Do sredine sedmog vijeka muslimani su zauzeli dvije trećine teritorije Vizantijskog carstva, uključujući svete gradove Damask, Antiohiju i Jerusalem. Dva puta su islamske vojske stizale pod zidine Konstantinopola. I dok su Vizantijci razmišljali zašto ih je Bog napustio, sinula im je povezanost – velika razlika između islama i pravoslavlja.
Muslimani nikad ne prikazuju božansko jer islam zabranjuje izradu svetačkih slika. Božansko se ne može prikazivati. A muslimani su pobjeđivali pravoslavne Bizantince. Zaključak: hrišćani, baš kao i muslimani, moraju uništiti slike da bi vratili Božju naklonost.
I zato, kako je Carstvu prijetila propast Car Leon III je 726. godine naredio gaženje velike Isusove slike koja je visila na carigradskom dvorcu. Poslije toga naredio je da se unište i sve ikone Isusa i ostalih svetaca po crkvama. To je izazvalo ogromne nevolje. Širom Carstva izbili su neredi. Leon III izazvao je burnu reakciju. Usred svađa i nasilja rodio se ikonoklazam – razbijanje slika. Bila je to jedna od trauma hrišćanske historije. Slikanje i poštivanje ikona bilo je kažnjivo mučenjem pa i smrću. Mnogi su bili spremni umrijeti radije nego da im iz crkvi uklone ono u što su vjerovali da ih vodi do Boga.
Ikonoklazam je posebno bio rasprostranjen u vizantijskim područjima koja su graničila sa islamskim halifatom.
Ikonoklasti su se žestoko protivili štovanju ikona, jer su vjerovali da se to izričito zabranjuje u Bibliji: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.” (Izlazak, 20, 4)
Uništavanje ikona trajalo je do Drugog nicejskog sabora 787. godine, kada je Crkva službeno obnovila korištenje ikona: naredbom je upućeno da se ikone ne smiju “obožavati”, već samo “štovati”. No, 813. godine ponovo je planuo problem jer je car još jednom naredio uništenje ikona.
Ikonoklazmu je ukinula carica Teodora 843. godine. Naredila je da se liturgiji doda Nedjelja pravoslavlja. Ona slavi branitelje ikona i navodi imena njihovih neprijatelja.
Izvor: historija.info
