Ne zna se što je tačno raselilo ljude i uništilo mjesto od kojeg je ostalo samo arheološko nalazište pod zaštitom UNESCO-a
Mnogo prije no što je Kristofor Kolumbo “otkrio” Ameriku,
Cahokia mounds (ili Cahokia humci) bili su prvi grad na sjevernom djelu kontinenta.
Štaviše, tokom vrhunca razvoja u 12. vijeku, bili su veći od Londona. Protezali su se na nekoliko hiljada kvadratnih kilometara, te je tamo stanovalo oko 20.000 ljudi, što je velikia broj za ono doba.
No dani slave nisu dugo trajali, a razlozi propasti nisu jasni do dana današnjeg. Preko rijeke Mississippi, nasuprot današnjeg grada St. Louisa, to je bio najveći pretkolumbijski grad sjeverno od teritorija današnjeg Meksika. Nisu imali standardizovano pismo, pa se arheolozi, na žalost, ne mogu uzdati u neke pisane arheološke izvore.
Samo ime Cahokia dolazi od populacije koja je tamo živjela
oko 1600. godine.
Pola milenija ranije, međutim, tamo je živjelo drugo društvo. Arheološke iskopine ukazuju na sofisticirano obrađivanje bakra, izradu nakita, kamenih stećaka pa čak i pića s kofeinom.
Najnovija naučna istraživanja – studija fosiliziranih zubi – sugeriše da su Cahokiani bili imigranti sa srednjeg zapada ili da su čak došli sa područja velikih jezera.
Južno od Cahokie i humaka leži prastaro naselje Washausen, koje je već bilo napušteno kad je oko 1100. godine Cahokia bila na svom vrhuncu.
Nije slučajno da je tada bila toplija klima, te je puno češće kišilo na srednjem zapadu, a temperature planete su se povećavale skupa sa populacijom grada.
“Toplina u kombinaciji sa kišom idealni su uslovi za uzgoj kukuruza”, pišu Timothy Pauketat i Susan Alt u “Medieval Mississippians: The Cahokian World”.
Do 1200. godine međutim, grad je počeo propadati. Opet se činilo kako je to povezano s klimom, jer su u to doba krenule velike poplave. Do 1400. grad je sasvim napušten, a već početkom 19. vijeka zakopan.
Drugim riječima ispod terena današnje savezne države Illinois je mreža cesta i konstrukcija koje su sačinjavale prvi američki grad.
Još uvijek je vidljiv ostatak takozvanog “sveštenikovog humka”. Impresivna struktura to je ime dobila jer je grupa fratara živjela nedaleko od ovog brdašca u 19. vijeku.
Iako se u školama uči simplificirana verzija istorije SAD-a prije kolonizacije, mnogi antropolozi upozoravaju kako je to nepošteno i pogrešno, i kako upravo ovakvi arheološki ostaci ilustriraju puno nijansiraniju i sofisticiraniju istoriju nego što većina misli.
“Svi i dalje misle o kaubojima i Indijancima, perju i vigvamima”, rekao je antropolog Thomas Emerson za Guardian.
“No 1.000 godine naše ere tu imate grad sa cijelim planom, sve je isplanirano do u detalja. I najveći zemljani humak na sjeveru kontinenta. Otkuda to?”
Naučna istraživanja na zubima ukazuju da je populacija miks plemena Natchez, Pensacola, Choctaw i Ofo. Trećina ih nije bila iz Cahokije, nego od nekud drugdje, i to tijekom cjelokupne istorije trajanja Cahokie.
Uprkos tome uspješno su koegzistirali, bavili se zemljoradnjom i lovom. No, možda najimpresivnije, implementirali su sofisticirano urbano planiranje, koristeći astronomiju da dizajniraju malu metropolu koja je imala gradski centar, velike trgove i ručno napravljene humke.
Sveštenikov humak, koji pokriva 56 hiljada metara kvadratnih, i 600 do 1.000 godina nakon kompletiranja i dalje stoji. Arheolozi prema ostacima zaključuju da je na vrhu bio hram. Drveni mostovi povezivali su taj humak sa čitavim nizom drugih humaka, kao ulice u vazduhu.
Humak pod brojem 72, južno od sveštenikovog humka, sadržava kosti 272 ljudi od kojih je većina žrtvovana. Žrtvovanje je bilo toliko integralan dio civilizacije da je ovdje pronađeno više ostataka žrtvovanih ljudi nego na bilo kom drugom mjestu sjeverno od Meksika. Teško je nakon toliko godina potvrditi tačan broj, no jasno je da ih je bilo mnogo.
Antropolozi kažu kako imaju dokaza da je jednom odjedanput žrtvovano 39 muškaraca i žena.
“Poredani su na rub iskopine, i onda udarani toljagama po glavi da im tijela upadnu unutra”, kažu Pauketat i Alt.
U drugoj prilici 52 izgladnjelih žena između 18 i 23 simultano je žrtvovano. Ne zna se tačan razlog, iako analiza zubiju indicira da su bile lokalke, a ne ratni zarobljenici.
Pronađeni su i ostaci žrtvovane djece, skupa sa 20.000 školjkica. To možda indicira da su bili visokog socijalnog statusa ili vjerski poštovani.
Nadalje, ostaci Cahokije ukazuju na to da je vjera igrala veliku ulogu u dnevnom životu stanovnika.
Od drveta su sagradili i građevine koje su pratile kretanje nebeskih tijela. Bio je to svojevrsni kalendar, drveni Stonehenge, prema kojem su onda planirali i vjerske obaveze. Usred svega toga postojala je platforma na kojoj je, smatra se, stajao visoki sveštenik.
Sa tog je mjesta posebno iskustvo gledati izlazak sunca tokom ekvinocija. Čini se kao da veliki humak rađa Sunce u tom trenutku.
Iako nema pisanih dokaza sve ovo navedeno potiče naučnike da zaključuju kako su građani Cahokie ozbiljno shvatali kosmologiju.
“Cahokia je cijela građena tako da se ‘naštima’ prema kosmičkim referencama – Suncu, Mjesecu, Zemlji …”, tvrdi tim arheologa u svojim radovima.
“Smaragdna akropola”, kako su je arheolozi nazvali, označava početak procesijske rute koja vodi u centar Cahokije. Desetak humaka i ostataka drvenih zgrada (vjerovatno hramova), postavljeni su tako da “preslikavaju” zvjezdano nebo.
I voda je, čini se, igrala centralnu ulogu u vjerskom životu u Cahokiji. Napravljena su vještačka jezera, a zakopano je i ritualno žrtvovano tijelo novorođenčeta.
No, iako se po ovome čini kao da su se samo bavili religijom i žrtvovanjem, znali su se, pokazuje arheologija, itekako zabavljati.
Igrali su neku proto-vrstu balota (boćanja), a i kladili su se na rezultate. Imali su igrališta na koja je stajalo do 2.000 gledatelja.
Cahokia nije dugo trajala, ali dok je postojala bila je vrlo uspješna. Muškarci su lovili i sakupljali resurse, dok su žene bile u poljima te radile keramiku i bavile se tkanjem. Bilo je komunalnih događanja, druženja i brige prema prirodi.
“Vjerovatno su vjerovali da se ono što se događa na Zemlji događa i u svijetu duhova, te obrnuto”, kaže profesor arheologije James Brown.
Na kraju je od grada ostalo nekoliko desetaka humaka, ostaci kostiju i arheološki artefakti. Ne zna se što je tačno uništilo civilizaciju i raselilo ljude. Nema nikakvih dokaza o invaziji, ratu ili bolesti.
Do 1350. nekada grad u pravom smislu riječi, sveo se na nekoliko stotina ljudi. Je li bilo političke nestabilnosti, neke vrste neslaganja ili nečeg trećeg – ne zna se. Cahokia se, čak, ne spominje niti u folkloru američkih Indijanaca, gdje su opstale neke mnogo starije priče.
“Nešto se možda desilo čega se niko ne želi prisjećati”, kaže Emerson.
Od svega toga sad samo ostaje arheološko nalazište kraj modernog St. Louisa, koje je potpalo pod zaštitu UNESCO-a 1982. godine, a sastoji se od 72 humka i muzeja. Godišnje ga posjeti oko 250.000 ljudi, a hiljadu godina nakon što je sagrađeno i dalje fascinira posjetioce.
Izvor: express.24sata.hr/pozitivno.ba
