smrti’.

Budistički sveštenici koji opušteno i bez straha dočekuju smrtni čas, ovim riječima se obraćaju svojim učenicima: ‘Zašto s takvim žarom nastojite da saznate šta će se zbiti sa vama u samrtnom času i interesujete se za zagrobni život? Bolje pokušajte da sredite svoje sadašnje bitisanje i svoj životni vijek proživite spokojno, sretno i dostojanstveno!’

Izvor: conopljanews.net