Tajna Matthew Manninga: Čudne sposobnosti ‘električnog dječaka’
Najneobičnija ličnost u svijetu parapsihologije je, bez sumnje, Matthew Manning, izjavio je svojevremeno poznati engleski psiholog Peter Bander koji je petnaest godina bio profesor psihologije na Univerzitetu u Cambridgeu
Bilo je to 1971. godine kada je Manning imao samo 17 godina i već privukao pažnju naučne javnosti svojim neobičnim sposobnostima, za koje se činilo da nemaju granica.
Novine su pisale da je u stanju da snagom svojih misli savija metalne predmete, telepatski komunicira sa ljudima u prošlosti i budućnosti, automatski piše po diktatu slavnih ličnosti, ponekad na jezicima koje uopšte ne zna – kao, na primjer, na kineskom, arapskom ili turskom! Čak je i poznati naučnik Wernher von Braun, tvorac mnogih tipova američkih raketa, zadivljen Manningovim sposobnostima, u to vrijeme zaneseno izjavio: ‘Uvjeren sam da je era astronautike već prošla – sada počinje era psihonautike!’
Ko je bio Matthew Manning, jedan od brojnih ekstrasensa koji su obilježili 70-te godine prošlog vijeka, šta su pokazali eksperimenti kojima je bio podvrgnut i da li su moći kojima je, po svemu sudeći, bio bogato obdaren, izdržale najtežu probu – probu vremena?
Danas živi u mjestu Bury St Edmunds u Suffolku gdje se bavi iscjeliteljskim radom i gdje ga posjećuju i mnoge poznate ličnosti, čak i pripadnici kraljevske porodice. Izuzetno je skroman i posvećen istraživanju tehnika liječenja, dok je sposobnosti kao što su, na primjer, telekineza i slične, izgubio, ili, kako sam tvrdi, naučio da ih kanališe u pravom smjeru, za dobrobit pacijenata kojima je potrebna pomoć.
Životna priča Matthew Manninga neobična je gotovo od njegovog rođenja, možda čak i nešto ranije, s obzirom na to da je njegova majka u poodmakloj trudnoći preživjela snažan udar struje, a da je Manning kasnije stekao nadimak ‘Električni dječak’.
Matthew, čiji je otac Derek Manning bio poznati arhitekta, obrazovan, bogat i srdačan čovjek, a majka žena, kako je opisuju ‘sa čeličnim živcima’, rođen je 17. avgusta 1955. godine, i sve do svoje 12. godine nije ispoljavao nikakve neobične sklonosti ili sposobnosti. U februaru 1967. godine, jednog subotnjeg jutra, njegov otac je otkrio da se srebrni vrč, čije je mjesto bilo na polici iznad ormara, nalazi na podu. Začuđen kako se predmet nije ni najmanje oštetio prilikom ‘pada’, vratio ga je gdje je ranije stajao i zaboravio na događaj, ali već u srijedu ujutru, on je ponovo bio dole! Derek i supruga odlučili su da otkriju šta – ili ko – uzrokuje ‘padanje’ posude tokom noći, i te večeri okružili su mjesto prstenom od pudera u prahu. Ujutro, vrč ih je čekao na podu, a obruč od pudera bio je netaknut!
Uskoro poslije toga, razni predmeti u kući počeli su naočigled da se pomjeraju sami od sebe, i porodica je postala ozbiljno zabrinuta. Poslije obraćanja ljekaru i policiji, stupili su u kontakt sa Društvom za psihička istraživanja u Cambridgeu i njihovim ekspertom za poltergeist aktivnosti, dr Georgeom Owenom. Mada Owen nije mogao da ponudi ‘lijek’ protiv ovih fenomena, pretpostavio je da je, zbog svojih godina, Matthew bio centar ovih manifestacija. Zbivanja su dobijala na intenzitetu i učestalosti, predmeti su počeli da tajanstveno nestaju i ponovo se pojavljuju, iz zidova je dopiralo glasno kucanje i škriputavi zvuci. Kao i kod većine poltergeista, nije bilo dešavanja dok je prostorija nadzirana.
U jesen 1968. godine, Manningovi su se preselili osam milja dalje, u kuću iz 18. vijeka, u selu Linton. Došlo je do zatišja, a onda, u julu 1970. godine, sve je počelo ispočetka. Najprije su se vrata starinskog garderobnog ormara otvarala po svom nahođenju, a zatim su stolovi i stolice zaticani poredani jedni na druge, predmeti su nestajali i kasnije pronalaženi na različitim mjestima, dok je problema sa električnim naponom bilo konstantno uprkos svim popravkama i pokušajima da se uzrocima nevolja uđe u trag.
U avgustu 1971. došlo je do ‘aporta’, pojave predmeta naizgled niotkuda, a to su bili dijelovi starih voštanih svijeća, komadići sasušenog hljeba, čak i fosilizovane životinjice. Žvrljotine nalik dječjim, materijalizovale su se po zidovima, i mada ih niko nije vidio kad su se pojavljivale, činilo se da izranjaju iz samih zidova.
U to vrijeme, Matthew je jednom prilikom u školi doživio spontanu astralnu projekciju i tada se našao u svojoj kući i vidio njenu unutrašnjost, a majka je osjetila njegovo prisustvo. Nakon toga, odlučio je da na isti način pokuša da se ‘vrati’ u prošlost i kontaktira sa ‘duhovima’ koji su posjedali kuću. Jednog vikenda, dospio je u stanje nalik transu i poslije pola sata čuo nježan ženski glas – predstavio se kao Henrietta Web, koja je živjela u toj kući i umrla 1763. godine. Javili su se i drugi ‘duhovi’ i, na kraju, Matthew se našao u 1731. godini i prisustvovao trenutku kad je izgradnja kuće upravo bila završena!
Automatsko pisanje kod Manninga javilo se takođe spontano, jednom prilikom dok je radio domaći zadatak. Iznenada, ruka u kojoj je držao penkalo, spustila se na hartiju i počela da ispisuje neshvatljive rečenice čudnim rukopisom koji definitivno nije bio njegov. Kasnije je to pokušao ponovo u društvu šestorice školskih drugova, i tom prilikom dobio poruke od ‘nekoga’, ali veoma zbrkane i nejasne. Nekada mu je i jezik bio potpuno nepoznat, a pokazalo se da su najčešće u pitanju bili grčki i arapski. Kako je primijetio da za vrijeme automatskog pisanja poltergeist fenomeni nakratko prestaju, Matthew je nastavio da spontano ispisuje ‘onostrane’ poruke i one su uglavnom dolazile od ljudi koji su umrli nasilnom smrću ili čak i nisu znali da su mrtvi.
Potom su po zidovima počeli da se pojavljuju potpisi ljudi, ispisani različitim rukopisima. Kad je penkalo bilo ostavljeno u zaključanoj sobi, spolja su se mogli čuti zvuci grebanja po zidovima, kao da neko piše po njima. Samo u toku jedne nedjelje, preko pet stotina potpisa stvorilo se u Matthewovoj spavaćoj sobi u vrijeme kad nikoga u njoj nije bilo, a nalazili su se na krajnje neobičnim, pa čak i nedostupnim mjestima za ispisivanje: na plafonu ili unutrašnjoj strani abažura od stone lampe! Ispitivanje je pokazalo da imena pripadaju ljudima koji su u selu živjeli od 14. do 19. vijeka, a neka od njih bila su zabilježena i u crkvenim knjigama!
Matthew je tada pokušao da kontaktira sa svojim pradjedom Haywardom Collinsom, koji se nekada bavio odgajanjem trkačkih konja, i od njega dobije imena grla koja će pobijediti na sljedećim trkama. Hayward mu je dao šest imena, od kojih su tri bila među prvih pet, a dva pobjednici! Jedne večeri, kad se vraćao iz škole, Matthew je video nepoznatog dječaka koji mu je dolazio u susret i u tom trenutku, zapao je u stanje polusna. Uočio da je dječakovo tijelo okruženo raznobojnom aurom iz koje su se širili toplotni talasi. Efekat je nestao kad je dječak prošao pored njega, ali je Manning ubrzo shvatio da, poput električnog prekidača, može sebe da ‘uključi’ ili ‘isključi’ po želji kad hoće da prima poruke automatski pisane ili proučava aure drugih ljudi. Uočio je da su određene boje koje u njoj preovladavaju povezane sa karakterom osobe – kod temperamentnih i plahovitih, to je bila crvena, a kod ljubaznih i velikodušnih – plava ili purpurna. Jasne boje značile su posjedovanje psihičkih sposobnosti, zamućene – prisustvo neke bolesti, a tamna osjenčenja na pojedinim dijelovima tijela okruživala su oboljele organe.
Sve ovo, Matthew Manning je ispričao doktoru Peteru Banderu, kad su se sreli 1971. godine, i narednih pet godina, Bander je bio taj koji je ispitivao nesvakidašnje sposobnosti mladog Manninga, a da bi što bolje izučio taj fenomen, primio ga je u svoju kuću i naučio da zagospodari svojim ‘misterioznim silama’ koje su se ranije haotično ispoljavale.
Razgovor sa predsjednikom
Dok je bio u Dallasu, na mjestu na kojem je izvršen atentat na američkog predsednika J. F. Kennedyja 1963. godine, Manninga su zamolili da pokuša da, posredstvom automatskog pisanja, stupi s njim u vezu. Tada mu je Kennedy ‘saopštio’ pravu istinu o svom ubistvu, i u njoj su, pored imena mnogih već poznatih učesnika u atentatu, bili i oni o čijem učešću javnost do tada ništa nije znala. Poruka je trebalo da ostane u najvećoj tajnosti, ali ju je neko fotokopirao i poslao redakcijama mnogih listova.
Novinari su saletjeli doktora Petera Bandera brojnim pitanjima.
‘Smatrate li da poruke koje Manning prima uz pomoć automatskog pisanja mogu sadržati interesantna i značajna otkrića?’, pitali su pored ostalog.
‘Kao što sam već rekao’, odgovorio je dr Bander, ‘dok je bio ovdje kod mene, Manning je primio na stotine takvih poruka. Kad god smo izvršili kontrolu, ispostavilo se da su navodi u njima bili tačni! Ta njegova sposobnost pokazuje da je on u stanju da stupa u kontakt sa dimenzijama koje su nam još uvijek nepoznate. Uvjeren sam, jer sam ne jednom imao prilike da to lično konstatujem, da su Manningove pismene poruke vrlo značajne.’
‘Zašto smatrate da je Matthew Manning najneobičnija ličnost u današnjem svijetu parapsihologije?’
‘Zato što je Manning jedan od rijetkih ekstrasensa koje je ispitala savremena nauka. Pristajući na sve eksperimente koji su mu bili ponuđeni, Manning je iz osnove promijenio pogled na tu oblast. Među naučnicima koji su proučavali njegove sposobnosti, bio je i doktor Bryan Josephson, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1973. godine. Eksperimenti izvršeni na njemu, ostvareni su uz pomoć najmodernijih elektronskih aparata – i svi su bili senzacionalni. Utvrđeno je da u toku ‘izvođenja’ paranormalnog fenomena Manning zrači neku dosad nepoznatu energiju, neku vrstu ultraljubičastog zračenja. U mnogim laboratorijama ispituje se porijeklo i vrsta te energije’, izjavio je dr Peter Bander.
Najobimniji eksperimenti sa njim obavljeni su 1981. godine, u laboratorijski kontrolisanim uslovima pri Fondaciji za istraživanje ‘Novi horizonti’ u Torontu. Uz prisustvo dr Josephsona, dr Owena, dr Wittona i dr Deana, uz pomoć elektroencefalograma povezanog s kompjuterom, registrovano je šta se događa u Manningovom mozgu u trenutku dešavanja paranormalnih fenomena. Naučnici iz Toronta bili su iznenađeni, jer nikada nisu vidjeli ništa slično, a linije koje su se stvarale na encefalogramu, dr Witton nazvao je ‘funkcijama rampe’, jer su zaista ličile na rampu.
Naglo pražnjenje energije impresivne snage i nepoznatog porijekla, trajalo je nekoliko sekundi, ali je stvaralo oko Manninga magnetski oreol koji je bio u stanju da vrši fizički uticaj i do dva časa nakon toga. To je značilo da ako Matthew posmatra neki objekat s pomišlju da ga savije, da do tog savijanja može doći i dva sata kasnije.
Ta tajanstvena energija registrovana je i pomoću takozvane ‘Kirlianove kamere’, kojom je rukovao dr Dean, i on je rezultate koje je dobio označio kao – jedinstvene. Jedna firma iz tadašnje Zapadne Njemačke ponudila je uređaj, po njima mnogo jači i savršeniji od Kirlianove kamere, a kad je Manning stavio ruku na tu novu mašinu i počeo da oslobađa svoju tajanstvenu energiju, ona se iznenada počela tresti i, nekoliko trenutaka kasnije, svi njeni preklopnici i spojevi bili su izbačeni iz upotrebe!
Sličan fenomen dogodio se i prilikom eksperimenta koji je izveo nobelovac Josephson. On je Manningu dao kompas i zamolio ga da pokrene magnetsku iglu polaganjem ruke na njega. Energija je, međutim, bila toliko jaka da se igla skoro slomila!
Tokom tog eksperimenta, dr Brian Josephson je zapazio još jedan iznenađujući fenomen. Iz Manningove ruke položene na kompas, vidio je kako se podiže neki neobičan, ljubičasti oreol koji je bio toliko gust, da je Josephson predmete koji su bili iza njega vidio u deformisanom obliku. Kad je eksperiment završen, oreol je odmah nestao.
‘Ovi eksperimenti, i mnogi drugi, neoboriv su naučni dokaz da neobične parapsihološke sposobnosti pojedinih ljudi nisu plod fantazije. Naučnici iz Toronta smatraju da tajanstvena energija koja se oslobađa iz Manninga potiče iz jednog primitivnog dijela ljudskog mozga, za koji se vjerovalo da je davno nestao’, zaključio je doktor Peter Bander,
Izvor: pozitivno.ba