Nikolaj je izašao iz kuće i nestao: Vratio se tačno poslije godinu dana, ali čudna sudbina se nastavila …

Dana 17. februara 1988. Nikolaj Petrovič Sinitsin, čovjek od šezdeset tri godine je, uzevši torbu i poljubivši svoju ženu, izašao iz kuće.

Otišao je do najbliže prodavnice, koja je bila vrlo blizu, preko puta kuće u kojoj je živio. Toga dana je njegova supruga iznenada odlučila da napravi pitu, ali joj je zafalilo brašna.

Zato je poslala muža, nadajući se da će se vratiti dok ona pripremi punjenje. Od tada Nikolaja Petroviča niko nije vidio.

Varvara Tihonovna je, čekajući muža oko dva sata, krenula u potragu za njim. Starice koje su sjedile na klupi blizu ulaza jednoglasno su tvrdile da Petrovič toga dana nije prolazio ulicom.

Zabrinuta supruga otrčala je do dvije obližnje prodavnice, otišla do komšinice koja je bila prijateljica njenog supruga, ali sve je bilo bezuspješno.

Nikolaj Petrovič Sinitsin je nestao. Jednostavno je nestao. Supruga je razgovarala telefonom sa nekoliko dobrih prijatelja, ali se Petrovič nije pojavljivao kod njih.

Prošla su još otprilike tri sata prije nego što je Varvara odlučila da počne zvati bolnice i policiju. Ali ni to nije donijelo nikakve rezultate.

Preostalo je samo sačekati da se Petrovič pojavi, ali čudo se nije dogodilo. Nije se pojavio ni za jedan dan ni za mjesec dana. Osoba je nestala. Bukvalno kao da je propao u zemlju.

Svuda su ga tražili. Niko od njegovih prijatelja i poznanika nije se ni najmanje nadao da će vidjeti Petroviča živog na ovom svijetu, osim njegove supruge koja nije gubila nadu i satima je stajala kraj prozora, čekajući poznatu figuru.

Samo je ona vjerovala da će se njen muž vratiti … I on se vratio. Da, da, dobro ste čuli. Tačno godinu dana kasnije, iz minuta u minut, 17. februara 1989. godine, neko je pozvonio na njihova vrata.

Varvara Tihonovna se trgnula na zvono. U posljednje vrijeme rijetko ko je posjećuje. U prve dvije nedjelje Petrovičevog nestanka, u njenu kuću konstantno su navirali znatiželjnici, ali poslije dva ili tri mjeseca posjete su prestale. A nije ni bilo neke koristi od njih, Varvaru je rijetko ko mogao natjerati da govori. Sve je više ćutala. Znala bi se zagledati kroz svoj prozor i ćutati.

Toga dana, Varvara je otvorila vrata, a njen suprug Nikolaj Petrovič Sinitsin, glavom i bradom, ušao je u stan.

– Evo me, rekao je supružnik pružajući vrećicu sa brašnom kao da ga nije bilo samo dvadesetak minuta.

– Vidim, zaleđeno je odgovorila supruga.

– Zašto me gledaš kao da si vidjela duha? – upitao je Petrovič sa čuđenjem u glasu.

–  Gdje si bio? – upita supruga, uzimajući kesu sa brašnom.

– Šta ti je, Varvaruška – reče on skidajući cipele – zadrijemala si dok sam bio u prodavnici?

Supruga  je ponovila svoje pitanje.

– Šta ti je, Varvaruška? – supružnik spusti jaknu – jesi dobro? Otići ću da legnem dok ti završiš sa pitom. Ne osjećam se najbolje. Javi mi kad bude spremno.

Muž je otišao u spavaću sobu, a Varvara je stajala deset minuta, stežući vreću sa brašnom, ne mogavši da se pomjeri. Konačno, kao da se probudila, zavapila je:

– Oh, Gospode, vratio se. Kakva radost. Vratio se!

Varvara je žustro ušla u kuhinju i, odloživši kesu na sto, otišla da pogleda u spavaću sobu, da provjeri da to nije samo umislila. Petrovič je ležao na svom krevetu, tiho hrčući.

Suze su joj navrle na oči. Gledala je u svog Nikolaja i nije vjerovala u ono što se događa, a suze su neprestano tekle i tekle. Varvara je tiho zatvorila vrata kako ne bi probudila muža i potom je na vrhovima prstiju izašla iz kuće.

Morala je da ode do svog komšije Fjodora, koji je bio jako zabrinut zbog nestanka Nikolaja. Kada ju je vidio uplakanu na vratima, upitao je:

– Još uvijek roniš suze?

– Vratio se! – izusti Varvara, zapanjivši svog komšiju.

Fjodor je, čuvši to, sjeo na pod, osjetivši se kao da ga je neko udario po glavi.

– Kako se vratio? – pogledao je – Šta kaže?

– Ne govori ništa. Možda možeš da razgovaraš s njim? Možda će nešto reći, odgovori Varvara.

– Naravno, naravno. Definitivno će reći, kako drugačije, u čemu mu je prošla čitava godina. Pravo čudo!

Varvara otvori vrata, puštajući komšiju da uđe.

– Tiho, hajde. Ne budi ga. Neka spava.

Komšija klimnu glavom i nasmiješi se kad je na vratima primijetio poznate cipele.

– Pa, čuda – prošaputa Fjodor – Gdje je on?

– U spavaćoj sobi, prošaputa supruga.

Fjodor priđe vratima spavaće sobe i pažljivo ih otvori.

– A gdje je on?

U spavaćoj sobi nije bilo nikoga, samo je krevet bio zgužvan.

– O Gospode – reče Varvara.

Protrčala je kroz cijeli stan, ali Nikolaja nigdje nije bilo.

– Komšinice – Fjodor je gledao sa sažaljenjem – trebalo bi da se odmoriš. Tako možeš dobiti glavobolje. Tebi se pričinilo. 

– Ne, nije mi se pričinilo – odgovorila je.

– Zaključaj se – kaže komšija, otvarajući ulazna vrata – treba da odspavaš.

Varvara je zatvorila vrata za Fjodorom i pogledala cipele svog muža.

– Ne, nije mi se učinilo – prošaptala je.

Zatim je otvorila ormar u hodniku i prešla dlanom preko muževljeve jakne.

– Nije mi se učinilo – suze su joj ponovo potekle niz obraze.

Varvara je ušla u kuhinju, a na stolu je stajala kesa iz koje je izvadila brašno i račun.

– 17.02.1988 – pročitala je šapatom na računu – Naravno da mi se nije pričinilo. On je došao.

Ali Petrovič se više nikada nije pojavio … Ni godinu dana kasnije, ni pet.

Izvor: webtribune.rs/pozitivno.ba