Raketa “Atlas” i NLO: Da li su vanzemaljci sabotirali testni let nuklearne rakete?

Profesor Jacobs je ugledni profesor na američkom univerzitetu. Radio je u vazduhoplovnim snagama 60-ih godina. Bio je zadužen za optičku instrumentaciju, a posao mu je bio da snima balističke testove raketa koje se lansiraju iz vazduhoplovne baze Vandenberg u Kaliforniji.

Godine 1964. za vrijeme testiranja prve rakete (‘Atlas’) koju je snimao, zabilježeno je prisustvo NLO-a koji se približavao raketi. On kaže da je objekt izgledao poput dva spojena tanjira, čija je gornja površina bila u obliku ping-pong loptice. Film prikazuje kako je zrak svjetlosti usmjeren od ovog objekta prema raketi. Ovo se dogodilo četiri puta, iz četiri različita ugla, dok je raketa bila na visini od oko 60 milja i kretala se brzinom između 11.000 i 14.000 milja na sat. Raketa se srušila, a NLO je nestao. Sljedeći dan njegov nadređeni mu je rekao da nikada i nikome ne govori o ovome.

Profesor Jacobs o ovome nije govorio 18 godina. Nakon nekoliko godina, objavljen je članak o snimku, a profesor je počeo primati uznemirujuće telefonske pozive u ranim jutarnjim satima, a poštansko sanduče ispred njegove kuće bilo je pretrpano.

Profesor Robert Jacobs

Profesor Jacobs priča:

– Ono što smo snimili iznad vazduhoplovne baze Vandenberg imaće uticaja na ostatak mog života i na moje shvatanje svemira i vladine manipulacije našim mislima. Pozadina ovog događaja je da smo testirali balističke projektile koji mogu nositi nuklearna oružja. Zbog toga su oni bili tamo. Mi nismo lansirali prava nuklearna oružja, nego samo lažne bojeve glave koje su bile iste veličine, oblika, dimenzija i težine kao i stvarne nuklearne glave. Bio sam komandir zadužen za optičke instrumente u vazduhoplovnoj bazi Vandenberg u 1369. foto diviziji i dužnost mi je bila da nadgledam snimke svakog projektila koji padne na to zapadno područje. Tada smo ih nazivali ICBM (Inter County Ballistic Missiles), jer se mnoge od njih sruše prilikom lansiranja. Naš posao je bio da odredimo zašto su se srušile i da inžinjerima pružimo kvalitetne fotografije kako bi mogli vidjeti šta nije bilo u redu sa plamenicima.
Incident se dogodio 1964. godine, a major Mansmann je to i potvrdio. On je to napisao i znao je tačan datum. Gledali smo u smjeru juga, jugo-zapada i raketa se pojavila kroz maglu. Bilo je prelijepo. Momci sa uzvišenja M45 za praćenje sa 180-inčnim objektivima snimili su projektil. I veliki BU teleskop je to pratio. Mogli smo vidjeti sva tri stadijuma rakete, odvajanje pogonskih plamenika nakon što su izgorjeli. Tada je sve što smo mogli vidjeti golim očima bio trag dima dok se to kretalo prema meti – ostrvu na Tihom okeanu. To je bilo naše prvo snimanje lansiranja.

Kamera kojom je snimljen navodni NLO

Poslali smo film u bazu i, ne znam tačno koliko dugo je bilo nakon događaja, možda dan ili dva, pozvan sam u ured majora Mansmanna u Prvi štab vazduhoplovne divizije. Ušao sam u ured gdje se nalazio ekran sa postavljenim 16mm projektorom. Major Mansmann je rekao da sjednem na kauč. Bila su dva momka u sivim odijelima, civilnoj odjeći koja je bila prilično neobična. Mansmann je rekao ‘Gledaj sad ovo!’ i uključio projektor. Na ekranu sam gledao lansiranje od prije jednog ili dva dana. Bio je vrlo uzbudljivo. Zbog dužine teleskopa mogli smo vidjeti cijelu treću fazu.

Gledali smo prvo, a zatim drugo i treće izgaranje. Tada smo na tom teleskopu mogli vidjeti lažnu bojevu glavu. To je letjelo, a u kadru se pojavilo nešto drugo i ispalilo svjetlosni zrak na bojevu glavu. Sve ovo je letjelo brzinama od nekoliko hiljada milja na sat. Dakle, ovaj NLO ispalio je zrak svjetlosti koja je pogodila bojevu glavu, zatim se pomjerio na drugu stranu i ispalio još jedan zrak, pa se pomjerio ponovo i ispalio još jedan zrak, pa onda još jednu odozdo i nakon toga nestao u smjeru odakle je došao. Bojeva glava se počela rušiti. Objekt i bojeva glava letjeli su na visini od oko 60 milja i kretali se brzinom između 11.000 i 14.000 milja na sat kada ih je sustigao i obletio NLO.
Vidio sam to na filmu! To je bilo tamo! Kada su se svjetla upalila, major Mansmann se okrenuo, pogledao me i upitao šta je to bilo. Rekao sam da to za mene izgleda kao NLO. Ta stvar koju smo vidjeli, objekt koji je uletio, bio je okrugao, oblika dva spojena tanjira sa ping-pong lopticom na vrhu. To je ono što sam vidio na filmu. Nakon diskusije oko toga, Mansmann mi je rekao da o tome nikada ništa ne govorim. Rekao je: ‘To se nije nikada dogodilo’. Nisam o tome govorio 18 godina.

Nisam o tome govorio nikome iz baze Vandenberg. Niko osim mene nije vidio taj film. Moj komandir Lewis S. Clement nije to vidio. Njegov pomoćnik Ronald O. Baylor nije to vidio. Njihov pomoćnik Spooner nije to vidio. Niko iz moje divizije to nije vidio. Nisam o tome nikome govorio zbog naređenja majora Florenze J. Mansmanna. Nakon 18 godina desilo se da o ovom incidentu mogu govoriti, jer mi niko nije rekao da se radilo o klasifikovanoj strogo povjerljivoj stvari. Major Mansmann je rekao da govorim da se ovo nikada nije dogodilo. Pa, to nije svrstano u stroge tajne, zar ne?

Major Florenze J. Mansmann

Zbog toga se osjećam slobodnim da o tome govorim. To nije priča iz druge ruke. To se dogodilo meni i bio sam dio procesa prikrivanja istine američkih vazduhoplovnih snaga 18 godina. Nakon članka o ovom incidentu, počeo sam biti uznemiravan na poslu. Počeo sam primati čudne telefonske pozive cijelu noć. Takve stvari su mi se događale od 1982. godine. Rekao sam vam, otkad se pojavila ova stvar sa History Channel-om i otkad ste počeli postavljati pitanja, ponovo sam počeo primati telefonske pozive. Kada bih podigao slušalicu ne bilo glasa sa druge strane.
Više ne brinem za to. Da li me žele diskreditovati, prikazati kao budalu? To je sve što mogu učiniti. Vjerujem da je ova stvar oko NLO-a dio sporazumnog napora da se sruši ozbiljno proučavanje. Kad god bi neko pokušao ozbiljno proučavati ovu temu, bili bismo predmet ismijavanja. Ja sam profesor na jednom uzornom univerzitetu. Siguran sam da bi mi se moje kolege smijali kada bi čuli da se zanimam za proučavanje neidentifikovanih letećih objekata i to je samo jedna stvar sa kojom moramo živeti. Ako se susretnemo sa bićima sa superiornom tehnologijom, možda bismo se zagrlili s njima i bili dobri prema njima, jer oni nam možda pokazuju kako da preživimo.

Izvor: conoljanews.net/pozitivno.ba