Najluđi projekt Hladnog rata, težak 4 milijarde dolara: Kako je CIA ukrala sovjetsku nuklearnu podmornicu

Projekt Azorian je vjerovatno najluđi poznati CIA-in projekt, a koji je podrazumijevao izvlačenje potonule nuklearne podmornice s dna Tihog okeana

Bio je to jedan od najsloženijih, najskupljih i najtajnijih projekata u istoriji CIA-je. Ukupan trošak projekta iznosio je 4 milijarde dolara. Ova je Centralna američka obavještajna agencija na ideju za projekt došla 1968.

Pitanje je kako su Amerikanci došli na ovu ideju?

Bila je to ideja koja se zasnivala na krađi sovjetske nuklearne podmornice, a koja je nakon nesreće skončala na dnu Tihog okeana 1968. Vince Houghton, kustos Međunarodnog špijunskog muzeja u Washingtonu izjavio je svojevremeno:

Ne mogu zamisliti da postoji još jedna zemlja na svijetu koja bi pomislila: ‘Pronašli smo sovjetsku podmornicu tri milje ispod vode. Idemo je ukrasti’.

Plan je bio, dakle, izvaditi podmornicu s dna te je rastaviti na sastavne dijelove, kako bi se dobio uvid u sovjetsku vojnu tehnologiju.

Sovjeti izgubili podmornicu

Sovjetska podmornica s balističkim projektilima K-129 je bila početkom 1968. u svojoj trećoj misiji. Ona je raspolagala s tri nuklearne rakete R21, koje su imale domet do 2950 kilometara. Početkom marta došlo je do prekida u komunikaciji između podmornice i sovjetske komande, drugim riječima Sovjeti su izgubili podmornicu. Izvještaji ukazuju da je podmornica prije potonula zbog tehničkog kvara, a ne ljudskog faktora. Sovjeti su puna dva mjeseca tragali za podmornicom i njenom posadom, a onda su odustali. Kako su Amerikanci raspolagali kvalitetnijom opremom za prisluškivanje uočili su pretraživanjem zvukova, anomaliju koja je prepoznata kao implozija koja se dogodila 8. marta 1968., pri čemu su uspjeli iščitati tačne koordinate nesreće. Potonuće podmornice se prema napravljenoj analizi dogodilo oko 2500 kilometara sjeverozapadno od Havaja. No, u cijeloj priči je postojao sitni ‘problemčić’, vezan uz dubinu na kojoj je bila podmornica, a ona je procjenjena na nekih 5000 metara. Bila je to dubina s koje se do tada ništa nije izvuklo na površinu.

Isplativost misije

Odmah su se napravile analize procjene rizika, odnosno isplativosti misije. Odlučeno je ipak da se rizik isplati jer bi tako Amerikanci mogli steći vojnu prednost pred Sovjetima. Napravljeni plan je odobrio predsjednik Richard Nixon, koji je preuzeo predsjednički mandat 1969. godine. Nakon analize i raznih planova vađenja podmornice, odlučeno je da će se izgraditi brod koji će uz pomoć velike kandže uvući podmornicu s dna okeana u trbuh broda. Iako je analiza pokazala da plan ima samo 10 posto izgleda za uspjeh, Amerikanci su bili odlučni u njegovom provođenju. Kako je vrijeme prolazilo taj se postotak u prilog uspješnosti misije povećavao. Sovjeti nisu nikako smjeli saznati za taj plan, a kako bi se smanjila mogućnost za komplikacije trebalo je konstruisati kontekst u koji će se vađenje podmornice prikladno uklopiti.

Saradnja CIA-je s ekscentričnim Howardom Hughesom

Kako bi čitavu stvar učinili donekle transparentom odlučili su se na saradnju s ekscentričnim bogatašem Howardom Hughesom koji je nominalno na sebe preuzeo gradnju tobožnjeg velikog istraživačkog broda, namijenjenog traganju i vađenju mangana s morskog dana. U tu je svrhu konstruisan brod dugačak 188 metara, nazvan Hughes Glomar Explorer. Ovaj je brod za potrebe rudarenja po morskom dnu bio opremljen otvorom u trupu i masivnom kandžom. Brod je građen godinama, a pripreme za početak akcije trajale su šest godina. Javnost i mediji nisu imali pristup porinuću i pojedinostima o samom brodu. Kada je brod prvi puta isplovio iz Pennsylvanije radi testiranja 1973., Los Angeles Times je pribilježio:

Novinarima nije bilo dopušteno vidjeti porinuće i pojedinosti o brodu, a odredište i misija nisu objavljeni.

U javnosti je takva odluka o tajnosti tumačena Hughesovim karakterom koji je bio na glasu kao čudak i samotnjak.

Kraj misije

U akciju se u sklopu ove operacije kodnog imena Projekt Azorian krenulo u junu 1974. godine, a samo vađenje je trajalo sedmicama. Nakon što je projekt završen CIA je objavila da je dio broda s nuklearnim projektilima izgubljen zbog puknuća kandže te da je taj dio ponovo pao na dno i da se ne može dohvatiti. To puknuće se objašnjava lošim izborom materijala za izradu kandže. Koliko je za vjerovati ovom izvještaju CIA-je druga je stvar, za očekivati je da CIA ne bi priznala ni uspješnost operacije, pa treba biti dosta oprezan u zaključivanju jer je ovaj izvještaj, i danas samo dijelom dostupan javnosti. Postoje, naravno, i glasine da je misija uspješno privedena kraju i da je upravo ta operacija dala, barem privremeno, ključnu prednost Amerikancima u vojnom smislu. Sigurna je, međutim, samo nesretna sudbina dijela podmorničara, koja je zapečaćena na dnu mora u metalnim kovčezima u koje su njihovi ostaci pohranjeni zbog straha od radioaktivnosti njihovih tijela.

Možda se pitate kako su ovi podaci uopšte dospjeli u javnost. Istraživačko novinarstvo, gdje još postoji, radilo je svoj posao u okvirima mogućnosti, a Međunarodni špijunski muzej u Washingtonu dao je kasnije detaljan opis ovog projekta.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba