Prava istina o kapitulaciji Japana

Potrošili su dvije milijarde dolara, današnjih 26, na razvoj Projekta Manhattan. Bacili su dvije atomske bombe. Ubili su njima oko četvrt miliona ljudi. Pokrenuli su utrku u naoružanju koja i dan-danas drži svijet na rubu opstanka.

I sve su to učinili ni za što.

Amerikanci su se 1945. godine našli u izuzetno delikatnoj situaciji. S jedne strane, uspješno su istisnuli Japan s Pacifika i došli do matičnih ostrva Zemlje izlazećeg sunca; s druge strane, znali su da će se fanatični Japanci boriti do posljednjeg, da će u slučaju kopnene invazije američke vojske svaka djevojčica biti potencijalno smrtonosni neprijatelj, i da će stradati nekoliko stotina hiljada marinaca, što Pentagon svakako nije želio; s treće strane, Drugi svjetski rat nije mogao završiti bez bezuslovne kapitulacije Tokija.

Bijela kuća imala je dakle pred sobom jednačinu čije je rješenje moralo biti dodavanje atomske bombe; na kraju krajeva, ne možeš potrošiti sve te silne novce na neko oružje, a da ga na kraju uopšte i ne upotrijebiš, da ne demonstriraš svoju silu, da ne pokažeš svijetu da si ti i samo ti najmoćnija i jedina svjetska supersila, bez obzira što ćeš života lišiti nekoliko stotina hiljada ljudi. Naravno, bilo je tu i nadmetanje sa Sovjetskim Savezom.

Staljin je četiri godine rata na Istočnom frontu pokazao da mu žrtvovanje vlastitog naroda zbog oslobođenja zemlje, pobjede i uništenja Hitlerove Njemačke, ne predstavlja nikakav problem. Bile su to godine u kojima su čak i ruska djeca obučavana da se bacaju pod tenkove i žrtvuju ne bi li nacistička soldateska bila protjerana sa sovjetskog tla.
Staljin je takođe pokazao da ne preza od brutalnog okupiranja ‘oslobođenih zemalja’, od ustoličavanja svojih marionetskih režima u njima i uključivanja istih u svoju pseudoimperiju. Japan je bio posljednji neprijatelj, posljednji preostali pripadnik Trojnog pakta koji se još uvijek nije predao, koji još uvijek nije položio oružje, i Japan se graničio sa SSSR, na njegovom krajnjem istoku. Japan je bio savršen za posljednju Staljinovu vojnu avanturu koja će zacementirati Moskvin položaj u svijetu, a ujedno i spriječiti Washington da se svijetu nametne kao jedini lider. Bila je to njegova utrka s vremenom, utrka sa šefom Bijele kuće, ko god on u datom trenutku bio. Amerikanci su to znali, a Truman, koji je naslijedio preminulog Roosevelta, nije mogao priuštiti da ga željezni Gruzijac sa svog kremaljskog trona preduhitri.

Zato je bacio jednu bombu na Hirošimu, a potom još jednu, na Nagasaki. Japanci su se potom predali, šokirani razaranjem koje nuklearno oružje sa sobom donosi. Tako nas, barem, uči službena istorija. Ono što službena istorija ne spominje, međutim, jesu okolnosti u kojima se sve dogodilo, a koje stvaraju potpuno drugu sliku tih događaja i otvaraju pred nama jednu drugačiju perspektivu, kao i tajming kapitulacije.

Prije svega, Vrhovni savjet – koji je činilo šest najbitnijih ministara japanske vlade – nije se sastao 6. avgusta nakon što je bačena prva bomba; prvi sastanak nakon toga bio je 9. avgusta, na dan kada je bačena druga bomba, ona koja je odnijela manje života, na Nagasaki. Međutim, sastanak je bio zakazan prije bacanja bombe, i počeo je prije nego što je pala, pa prema tome, ni Nagasaki nije mogao biti uzrok tog okupljanja.

Savremeni istoričari postavljaju logično pitanje: kakva je to kriza za koju je potrebno tri dana da se okupi vrh države? Očito je da oni onu ljudsku katastrofu u Hirošimi nisu gledali istim očima kojima gledamo mi; pritom, ne može se reći da nisu bili svjesni obima katastrofe s obzirom da su istog tog dana imali prilično precizan izvještaj sa lica mjesta, a znali su i dobro šta znači nuklearno oružje pošto su i sami imali program njegovog razvoja.

Na kraju krajeva, bilo im je sasvim svejedno da li su im gradovi stradali u masovnim bombardovanjima ili od jedne jedine bombe; Amerikanci su 1945. godine konvencionalnim oružjem sravnili sa zemljom 68 gradova, napravili 1,7 miliona beskućnika, ubili 300.000 ljudi i ranili 750.000. Dva grada su iz japanske perspektive bukvalno bili manje-više.

Čak je Hirošima na drugom mjestu po broju civilnih žrtava, iza grada gađanog običnim bombama, četvrta po broju uništenih kvadratnih kilometara, sedamnaesta po postotku uništene teritorije. Nakon Nagasakija, ostala su bila samo četiri netaknuta japanska grada s više od 100.000 stanovnika, i šest sa između 30.000 i 100.000 žitelja. Toliki je bio generalni obim uništenja. Zvuči možda suludo, ali čak su i umjereni japanski političari, oni iz takozvane ‘mirovne frakcije’, govorili kako će se narod naviknuti na svakodnevna bombardovanja i kako svi moraju istrpe jer je ‘diplomatiji potrebno vrijeme’.

Tokom sastanaka Vrhovnog savjeta, nikada se nije obimno i opširno govorilo o bombardovanjima; bila su spominjana, konstatovana, i to samo u dva navrata, jednom tokom maja i jednom tokom noći 9. avgusta, kada su spomenuta usputno. Dana 13. avgusta general Anami je rekao da atomske bombe nisu bile ništa gore nego obično bombardovanje. Prema tome, atomske bombe nisu mogle biti uzrok japanske kapitulacije. Morao je postojati neki drugi događaj, neki drugi okidač, nevezan za nuklearno razaranje, i nevezan za Amerikance. Koji?

Odgovor je jednostavan: Sovjetski Savez.

Važnost toga da Staljin ostane van rata sa Japanom (aprila 1941. godine Tokio i Moskva su potpisali petogodišnju neutralnost koja je bila još na snazi; Hitler je tražio od Japana da napadne SSSR sa leđa ali su oni to odbijali i nikada to nisu uradili) je bila jedina stvar o kojoj se na sastancima Vrhovnog savjeta razgovaralo i diskutovalo. Još je juna 1945. na sastancima konstatovano da će sovjetski ulazak u rat ukoliko do njega dođe “odrediti sudbinu Carstva”.

Ni jednog trenutka tih nekoliko posljednjih mjeseci nije bilo sporno da je “Nippon” (kako oni zovu svoju zemlju) izgubio rat, niti da je predaja neminovna. Čak ni “jastrebovi” u vladi to nisu sporili. Sporni su bili uslovi te predaje.

Što znači bezuslovna kapitulacija? Mogu li možda nekako zadržati neke pokorene teritorije? Koreju, Vijetnam, Burmu, Indoneziju? Dijelove Kine? Najbitnije od svega, hoće li car ostati na svojoj poziciji? Hoće li mu se suditi? Hoće li se njima suditi?

Vrhovni savjet je imao dvije potencijalne strategije. Prva je bila diplomatska, i uključivala je mogućnost da nagovore Staljina da posreduje između njih i ostalih Saveznika, kako bi izvukli maksimum u pregovorima. Druga je bila vojna, i zapravo je bila ideja da se Amerikancima nanesu teški gubici nakon što otpočnu invaziju najavljenu za novembar i time ih natjeraju na pregovore.

Sve se promijenilo 8. avgusta, dva dana nakon Hirošime, kada je SSSR objavio rat Japanu, izvršio invaziju na Mandžuriju i Sahalinska ostrva, za nekoliko sati doslovno počistio trupe koje su se tamo nalazile i počeo se pripremati za invaziju na Hokkaido, najsjevernije japansko ostrvo i drugo po veličini.

Ovaj događaj je bio direktni uzrok iznenadnog sastanka Vrhovnog savjeta ranog jutra 9. avgusta. Staljin više nije mogao biti posrednik; dakle, prvi plan je otpao. Ali, ni drugi plan više nije bio provediv, pošto su najbolje vojne trupe čekale Amerikance na jugu, a one na sjeveru se nisu mogle nositi s prekaljenim Rusima; uostalom, svima je bilo jasno da se oni neće moći tući s dvije supersile na dva različita fronta. Takođe, nije se više moglo računati da će se neprijatelj povući zbog gubitaka jer je Staljin dokazao da ga nije briga za gubitke.

Dakle, sat je počeo otkucavati, i odluka se više nije mogla odgađati. Ako Sovjeti izvrše invaziju i pokore Japan, šta će se dogoditi s njihovim hiljadama godina starim institucijama, šta će se dogoditi s carem, s dinastijom koja postoji 2.600 godina, s njihovom tradicijom, kulturom, religijom?

Ukratko, šta će se dogoditi s onim što Japan jeste i bez čega ne postoji ako njegova ostrva okupiraju komunistički, anti-religijski, anti-tradicijski, anti-istorijski Rusi?

Zbog toga, Vrhovni savjet odlučuje odmah se predati Amerikancima, bezuslovno.

Možda ćemo jednoga dana saznati da li je to bezuslovno na papiru podrazumijevalo i usmeni dogovor da cara neće dirati; za sada, možemo samo pretpostaviti da je tako, jer su Hirohita ostavili na prijestolju iako je on odigrao jednu od ključnih uloga u ekspanzionističkoj ratnoj politici svoje zemlje.

Zbog čega decenijama slušamo da su bombe bile presudne u japanskoj kapitulaciji? Odgovor je jednostavan: to je odgovaralo Americi, koja je zahvaljujući širenju takve slike porasla u očima cijelog svijeta, a odgovaralo je i Japanu jer je od agresora odjednom postao žrtva. Amerikanci su širili svoju percepciju događaja, a japanski funkcioneri su išli na njihovu vodenicu. Dijelom zato što su htjeli da im se umile iz navedenih razloga, a dijelom zato što su morali kako ne bi i sami završili na optuženičkoj klupi zbog ratnih zločina.

Bila je to “win – win” situacija. Jedino je istina bila na gubitku. Istina, i Staljin. Što je gotovo ironično, pošto je Staljin rijetko kada bio na strani istine.

Izvor: novi-svjetski-poredak.com/pozitivno.ba