Besmrtna priča o Xerxesu, Leonidi i njegovih 300 vojnika: Spartance je u bici kod Termopila slomila izdaja

“Ovi ljudi, dakle, jedini od svih koje istorija bilježi, u porazu su stekli veću slavu od svih drugih koji su izvojevali najljepše pobjede.”

Početkom juna 480. prije nove ere, moćna persijska vojska prešla je Dardanele preko dva pontonska mosta i nastavila silovito napredovanje ka Grčkoj. Predvođene kraljem Xexesom, trupe su se uputile ka Termopilu, uskom planinskom prolazu nazvanom po toplim izvorima sumpora (Termopile u prevodu znači “tople kapije”). Smješten na istočnoj obali Grčke, oko 136 km sjeverozapadno od Atine, negostoljubiv krševit pejzaž pun gustog grmlja, trnovitog žbunja i strmih obronaka, gdje je loše vrijeme — jaki pljuskovi i velika vrućina — uobičajena pojava — postao je poprište epske bitke.

Bitka kod Termopila u brojkama

Najviše saznanja o bici kod Termopila dobili smo od grčkog istoričara Herodota. Izvore iz kojih saznajemo o događaju pisali su sicilijanski istoričar Diodor sa Sicilije (čiji se izvještaj iz prvog vijeka prije nove ere djelimično zasnivao na ranijem grčkom istoričaru Eforu), drevni Grci Plutarh i Ktezije, savremeni istoričar George Berdoa Grundy (koji je izvršio topografski pregled uskog prolaza kod Termopila) i grčki tragičar Eshil.

Nijedan persijski izvještaj o epskoj bici nije sačuvan, a mnoge statistike vezane za nju ostaju nejasne. Broj trupa pod Xexesovom komandom, na primjer, predmet je velike debate. Prema Herodotu, persijski kralj imao je ukupno 2,6 miliona vojnika. Njegov savremenik Simonid, pjesnik, kaže četiri miliona. U međuvremenu, Ktezije je izbrojao 800.000, dok savremene naučne procjene — zasnovane na logističkim mogućnostima i ograničenjima kažu da je vojnika bilo između 120.000 i 300.000.

Jedna stvar oko koje se većina izvora slaže je da je do bitke došlo iz osvete i zbog ambicije. Darije, Xexesov otac, bio je poražen od Grka na Maratonu, blizu Atine, deceniju ranije — u bici koja je okončala prvu persijsku invaziju na Grčku.

Deset godina kasnije, Xexes je želio da se revanšira — ali i da potčini cijelu Grčku, i proširi Persijsko carstvo na zapad.

Xexesov napad

U ljeto 480. p.n.e. Xexesu je na putu stajao savez obično sukobljenih grčkih gradova-država — od kojih su neke bile primorane da obustave međusobne ratove kako bi se suočile sa Persijom. Atina je predvodila koaliciju sa Spartom.

Atinski političar i general Temistokle predvodio je grčku pomorsku opoziciju, blokirajući persijsku flotu u prolazu Artemisijum. Leonida, kralj Sparte, komandovao je kopnenim snagama u Termopilu: 300 članova njegovih kraljevskih spartanskih tjelohranitelja do danas su tema brojnih knjiga, filmova i pjesama; i manje proslavljenim kontingentom od ukupno 7.000 vojnika, uključujući 1.000 Fokiđana, 700 Tespijanaca i 400 Tebanaca.

Leonida, star oko 60 godina, stupio je na prijesto oko 490. p.n.e. nakon što je prethodni kralj, njegov polubrat, Kleomen, umro bez nasljednika. A 300 Spartanaca sa njim bili su elitni vojnici koje je lično izabrao. Odabrao je da ga prate samo vojnici koji imaju potomke, jer je znao da su male šanse da prežive, a želio je da se njihova loza nastavi.

Planovi i taktike

Leonidov plan je bio da zadrži Xexesa na uskom prolazu – povoljnom terenu koji bi učinio da malobrojna vojska djeluje mnogobrojnije. Ograničeni uskom klisurom, Persijanci ne bi mogli da iskoriste brojnost svojih superiornih trupa, niti da koriste konjicu. U međuvremenu, grčka flota je mogla da se koncentriše na persijske snage u moreuzu sjeverno od ostrva Eubeje.

Xexes je podigao logor blizu Termopila i čekao je četiri dana. Bio je uvjeren da će Grke, kada vide njegovu moćnu vojsku, obuzeti strah i da će se povući. Prema Plutarhu, poslao je glasnika Leonidi tražeći da položi oružje, ali je spartanski kralj, prema Plutarhu, lakonski odgovorio: “Dođi i uzmi!”

Petog dana počeo je napad Persijanaca. Njihova brojčana prednost nije bila od koristi u skučenom prostoru, kao što je Leonida i predvidio. Iako su bili hrabri i izdržljivi, bili su slabo obučeni za ovakav teren, a nedostajalo im je adekvatno naoružanje. Mačevi su im bili kraći, a štitovi manji od grčkih. Njihovi lukovi i strijele su se takođe pokazali kao beskorisni protiv čvrstih grčkih štitova.

Izdaja

Grci su polako potiskivali Xexesove ljude, a broj persijskih žrtava se povećavao. Prije nego što se završio prvi dan, Xexes je pozvao svoju najbolju trupu — elitnu grupu od 10.000 ljudi pod komandom persijskog plemića Hidarna. Grci su ih zvali “Besmrtnici” jer su odmah imali zamjenu za ubijenog vojnika, pa njihovi redovi nikada nisu bili iscrpljeni.

Ali čak ni oni nisu mogli da pokore Grke i ubrzo su bili primorani da se povuku. Priča se da je Xexes, koji je posmatrao bitku sa zlatnog prijestola u blizini, nekoliko puta bijesno skočio zbog neuspjeha svojih trupa.

Sljedećeg dana Persijanci su ponovo bezuspješno napali. Tada im je lokalni Grk po imenu Efijalt (čije je ime od tada postalo sinonim za izdaju) otkrio tajnu pobjede. Efijalt je Xexesu, u zamjenu za nagradu, ispričao za put koji je vodio oko planinskog grebena i završavao se iza grčkih položaja. Prema Herodotu, Xexes je zadatak povjerio Hidarnu i njegovim Besmrtnicima, koji su stazom marširali cijelu noć.

Kada je Leonida saznao da su Persijanci opkolili njegove snage, sazvao je ratno vijeće. Pitanje je bilo: da li Grci treba da se povuku ili da ostanu na svojim položajima? Uprkos bezizlaznoj situaciji, Leonida je ostao pri svojoj odluci: njegovih 300 Spartanaca, zajedno sa grupom Tebanaca, će da ostanu i da se bore. Osjećaj časti i stroga vojna disciplina činili su predaju nezamislivom. Za Spartanca kao što je Leonida, postojale su samo dvije opcije: pobijediti ili umrijeti.

Smrt vođe, rađanje legende

Leonida je naredio grčkoj floti u tjesnacu Artemisijum da napusti svoj položaj, a većini ljudi koji su se borili sa njim naredio da napuste bojno polje. Prema Diodoru sa Sicilije, Leonida je sa sumornim humorom rekao: “Želim obilan doručak, jer večeras večeramo u Hadu!” Efor i Diodor pišu kako je Leonida zatim izvršio hrabar napad na persijski logor. Herodotov izvještaj, opisuje i persijsku ofanzivu.

Leonida je izašao iz uske klisure koja je do tada štitila njegovu vojsku i zauzeo položaje na otvorenom prostoru. Iako je bio izložen, bio je u boljoj poziciji za raspoređivanje ljudi. Grci, znajući da je smrt jedini mogući ishod, borili su se nemilosrdno. Kada bi im se koplja slomila, izvukli bi mačeve i nastavili da se bore.

Leonida je pao. Oko njega je izbio okršaj. Spartanci su ponovo napali i uspjeli da zadrže Persijance kako bi povratili tijelo svog kralja. Kada su vidjeli da je Hidarn stigao sa Besmrtnicima, povukli su se i ponovo okupili na višem terenu iza zaštitnog zida. Oni koji su još imali mačeve branili su se njima; oni koji nisu, borili su se “šakama i zubima”. Persijanci su srušili zid i opkolili Grke, ali su izbjegli borbu prsa u prsa. Umjesto toga, dokrajčili su svoje neprijatelje strijelama.

Herodot kaže da je Leonidi glava bila odsječena, a tijelo nabijeno na kolac. Sahranjen je u Termopilima, zajedno sa ostalim vojnicima.

Godine 440. p.n.e. Leonidine kosti prenijete su u Spartu. Njegova grobnica se i danas nalazi u blizini današnjeg istoimenog grada.

Poslije Termopila, Grci su ostvarili velike pobjede nad Persijancima kod Salamine i Plateje.

Leonida i njegovi ljudi su uticali na moral svih Grka da nastave borbu protiv Persije. Kao što je Diodor sa Sicilije napisao: “Ovi ljudi, dakle, jedini od svih koje istorija bilježi, u porazu su stekli veću slavu od svih drugih koji su izvojevali najljepše pobjede.”

Izvor: nationalgeographic.rs/pozitivno.ba