Trojanski konj sovjetske proizvodnje: Američki ambasador se oduševio poklonom, ne sluteći šta se u njemu krije
“Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose”, često je citirana rečenica iz Vergilijevog spjeva “Eneida”.
Danajci, potomci mitskog kralja Danaja, bili su grčko pleme nastanjeno u gradu Argu na Peloponezu. Tim nazivom Homer je nazivao sve Grke pod Trojom, a svakome ko je upoznat s pričom o trojanskom konju jasno je da izraz “danajski dar” ne upućuje ni na šta dobro. Upravo jedan takav dar Sovjeti su svojevremeno uručili “svojim američkim prijateljima”, na ponos darivatelja i vječnu sramotu darovanih.
Dana 4. avgusta 1945. godine, nekoliko sedmica pred kraj Drugoga svjetskog rata, sovjetska delegacija posjetila je moskovski ured američkog ambasadora Averella Harrimanna. Hor mladih pionira, odjevenih u uštirkane bijele košulje na kojima su se isticale crvene kravate, srčano je otpjevao američku himnu. Ppremda je to učinio na krnjem engleskom jeziku, Harrimann je bio dirnut – toliko da je pionirima na licu mjesta ispisao ček na deset hiljada dolara. Kad je pjesma utihnula, ambasadoru je, kao vječna uspomena na sovjetsko-američko savezništvo u ratu, uručen pomalo kičast suvenir – lakirani panel od mahagonija na kojem se kočio veliki grb Sjedinjenih Američkih Država. Harrimannove oči napunile su se suzama. “Kakva majstorska izrada, kakva simbolika … Prijatelji, ovo je divna gesta!”, uskliknuo je. Da je znao šta je odlučio objesiti na zid svog ureda, proplakao bi iz drugačijih razloga. U drvenoj instalaciji nalazio se, naime, mali ali moćni prislušni uređaj, kojem su konstruktori dali duhoviti nadimak “Stvar”. “Operacija Ispovijed”, kako su Sovjeti nazvali ovu obavještajnu akciju, dobila je početak.
Punih sedam godina, “Stvar” je “čučala” u svome drvenom skrovištu, marljivo prenoseći svaku riječ izgovorenu u uredu šefa američke diplomatske misije. Za to vrijeme, izmijenila su se četiri ambasadora, a niti jedan nije imao pojma o postojanju sakrivenog “uha” u uredu. Sistem špijunaže funkcionisao je poput švicarskog sata. Na gornjem spratu zgrade na suprotnoj strani ulice, u stanu s prijemnikom reflektovanih signala, dežurali su agenti NKVD-a, slušajući i bilježeći dragocjene informacije. Za postojanje “bube” Amerikanci su doznali tek 1952. godine, kad je njen prenos slučajno presreo neki mladi radiotehničar. Smjesta je izvršen pretres, a trideset jedan gram teška spravica otkrivena je u “danajskom daru”, odmah iza kljuna orla u američkom grbu: u njemu je bila izbušena minijaturna rupica koja je akustičkim valovima osiguravala prolaz do elastične membrane.
Kako je moguće da Amerikanci nisu ranije otkrili neželjenog “gosta”? Odgovor se krije u njegovim tehničkim karakteristikama. Stručnjaci za sigurnost su dar pregledali i prije nego što je dobio počasno mjesto na zidu ambasade, no nisu otkrili ništa. Uređaj, koji je konstruisao čuveni sovjetski pronalazač Léon Theremin (na zapadu poznat prvenstveno kao tvorac muzičkog instrumenta koji nosi njegovo ime), bio je pasivan, što znači da ništa nije emitovao sam. Drugim riječima, trebao je elektromagnetnu energiju iz izvanjskog izvora kako bi se aktivirao (zbog tog razloga, smatraju ga pretečom tehnologije radio-frekvencijske identifikacije, RFID-a). Bez baterija, rezonancije i elektroničkih komponenti, mali i vješto sakriven, visokofrekventni uređaj za prisluškivanje promakao je i najiskusnijim obavještajcima.
CIA je pokušala kopirati ovu napravu, ali njeni tehnološki “geekovi” nikako nisu uspijevali postići zadovoljavajuću kvalitetu reflektovanog signala. Više sreće imali su Britanci, koji su svojoj verziji ruske “bubice” dali ime “Satir”. Sve se to, naravno, radilo u tajnosti, a osramoćeni američki funkcioneri po pitanju afere šutili su poput karmelićanki. Za postojanje “Stvari” javnost je doznala tek 1960. Te godine, na sastanku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda, sovjetski političari napali su Amerikance zbog jednog špijunskog incidenta, odnosno ulijetanja američke letjelice u sovjetski vazdušni prostor. Henry Cabot Lodge Jr., tadašnji američki ambasador, odvratio je kako ni suprotna strana nije nevina po tom pitanju, a kao dokaz svoje tvrdnje predočio je zloglasnu sovjetsku “bubicu”.
Piše: Lucija Kapural
Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba
