Ispisano je posljednje poglavlje sage o preživljavanju i trijumfu: Legendarni brod konačno je otkriven (VIDEO)

Posljednje počivalište broda je ostalo pomorska misterija o kojoj se mnogo raspravljalo. Sve do sada.

Prve slike broda dobijene su pomoću autonomnih podvodnih vozila (AUV) 5. marta sa dubine od oko tri kilometra. Kamera je ušla preko drvene palube i prošla pored užadi ispletene prije više od jednog vijeka, napuštenog alata, ograda. Čak se pojavljuju i jarboli i kormilo u gotovo besprijekornom stanju u kom su ostali zahvaljujući temperaturi vode, odsustvu kiseonika i direktne sunčeve svjetlosti.

“Tragam za olupinama još od svojih dvadesetih godina i nikada nisam vidio tako dobro očuvano plovilo kao što je ovo”, kaže Mensun Bound, 69-godišnji morski arheolog.

Istraživač ekspedicije Endurance22 Bound kaže da su, nakon dobijene prve podvodne slike, on i drugi članovi posade od 65 članova bili uvjereni da je u pitanju Endurance, a ne neki drugi potonuli brod. “Ubrzo mi je za oko zapao nedvosmislen dokaz: na krmi su se pojavila sjajna bakarna slova, koja su formirala riječ Endurance. Kada sam to ugledao, oči su mi iskočile iz duplje. Osjećao sam se kao da mi Shackleton diše za vratom.”

Sir Ernest Shackleton

Šta je bio Shackletonov plan?

Endurance je bio dio velike Imperijalne transantarktičke ekspedicije Shackleton. Uz podršku britanske vlade i privatnih sponzora, kao i Winstona Churchilla, planirano je da se grupa istraživača iskrca obalu Antarktika, a zatim kopnom ode na drugi kraj kontinenta preko Južnog pola.

Brod sa tri jarbola dugačak 43 metra, specijalno je bio napravljen za polarne vode. Endurance je imao masivni hrastov trup debljine skoro 8 metara. Brod je napustio luku Južna Georgia 5. decembra 1914. godine, ubrzo nakon izbijanja Prvog svjetskog rata. Iako se brod našao na drugoj strani zemaljske kugle, rat je bio blizu. Kada je Endurance ušao u Weddellovo more, britanska i njemačka flota su vodile bitku za Falklandska ostrva.

Weddellovo more, koje pokriva površinu od 2.920.000 km², jedno je od najudaljenijih i najsurovijih mjesta na svijetu. Veći dio godine njegova površina je prekrivena ledom, prosječne mjesečne temperature zimi u blizini južne obale padaju ispod -30 ° C, a jaki vjetrovi gotovo nikada ne jenjavaju. Shackleton ga je zvao “najgorim morem na svijetu”.

Ali ako je neko bio spreman za takvu avanturu, to je bio on: veteran Antarktika, Shackleton je bio u velikoj trci da osvoji Južni pol prije nego što to uradi istraživač Roald Amundsen.

Za ovo ambiciozno putovanje preko kontinenta, Ernest je lično odabrao tim kom je želio na sve moguće načine da ugodi: večerao je sa njima, pričao viceve, svirao pjesme i organizovao igre. Članovi ekspedicije su ga s poštovanjem nazvali šefom.

U početku je sve dobro teklo. Ali kako se približavala antarktička zima 1915. godine, bili su uvučeni u ledenu morsku zamku. “U 19 sati pritisak je naglo porastao, struja je počela da pokreće brod naprijed-nazad”, napisao je Shackleton u utorak, 26. oktobra. “Vidjeli smo da se brod savija i odoljeva ogromnom pritisku.”

Sljedećeg dana ekipa je sakupila alat i namirnice i postavila kamp na ledenoj plohi. Šeklton je napisao: “Iako smo bili primorani da napustimo brod koji nije u funkciji i bez nade da će ikada biti popravljen, živi smo i zdravi, imamo zalihe i opremu za zadatak koji je pred nama.”

Endurance je potonuo 27. novembra 1915. godine.

“Večeras, dok smo ležali u šatorima, čuli smo šefa kako plače: ‘Ona odlazi, momci!'”, napisao je jedan od članova posade u svom dnevniku. “Iskočili smo u sekundi i vidjeli naš jadni brod u samrtnom ropcu, kako tone. Prvo je u vodu potonuo pramac. Krma se prvo podigla, a zatim je naglo otišla pod vodu, a led se zauvijek zatvorio nad njom.”

Članovi istraživačkog tima gledaju prve snimke Endurancea. Mensun Bound je drugi s desna.

Zašto je Endurance bilo tako teško pronaći?

Falklands Heritage Maritime Trust je prvu ekspediciju koja je krenula u potragu za brodom organizovao 2019. godine. Ta ekspedicija nije bila uspješna. Ove zime su pokušali ponovo organizujući ekspediciju Endurance22.

Problem je bio odrediti lokaciju broda. Zarobljen pod ledom, Endurance je nastavio da plovi sa strujom.

Kada je brod konačno potonuo, kapetan Frank Worsley je izmjerio lokaciju sekstantom i zabilježio to u svoj dnevnik. Međutim, zbog loše vidljivosti tog dana, Worsley nije uspio da pravilno izmjeri. Jedan od prvih zadataka Endurance22 tima naučnika i stručnjaka bio je proučavanje kapetanove evidencije.

“Posljednji zapis o položaju broda Worsley je napravio 18. novembra, a zatim je napravio još jedan 20. novembra, dan nakon što je brod potonuo”, kaže Bound. “Drugi zapis je napravljen 22. novembra ali je brod tada već bio daleko.”

Očitavanja hronometra su takođe bila upitna. Zbog ove greške, procijenjena pozicija plovila se pomjerila zapadno od posljednjeg zabilježenog položaja. Koristeći se kapetanovim proračunima, ekspedicija je malo suzila obim potrage, ali pronalaženje broda ipak nije bilo lako.

“Do kraja ekspedicije nam je bilo preostalo još tri ili četiri dana, a još uvijek nismo bili našli olupinu”, kaže Bound. “Postojale su tri oblasti na koje je trebalo obratiti pažnju. Ali često nismo mi odlučivali gdje treba da gledamo, već led. Išao je od zapada ka istoku, što nas je dovelo do južnog dijela područja pretraživanja.”

“U stvari, bio je samo 4,16 nautičkih milja od pozicije koju je označio Worsley, što ipak ukazuje na nevjerovatnu tačnost njegovih proračuna”, dodaje John Shears, vođa ekspedicije Endurance22.

Najveći problem sa kojim su se istraživači suočili bio je – led. “Jedan stručnjak u Londonu dao nam je 10 posto šanse da uopšte stignemo tamo”, priseća se Shears sa osmijehom. Na sreću, istraživački brod Agulhas II uspio je da probije led brzinom od pet čvorova (oko 9 km na sat). Ali čak i takve nevjerovatne prilike još uvijek nisu bile garancija uspjeha – svako malo smo morali da se borimo protiv tvrdoglavog leda, posebno u februaru, kada je temperatura pala na -10 stepeni Celzijusa. Ekspedicija se zaglavila u ledu!

“Štampa je tome dala preveliku težinu”, rekao je Shears. “Bili smo zaglavljeni samo oko četiri sata na maloj plohi leda, a onda nas je odnijela struja.”

Brod za istraživanje je 18. februara stigao do svoje predviđene oblasti pretrage i posada je počela podvodni lov na Endurance. Da bi istražili morsko dno na ovoj dubini, koristili su dvije autonomne podmornice opremljene tehnologijom sonara i vizuelnog nadzora. Uređaji dugi 3,5 metara koji se obično koriste u naftnoj industriji donekle podsjećaju na džinovske hard diskove računara. Oni mogu da rade autonomno do 160 kilometara od plovila i sposobni su da izdrže ekstremni pritisak i temperaturu. Zahvaljujući tome, dobijene su prve fotografije lokacije na kojoj je potonuo Endurance.

Bound i Shears su hodali po ledu kada su stigle prve slike, priseća se Bound. “Vratili smo se na brod i pojurili. Jedan član ekspedicije je već bio tu, nasmijan od uha do uha. Kada mi je pokazao sliku na ekranu, učinilo mi se da se u tom trenutku cijeli život okrenuo naglavačke.”

Poslednje poglavlje sage o Shackletonu

Čuvena Shackletonova izreka glasi: “Šta led dobije, led i zadrži”. Međutim, istorija Endurancea nije završena potonućem broda. Saga o Shackletonovom putovanju nazad preko Weddellovog mora da traži pomoć za svoju posadu koja se nasukala biće jedna od najslavnijih epizoda u istoriji polarnih ekspedicija.

Dana 4. aprila 1916. Shackleton je napustio svoju posadu na ostrvu Elephant i, sa još šestoricom članova posade, krenuo jednim od modifikovanih čamaca za spasavanje na ostrvo Južna Georgia. Bilo je to putovanje od 1280 kilometara kroz ledeno olujno more i bijesne vjetrove uraganske snage koje je trajalo 16 dana. “Vjetar je zavijao, otkidajući vrhove talasa”, napisao je Shackleton. “Bili smo bacani, bacani u visinu, naš čamac je pucao po šavovima i opirao se do posljednjeg trenutka.”

Kada su stigli u Južnu Georgiu, put nije bio gotov. Grupa je 36 sati pješačila preko kamenog ostrva kako bi stigla do stanice za lov na kitove u Stromnesu.

Dok su šestorica heroja ulazila u prostoriju, šef stanice Toralf Sorle nije mogao da vjeruje svojim očima. “Imali smo dugu bradu i kosu”, napisao je Shackleton. “Bili smo prljavi, odjeća koju smo nosili neprestano skoro godinu dana bila je pocijepana i prljava”.

Skoro šest godina kasnije, u Južnoj Georgiji, u toku priprema za još jednu ekspediciju na Antarktik, Shackleton je umro od srčanog udara. Sahranjen je na ostrvu 5. marta 1922. godine. Tačno 100 godina kasnije, Endurance22 tim je snimio prve fotografije Endurancea .

Ekipa Agulhasa II podiže dron iz mora

Bound kaže da će na putu ka kući sa svojim timom svratiti u Južnu Georgiju da posjete Shackletonov grob: “Tužni smo što napuštamo ovo mjesto. Ali ponosan sam na naš uspjeh. I mi ćemo stati da odamo počast šefu.”

Izvor: nationalgeographic.rs/pozitivno.ba