Američki vojnici koji su čuvali Sadama Huseina do smaknuća plakali su kad je ovaj obješen: “Okrenuo se i oprostio od nas. Rekao je da smo mu bili prijatelji”
U martu 2003. godine, SAD i Velika Britanija pokrenule su invaziju na Irak, pod opravdanjem da Sadam Husein gomila oružje za masovno uništenje. Otpor iračke vojske slomljen je za tri sedmice, no Husein je nestao u vidu ‘lastina repa’.
Washington je ponudio rekordnih dvadeset pet miliona dolara za hvatanje svrgnutog iračkog lidera, a u tzv. “Crvenoj zori”, možda najvećem “lovu na čovjeka” u istoriji, sudjelovalo je gotovo šest stotina vojnika.
Konačno, nakon osam mjeseci potrage, neprijatelj nad neprijateljima pao im je u ruke. Husein je uhapšen 13. decembra 2003. na farmi u gradiću Ad-Dawru, nedaleko od njegovog rodnog Tikrita. Pronađen je u rupi specijalno dizajniranoj za sakrivanje jedne osobe, s ugrađenim ventilacijskim sistemom i poklopcem od stiropora na vrhu. U “rupu za štakore”, kako su je nazvali, Amerikanci su htjeli “zafitiljiti” granatu, no Husein se odlučio predati. Nekadašnji gospodar života i smrti izgledao je poput skitnice, zarastao u bradu, prepun buha i slomljenog pogleda.
Sadamu Huseinu suđeno je na iračkom sudu, čiji legitimitet ovaj nije priznavao. Dana 5. novembra 2006. godine, osuđen je na smrt zbog zločina protiv čovječnosti. U dva mjeseca, koliko je čekao izvršenje presude, njegovu ćeliju u Bagdadu čuvali su američki vojnici. Neočekivano, prema čovjeku kojeg su ispočetka mrzili za to vrijeme počeli su gajiti gotovo prijateljske osjećaje.
Vic, kako su ga nazivali (akronim od “Very Important Criminal”), u svojim posljednjim danima pisao je poeziju te brinuo o malom vrtu koji su mu dopustili posaditi ispred ćelije. U noćnim satima, slušao bi radio i pušio cigaru. Katkad su mu se u tim aktivnostima, uz malenu električnu grijalicu, znali pridružiti i njegovi čuvari.
Dana 30. decembra 2006. godine, u 6:00 sati po lokalnom vremenu, “bagdadski krvnik” pogubljen je vješanjem. Njegovi stražari, prema vlastitom priznanju, u tom trenutku su osjećali iskrenu tugu. “Osjećao sam se kao sam ga iznevjerio”, ispričao je jedan od njih, vojnik iz Ohija Adam Rogerson. “Gotovo da sam se osjećao kao ubica, kao neko ko je oduzeo život čovjeku s kojim se zbližio”.
Rogerson je otkrio i koje mu je riječi Husein uputio na rastanku, kad su ga odvodili na stratište: “Okrenuo se i oprostio od nas. Rekao je da smo mu bili prijatelji. Neki od nas su plakali, a on je bio tužan zbog toga. Bilo je … Ludo. Sudjelovao sam u mnogim borbama, no ništa ne može pripremiti čovjeka za takvu situaciju”. Rogerson priznaje da je do današnjeg dana ostao traumatizovan tim iskustvom, posebno nehumanim načinom postupanja s diktatorovim truplom. “Svakodnevno živim s tim demonima. Suđeno mu je zbog njegovih zločina i dobio je kaznu kakvu je dobio. Ne kažem da je nije zaslužio. Kažem da, kao 22-godišnji vojnik, možda nisam bio spreman za to”.
Priče stražara, mahom mladića koje su nazivali “Super dvanaestoricom”, prenesene su u knjizi “The Prisoner in His Palace” autora Williama Bardenwerpera.
Piše: Lucija Kapural
Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba
