Čudotvorac i ludi monah: 5 mitova o Raspućinu, jednoj od najkontroverznijih ličnosti 20. vijeka

Legendarni sibirski “sveti čovjek”

Seksualno devijantni iscjelitelj, mistični vrač i “ludi” monah, Raspućin je tokom života bio i kritikovan i poštovan.

Pročitajte pet mitova o legendarnom sibirskom “svetom čovjeku”:

Mit 1: Imao je mistične moći

Rođen u porodici seljaka u malom selu u zapadnom Sibiru, Raspućin se veoma rano okrenuo religiji. Još dok je bio dijete, među lokalnim stanovništvom se pričalo da Raspućin ima dar.

Uprkos tome što se oženio i imao nekoliko djece, napustio je porodični život u potrazi za vjerskom prosvješćenošću. Nakon nekoliko godina lutanja i vjerskog učenja, Raspućin je završio u Sankt Peterburgu, sjedištu kraljevske vlasti. Od usta do usta, priča o Raspućinu je stigla i do cara Nikolaja II i njegove supruge, carice Aleksandre.

Očajnički želeći da pronađu lijek za hemofiliju od koje je patio njihov sin, jedne noći pozvali su Raspućina. Nakon sastanka dječaka i čudotvorca, izgledalo je kao da dječak više nema problem sa krvarenjem – što je pripisano čudu.

Međutim, neki istoričari, poput Pijera Gilarda, smatrali su da je problem sa krvarenjem vjerovatno prestao kao rezultat Raspućinovog insistiranja da prestanu da mu daju aspirin (lijek koji razrjeđuje krv), a ne nekakvih “mističnih moći”.

Ipak, carica je bila zadivljena i pozvala je Raspućina da bude njen savjetnik.

Mit 2: Seksualno devijantno ponašanje

Priče o Raspućinovom neprimjerenom seksualnom ponašanju počele su vrlo brzo da se šire dvorom. Njegovo ekscentrično ponašanje, opijanja i česte posjete bordelima – sukobljavali su ga sa njegovom pobožnošću.

Prema mišljenju nekih istoričara, koji vjeruju da je Raspućin možda bio član ili da je na njega uticala religijska sekta Klisti, takvo grešno ponašanje ga je približavalo Bogu.

Međutim, iako se često zabavljao u salonima, ne postoje dokazi koji ukazuju na to da je Raspućin imao tajnu vezu sa ruskom caricom, kao ni seksualne odnose sa njenim kćerkama.

Slično kao i druge stvari vezane za njegov život, i ponašanje na ovom polju života je preuveličano – a onda poslije Februarske revolucije 1917. – uljepšavano od strane neprijatelja carske porodice.

Mit 3: Bio je vladar iz sjenke

Zbog njegovog stalnog prisustva na kraljevskom dvoru, počele su da se šire glasine kako su car i carica marionete u rukama Raspućina. Aleksandrina privrženost Raspućinu, zbog očiglednog poboljšanja stanja njenog sina koje se desilo od trenutka kada je on došao na dvor, samo je hranila ove glasine.

Istina je da je on zaista povremeno nudio vojne savjete ali njegove ideje se nikada nisu pokazale korisnim za rusku vojsku ili cara Nikolaja lično. Šta više, nakon što je po savjetu Raspućina i carice, car Nikolaj lično preuzeo kontrolu nad vojskom 23. avgusta 1915. godine, postao glavni krivac za poraze na bojnom polju.

Mit o vladaru iz sjenke se približio istini samo u periodu, kada je carica umjesto cara koji je bio na bojnom polju, preuzela vlast u državi. Dok je ona bila na čelu, Raspućin je, kao njen blizak savjetnik, iskoristio priliku da za crkvene i druge javne službenike postavi ljude po njegovoj volji.

Mit 4: Bilo ga je nemoguće ubiti

Raspućinovo ponašanje i uticaj bili su simbol svega negativnog u tadašnjoj ruskoj politici i društvu. I prije nego što je konačno bio ubijen, nekoliko puta je izbjegao smrt.

U junu 1914. godine, jedna prosjakinja ga je ubola u stomak, tvrdeći da je zavodio nevine. Raspućin se od ovoga potpuno oporavio, iako je nakon incidenta izgubio mnogo krvi i bio blizu smrti.

Dvije godine kasnije, grupa plemića predvođena čovjekom po imenu Feliks Jusupov planirala je da se otarasi svetog čovjeka jednom zauvijek. Tridesetog dana decembra 1916. godine Jusupov je pozvao Raspućina u svoj dom na večeru, na kojoj je bila još nekolicina ljudi. Poslije obilnog obroka, koji je uključivao vino i dezert pun otrova, Raspućin nije pokazao nijedan znak da otrov djeluje na njega.

Muškarci su zatim počeli da pucaju u Raspućina, koji je, prema legendi, i dalje disao, a umro je tek nakon što je bačen u ledenu rijeku da se utopi.

Izvještaji obdukcije, rađeni godinama kasnije, pokazali su da u Raspućinovoj krvi nije bilo otrova, a da je umro od metka koji ga je pogodio u glavu.

Mit 5: Uskrnuo je iz mrtvih

Slično kao i priča o njegovom životu, i o njegovoj smrti pisane su legende. Prema jednoj, nakon što je Raspućinovo otrovano i mecima izrešetano tijelo isplivalo je na površinu, primijetila ga je grupa prolaznika i izvukla na obalu. Navodno, on je tada još uvijek disao.

Međutim, istina je da, nakon što je Raspućinovo već beživotno tijelo bačeno u rijeku Malaja Nevka, policiji bilo potrebno nekoliko dana da ga pronađu jer je voda bila zamrznuta.

Car Nikolaj se 15. marta 1917. godine odrekao ruskog prijestola. Sljedeće godine boljševici su eliminisali posljednje ostatke dinastije Romanov. Ali mitovi o Raspućinu su ostali.

Nekoliko istoričara smatra da je Raspućinov uticaj zaista odigrao važnu ulogu u preziru koji je narod osjećao prema kraljevskoj porodici.

Priča o Raspućinu je jedna od onih koje pokazuju da mitovi često postanu važniji od istine.

Izvor: nationalgeographic.rs/pozitivno.ba