5 čuvenih istorijskih trenutaka koji se – nikada nisu dogodili
Joseph Goebbels je svojevremeno izrekao čuvenu, kasnije često citiranu rečenicu: “Hiljadu puta ponovljena laž postaje istina”. Da je zloglasni nacistički ministar propagande po tom pitanju bio u pravu, pokazuju brojni primjeri iz istorije.
Mnogo puta ponovljene kroz usmenu predaju, legende i anegdote o važnim ljudima i događajima iz prošlosti bivaju prihvaćene kao istorijska istina. Mnoge od njih su, međutim, puka izmišljotina ili su pak debelo “napuhane”. Evo nekoliko primjera!
Je li Neron zaista svirao violinu dok je Rim gorio?
Ako bismo odlučili sastaviti listu najluđih i najokrutnijih rimskih careva, ime Lucija Domicija Nerona (37. – 68.) stajalo bi pri samom vrhu. Prema modernim kriterijima, posljednji potomak julijevsko-klaudijevske kuće mogao bi se svrstati u kategoriju serijskih ubica. Trovanjem Britanika 55. godine, otvorio je dugački niz jezivih zločina, među kojima je bilo i dizanje ruke na rođenu majku. Kad imamo jednu takvu osobu, živopisnu koliko i omraženu, anegdota o njoj neće manjkati … Pa ni onih koje s istinom nemaju veze. Možda najpoznatija iz te kategorije kazuje da je pomahnitali vladar svirao violinu dok je vatrena stihija gutala Rim, istovremeno pjevajući prigodnu “numeru” o padu Troje. Jedino što je u ovoj priči činjenica jest to da je Rim 64. godine zahvatio stravičan požar – u šest dana, koliko je buktio, uništio je sedamdeset posto građevina i odnio brojne živote. Premda nas ne bi iznenadilo to da je osoba Neronova mentalnog sklopa u tom trenutku odlučila zasvirati, to jednostavno nije bilo moguće. Kao prvo, u trenutku kad se vatra razbuktala uopšte nije bio u gradu – nalazio se u šezdesetak kilometara udaljenom Antiumu (današnji Anzio). Kao drugo, violinu nije mogao svirati iz jednostavnog razloga – taj instrument stvoren je tek vijekovima kasnije. Neron je, istina, bio muzičar, navodno jako talentovan, no nije gudio po violini već je prebirao po žicama kithare, grčkog instrumenta sličnog harfi. Izvor mita o Neronovoj “solaži” za vrijeme požara jeste jedan Tacitov zapis. Čuveni istoričar je naveo podatak da se radi o glasini a ne o pouzdanoj informaciji.
Kako su se zaista zvale Kolumbove karavele?
Dana 3. avgusta 1492. godine, Kristofor Kolumbo zaputio se na veliku prekookeansku ekspediciju u Indiju. S posadom od devedeset ljudi, raspoređenom na tri karavele (“Santa Maria”, “Pinta” i “Niña”), krenuo je iz luke Palos de la Frontera u Andaluziji, da bi, nakon dva mjeseca plovidbe, stigao na bahamsko ostrvo Guanahani, koje je prozvao San Salvador. Sam Kolumbo nalazio se na prvom od spomenutih brodova, impresivnim plovilom s jarbolom visokim 26 metara i velikim crvenim krstom na bijelim jedrima. Na Božić 1492. “Santa Maria” se nasukala na pješčani sprud pred ostrvom Hispaniolom. Brod je bio toliko oštećen da nije mogao biti popravljen, ali slavni moreplovac nije očajavao – ta imao je još dva broda na kojima je mogao nastaviti put prema Indiji! Zanimljivo, od drveta sa zlosretne “Santa Marije” izgrađeno je prvo špansko naselje u Americi, La Navidad, što na španskom znači Božić. U njemu je ostalo živjeti tridesetak Kolumbovih mornara. Ovo je, ukratko, priča koju ste čuli o Kolumbovom “otkriću” Amerike. U njoj su sporne dvije stvari. Kao prvo, pogrešno je pisati o otkriću Amerike znamo li da su ljudi na tom kontinentu već živjeli milenijima. Štoviše, Kolumbo čak nije prvi evropski istraživač koji je stigao do te destinacije – grupa vikinških pomoraca do Kanade je doplovila oko 1000. godine. Druga sporna stvar su imena karavela. U petnaestom vijeku, brodovi su nazivani po svecima, pa se jedna od Kolumbovih “barčica” vjerovatno zaista i zvala “Santa Maria”. No, spekulišu istoričari, “Niña” i “Pinta” po svoj prilici su nadimci koje su Kolumbovi mornari dali pobožnije nazvanim plovilima. Prema jednoj teoriji, pravo ime “Niñe” bilo je “Santa Clara”. Kako se “Pinta” zaista zvala, nije poznato.
Je li carski rez nazvan po Cezaru?
Carski rez, zahvat porađanja djeteta kroz trbušnu stijenku, izvođen je još u drevnom Egiptu, a u Evropi je prvi put primijenjen 1610. godine u Wittenbergu. Prema popularnom mitu, zahvat je nazvan po rimskom državniku Gaju Juliju Cezaru, koji je došao na svijet na ovaj način. Za to ne postoje ozbiljni argumenti. Naime, u rimsko doba, taj medicinski postupak – čiji je cilj spasiti novorođenče – u pravilu je završavao smrću majke. Budući da je Cezarova majka Aurelija doživjela sinovu invaziju Britanije, vrlo je vjerovatno kako veliki vojskovođa nije rođen kroz trbuh. Istina o genezi tog pojma, smatra većina stručnjaka, jeste ova: djecu rođenu tim zahvatom Plinije naziva caesares, što bi, u slobodnom prijevodu, značilo “sječeni”.
Jesu li u “vještice” iz Salema skončale na lomači?
Pogonjeno praznovjerjem, suđenje vješticama u američkom gradiću Salemu, srcu tadašnje engleske kolonije Massachusetts Bay, između februara 1692. i maja 1693. na optuženičku je klupu dovelo je više od dvije stotine nevinih ljudi. Histerija u ovoj puritanskoj enklavi započela je kad su se dvije rođakinje, devetogodišnja Betty Parris i dvije godine starija Abigail Williams, požalile da ih neko nepoznat grize usred noći, tjerajući ih da se previjaju u agoniji. Sa snažnom sumnjom u crnomagijsku radnju, vodeći lokalni umovi odlučili su ispitati stvar … S pogubnim posljedicama po zdravlje lokalnog življa. Devetnaestero ljudi – četrnaest žena i petorica muškaraca – proglašeno je krivima za vještičarenje, šurovanje s Nečastivim i slične radnje te osuđeno na smrt. No, suprotno raširenoj predodžbi, niko od njih nije završio na lomači: većina je obješena. Gilesa Coreya, “vješca” koji je odbio tražiti pomilovanje, mučitelji su slučajno zgnječili teškim kamenom dok su pokušavali iz njega izvući priznanje. Još petero optuženih umrlo je u zatvoru.
Je li Marija Antoaneta zaista izrekla ciničnu rečenicu “Neka jedu kolače”?
Pri spomenu Marije Antoanete, mnogima će napamet pasti cinična rečenica koju je posljednja francuska kraljica navodno izrekla kad su je upozorili da seljaci nemaju ni za kruh: “Neka jedu kolače!”. Većina istoričara, međutim, smatra da te riječi nikada nisu izišle iz kraljičinih usta. Za revolucionare, bila je utjelovljenje dvorske rastrošnosti koja je francuski narod gurnula u bijedu. U tom kontekstu su joj se po svoj prilici “prišile” spomenute riječi. Zanimljivo je da su se, s ponešto izmjenjenim detaljima, pripisivale i brojnim vladarima prije Marije Antoanete. U jednoj takvoj priči, izgovara ih njemački plemić iz šesnaestog vijeka – predlaže da njegovi podanici jedu slatni kruh zvan Krosem. U verziji koju povezujemo s Marijom Antoanetom, ta rečenica glasi “Qu’ils mangent de la brioche”. Prvi put se pojavila 1767. godine, u djelu francuskog filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua, pripisana neimenovanoj “velikoj vladarici”. Budući da je Marija Antoanete tada imala samo dvanaest godina, nije se moglo raditi o njoj.
Piše: Lucija Kapural
Izvor: povijest.hr
