Najveća poniženja koja istorija pamti

Poniženja. Rijetko ko se može pohvaliti da ih nikada nije doživio ili da nekog drugog nije ponizio. Bilo namjerno ili slučajno, svjesno ili nesvjesno. Neko će poniženje poistovijetiti sa teškim porazom pa će mu prva asocijacija biti rezultati 6:1 i 6:0 (ne, nije u pitanju teniski meč već fudbalske utakmice)

Neko će poniženje povezati sa izdajom što iz ugla morala možda i nije daleko. Vjerovatno bi svako od nas mogao da navede gomilu primjera i da se veoma dugo svađamo oko kriterijuma za poniženje.

Možda jedan od najupečatljivijih (a opet manje poznatih) primjera jesu Opijumski ratovi kada su Englezi napali Kinu jer Kinezi nisu htjeli da trguju opijumom. Nakon što su ih vojno porazili, odnijeli svaku vrijednost koju su mogli, uništili zdanja neprocjenjive vrijednosti i primorali ih na sporazum o trgovini, Englezi su ih primorali na isplaćivanje ratne odštete i vojne pripreme uopšte (možda su u tom engleskom cinizmu prevazišli sami sebe).

Ipak, poniženje ovdje nije bio primarni cilj već je to bila pljačka. Nas zanimaju ona oko kojih se istoričari slažu da je poniženje bilo u prvom planu.

Rimljani – od jarma do zvijezda

Kada svoju istoriju započnete sa jednim gradom, a nekih osam i po vijekova kasnije posjedujete veći dio poznatog svijeta, jasno je da ste u tom periodu morali mnogo da ratujete. Što podrazumijeva da po neki put morate i da izgubite. Vae vicit!

Priča kazuje da je baš te riječi je izgvorio keltski poglavica kada su Rimljani isplaćivali Keltima zlato. Naime, pao je dogovor da će Kelti napustiti Rim (koji su prethodno osvojili) kada im Rimljani budu isplatili određenu sumu zlata. Rimljani su se požalili da su tegovi koje Kelti koriste ipak nešto teži nego što bi trebalo da budu. Tada je keltski vođa Bren (što mu izgleda i nije bilo ime, već titula koja je značila kralj), pokazao Rimljanima gdje je mjesto poraženima.

Pokazao je da (ukoliko žele) pobjednici mogu da se igraju poraženima (jači tlači), objektivna pravila ne postoje, samo ona koja pobjednik postavlja i mijenja po svojoj volji: Na tas na koji se stavljaju tegovi, Bren je bacio i svoj mač izgovorivši riječi: Jao (teško) pobjeđenima.

Osvajajući Apeninsko poluostrvo, Rimljani su se sukobili sa Samnitima. U jednom trenutku, 321. godine p.n.e. Samnati su uspjeli da zarobe rimsku vojsku u Kaudinskom klancu. Dopustili su im da izađu, ali su Rimljani prije toga morali, gotovo potpuno goli, da prođu ispod jarma koji je bio spravljen tako što su dva koplja bila pobodena u zemlju dok je treći bio postavljen preko ta dva.

Ovaj ritual inače vodi poreklo iz rituala iskupljenja kada bi “pokajnik’” bio “očišćen” od grijeha te se mogao vratiti u zajednicu. Očigledno je kasnije promijenjena svrha ovog rituala. Inače, ovaj ritual su voljeli i Rimljani da primjenjuju. A i drugi narodi su voljeli na Rimljanima da ga primjenjuju.

Tako su Rimljani još jednom morali ispod jarma da prođu kada su ih potukli Gali iz Helvecije (današnje Švicarske) uz pomoć Germana.

Malo ko nije čuo za ludog Kaligulu. Mogli bismo veoma dugo da nabrajamo njegova (ne)djela. Besomučno je ubijao, pljačkao, rasipao novac, imao seksualne odnose sa svojim sestrama, predstavljao se kao bog …

Senatore je ponižavao tako što ih je tjerao da trče za njegovim kočijama. Drugim prilikama je znao da odvede ženu nekog od senatora u susjedne odaje, dok ga oni (senatori) čekaju. Poslije bi prepričavao njena seksualna umijeća. Otvorio je bordel u palati gdje su organizovale orgije koje su morali da posjećuju senatori. Ulaznice su bile papreno skupe. A bili su primorani i da dovedu svoje žene i kćerke koje bi radile kao prostitutke.

Volio je da posmatra pogubljenja, a naredio je da pogubljenja moraju da posmatraju i članovi porodice osuđenika. Kada se jedan otac izvinio i rekao da neće moći da dođe jer je bolestan, on je poslao nosiljku po njega. Potpuni ludak. Nikad niko kao on. Ili ipak ne …

Istoričari danas sumnjaju da je sve baš tako bilo kako je ostalo zapisano. Nije bila rijetkost da se neki vladar predstavlja kao izopačeni, perverzni ludak ako nije dobro upravljao državom. Pogledajmo sada dva čuvena Kaligulina ispada u novom svjetlu.

Možda i najpoznatiji primjer jeste kada je postavio svog konja Incitata za senatora. A navodno je planirao i konzulom da ga proglasi. Naravno, ovo je objašnjeno potpunim ludilom. A šta ako nije bio lud? Vidjeli smo već da je, navodno, ponižavao senatore. I kako. Ono što je nesporno, to je činjenica da je dolazio u sukob sa njima.

Postavljanje konja za senatora je bilo ruganje i ponižavanje senatora. On im je poručivao da to što oni rade, komotno može da radi i jedan konj. Bilo kako bilo, Incitat je postao sinonim za osobu koja je stavljena na položaj kome nikako nije dorasla.

Drugi primjer jeste kada je objavio rat bogu mora, Neptunu. Legionari su morali da udaraju i ubadaju more dok je konjica jurišala u plićak da bi se zatim vratili na obalu i ponovili “juriš”. Nakon “pobjede”, svojoj vojsci je naredio da pokupi ratni plijen: školjke. Istoričari su iznijeli nekoliko altenativnih (glavno je ludilo, normalno) objašnjenja za ovaj postupak. Ima ih nekoliko a mi ćemo iznijeti samo onaj koji je vezan za našu temu.

Naime, postoje indicije da je došlo do pobune kada je Kaligula planirao da napadne Britaniju. Vojska je odbila da ide. Nakon toga je naredio da se zarati sa morem i da ratni plijen budu školjke. Poručio im je da su vojska koja jedino tako može da pobijedi a školjke jedini ratni plijen koga mogu da se domognu.

U trećem vijeku nove ere, Rim je imao dostojnog protivnika u Persijancima. Kada je dinastija Sasanida došla na vlast, javila se želja da se povrate sve teritorije koje su bile pod vlašću starog (ahemedinskog) persijskog carstva (onog koje je uništio Aleksandar Makedonski). To je nužno značilo i sukob sa Rimom. U jednom sukobu, kod Edese, persijski šah Šapur I je uništio rimsku vojsku i zarobio rimskog cara Valerijana. Priča se da je Valerijanovo zarobljeništvo prošlo u najtežim poniženjima: bio je korišten kao stepenik pomoću koga se Šapur peo na konja.

Ipak, postoji mišljenje da je odnos Šapura prema Valerijanu bio korektan a da je prethodno ispričana priča bila izmišljena od strane hrišćana jer ih je Valerijan proganjao.

Kada Vizantinci ponižavaju

Tokom VIII vijeka, Vizantiju je potresao unutrašnji nemir. Ta sintagma i riječ Vizantija idu ruku pod ruku kao rijetko šta drugo. U pitanju je bilo vjerski sukob (što takođe nije bila neka rijetkost u Vizantiji) koji je doveo do uništavanja ikona i progona ikonodula (onih koji poštuju ikone). Tako je taj događaj i dobio naziv: Ikonoklastička ili Ikonoboračka kriza (ikonoklast- razbijač ikona).

U Vizantiji ste lako mogli da sletite sa vlasti. Za vrijeme kriza, još lakše. Dok su se smjenjivali vladari, smjenjivala se i politika prema ikonama. Jedan bude protiv ikona, sljedeći bude za ikone. Na partijaršijskom prijestolu je u tim vremenima sjedila jedna slabašna ličnost po imenu Anastasije. Konstantno. I konstantno je mijenjao politiku. U skladu sa politikom novog vladara.

Tako, kada je Konstantin V izgubio vlast, Anastasije je po drugi put promijenio stranu i opet postao poštovalac ikona. Da, zaboravili smo spomenuti da je bilo moguće i vratiti se na prijesto s koga ste bili zbačeni. Baš je to pošlo za rukom svrgnutom Konstantinu V. A Anastasije? Pa opet je promijenio stranu i po drugi put postao protivnik ikona. Dakle, po dva puta je bio poštovalac i dva puta je bio protivnik ikona. Ipak, Konstantin V mu nije oprostio. Naredio je da ga išibaju, a zatim da ga potpuno nagog postave naopačke na magarcu i da ga tako šetaju po Hipodromu dok ga je prisutna masa vrijeđala.

Šta se desilo zatim? Bio je protjeran, pogubljen … Ne, Konstantin V je bio mnogo pametniji: vratio ga je na patrijaršijski (carigradski) prijesto. Time je Anastasije bio potpuno diskreditovan, a Konstantinova moć se proširila još više.

Magarci su očigledno bili poželjne životinje za ovakve prilike jer ima još primjera. Godine 1043. pristalice poginulog uzurpatora su vođeni na magarcu dok je na čelu povorke nošeno koplje sa uzurpatorovom glavom na vrhu. Taj uzurpator je bio proslavljeni voskovođa Georgije Manijakis koji je poginuo u već dobijenoj bitci kada ga je pogodila zalutala strela. Bio je veoma blizu vlasti, a tada bi, vrlo vjerovatno, carstvo krenulo nekim sretnijim tokovima.

U XIII vijeku, kada je Vizantija bila samo blijeda sjenka u odnosu na to šta je bila nekada, ona je ipak uspjela da ostvaruje pobjede. Godine 1280. vizantijska vojska je u važnoj bitci kod grada Berata (koji se nalazi u današnjoj Albaniji), potukla vojsku mrskog neprijatelja Karla Anžujskog, kralja Sicilije i Napulja. Svečana povorka svakako nije izostala i tradicionalno, zarobljeni vojnici su morali u njoj da učestvuju.

Doduše, ne uvijek na ovoliko kreativno ponižavajući način. Oni su, naime, u povorci jedan iza drugog, jahali na konjima (ne, nije greška, zaista konji) ali tako što su im obje noge visile sa jedne strane. Dakle, jahali su na ženski način. Kako to nije bilo dovoljno, oni su morali da nose u ruci koplje od papira a bili su i ošišani u krug. A kada bi došli u liniju sa carem Mihailom VIII (koji je bio na uzvišenom mjestu, u čuvenoj palati Vlaherna), morali su da se blago izdignu iz sedla i poklone mu se.

Istočnjak protiv istočnjaka ili “ko bi gori, eto je doli”

Vizantijski svijet nećemo još napuštati. Krajem XIV i početkom XV vijeka, prilike na Balkanu su bile poprilično nepovoljne po balkanske narode. Srbija, Bugarska i Vizantija su bile turski vazali ili su prestale da postoje. Tokom 1390. godine, na vizantijskom prijestolu je došlo do smjene koja se uopšte nije dopala Bajazitu. Naredio je carevima Jovanu V i njegovom sinu Manojlu II da učestvuju u opsadi Filadelfije, posljednjeg vizantijskog utočišta u Maloj Aziji.

Možete li da zamislite kakvo je to poniženje bilo za cara kada je morao da učestvuje u opsadi svog posljednjeg grada u Maloj Aziji koji se junački držao? S obzirom na Bajazitovu moć, ovaj postupak je, vjerujemo, prije za svrhu imao poniženje nego bilo kakav vojni karakter. Za to vrijeme, stari car Jovan je morao da ruši utvrđenja na koja je Bjazit ukazao. Vizantija je postala običan sluga.

Do 1396. godine, zapadnoj Evropi je konačano postalo jasno kakvu opasnost Turci predstavljaju. Za to je ipak bilo potrebno da mađarski kralj počne da upozorava (da li zato što je bio katolik ili zato što su Turci već počeli da ugrožavaju srednju Evropu, ne znamo). Na ranija vizantijska upozorenja i molbe su mahom bili nijemi. Sakupljena je ogromna krstaška vojska koja je u bitci kod Nikopolja na Dunavu te iste godine bila strašno potučena. Mađarski kralj Žigmund je okolnim putem morao da bježi u domovinu: preko Egejskog i Jadranskog mora.

Šta je Bajazit uradio? Znao je da će Žigmund proći kroz Dardanele te je tamo, radi poniženja, postavio hrišćanske zarobljenike koji su kuknjavom ispratili Žigmundov prolazak.

Što bi naš narod rekao: “Ničija nije do zore gorila.” Čak ni Bajazitova.

Godine 1402. dok je car Manojlo II bio na zapadu moleći za pomoć na sve strane, sultan Bajazit je uveliko opsjedao Konstantinopolj. Izgledalo je da kraj neizbježan. Ipak, život je nenadmašan u svojoj ironiji. Ako vjerujete u Boga, složićete se da ima zaista fantastičan smisao za humor. U tom trenutku, na Bajazita se nameračio (istini za volju, Bajazit je prvi započeo čarke ali do sukoba bi i bez njih došlo) jedan od najvećih osvajača u istoriji ljudskog roda: Tamerlan.

Reći ćemo na ovom mjestu da je Tamerlan od jednog anonimnog mladića izrastao u jednog od najvećih osvajača uprkos činjenici da je bio hrom, desna ruka mu je bila ukočena, a bio je i bolešljiv. Nosio je nadimak željezni ćopavko. Nenadmašan kako po inteligenciji tako i po surovosti. Govorio je nekoliko jezika, carstvo mu se prostiralo od Afganistana, preko Persije, sjeverne Indije, Mesopotamije sve do Anadolije.

Do bitke kod Angore je došlo 28. jula 1402. godine. Tri vrlo interesantne ličnosti su se našle na istom mjestu od kojih svaka zaslužuje barem po tekst: Bajazit i Stefan Lazarević sa jedne i Tamerlan sa druge strane. Borba je dugo trajala i završila se potpunim turskim porazom. U početku se Tamerlan izgleda odnosio sa poštovanjem prema zarobljenom Bajazitu, ali ne zadugo. Navodi se da je Tamerlan naredio da ga posade na mazgu (ko zna, možda nije mogao da se opredjeli između dvije vizantijske metode: jal’ konj, jal’ magarac pa je odabrao obje istovremeno) i da ga tako sprovedu oko vojničkog logora. Navodi se da je Bajazita Tamerlan upitao šta bi ovaj sa njim radio da je ishod bitke bio drugačiji.

Bajazit je rekao da bi ga stavio u čelični kavez i tako ga vodao gore-dole. Bio je to pogrešan odgovor. Baš je to isto Tamerlan uradio rekavši da će ga isto tako uslužiti. Povremeno bi ga koristio kao stepenik pomoću kog bi se peo na konja ili bi ga koristio kao hoklicu na koju bi dizao noge. Kao vrhunac, naredio je da Bajazitova žena Olivera (sestra Stefana Lazarevića) njega (Tamerlana) i služi gola oko stola. Pretpostavljamo da je sve je to iz svog kaveza Bajazit morao da posmatra. Nakon osam mjeseci zatočeništva, umro je od moždanog udara.

Druga verzija je da se ubio udarajući glavom o kavez. Te 1403. godine, Olivera je puštena da se vrati kući. Negdje se navodi da je Tamerlan i sve zarobljene Srbe pustio jer su ga zadivili tokom angorske bitke.

Put u Kanosu

U XI vijeku, izbio je sukob između sekularne i crkvene vlasti koja se zove borba za investituru. Sukob se zaoštrio kada su se sukobili papa Grgur VII Hildebrand i car Hajnrih IV 1076. godine, papa je ekskomunicirao Hajnriha.

To su iskoristili feudalci da bi nastavili pobudnu protiv cara. Kako je bio u teškoj poziciji, Hajnirh je odlučio da se pomiri sa papom. Tokom zime, 1077. godine je sa svojom svitom otišao do zamka u Kanosu i ispred njega je oskudno odjeven i bos proveo tri dana. Nakon toga ga je papa primio i oprostio mu tj. povukao je ekskomunikaciju. To je bio i vješt politički potez jer papa, kao hrišćanin, nije mogao da odbije pokajanje.

Zahvaljujući ovom događaju, danas se koristi izraz “Otići u Kanosu” koji označava ne samo poniženje i pokornost već i pokajanje i odricanje od ranijih djela. Mnogo poznatija verzija ovog izraza je “Posuti se pepelom”.

Kapitulacija u Kompjenskoj šumi

Istorija se ponavlja! Mada ne uvijek do tančina. U to su se uvjerili Francuzi kada su potpisali kapitulaciju 22. juna, 1940.

Nijemci su tada odveli francusku delegaciju na isto mjesto na kom je Njemačka potpisala kapitulaciju u Prvom svjetskom ratu. I ne samo to. Vrijedni Nijemci su čak iznijeli i Kompjenski vagon iz muzeja i odnijeli ga u Kompjensku šumu i postavili su ga na identično mjesto na kome se nalazio kada su se delegecije srele. Hitler je sjeo na isto ono mjesto na kom je sjedio maršal Žan Mari Foš tog 11. novembra , 1918. kada je Njemačka kapitulirala.

Nakon potpisane kapitulacije, Hitler je naredio da se vagon prenese u Berlin kao ratni trofej. Okvir vagona, šine i kamenje na kojima su se šine nalazile su bili uništeni.

Šta na kraju možemo reći? Tendencija ka ponižavanju je izgleda neodvojiva od ljudske prirode. I ne samo to. Vidjeli smo da je ta tendencija poprilično u stanju da podstakne kreativne procese. Imamo li neku preporuku? Možda samo jednu: Nemojte biti poraženi. Vae vicit!

Izvor: mreza-mira.net/pozitivno.ba