Oživljavanje: Prljava tajna o kojoj doktori ne govore

Rijetko ko je svjestan prave situacije, otkrivaju doktori u pravoj istini o oživljavanju

Brojne stvari su se promijenile u medicini u proteklih nekoliko decenija. No, s poboljšanjima u njezi pacijenata, došlo je i do eksponencijalnog rasta očekivanja ljudi. Nekako smo prešli iz “vaš bližnji ima smrtonosnu bolest i učinit ćemo sve u svojoj moći da je liječimo i umanjimo bol” do “vaš bližnji ima bolest za koju nema lijeka, no mi ćemo je svejedno liječiti kao da ima”.

Problem je u tome što svi umiru, kad-tad. No, čak i oni s terminalnim bolestima su rijetko svjesni vlastite smrtnosti, kao i njihovi bližnji, te imaju nerealistična očekivanja oko toga šta doktori mogu poduzeti.

Posao doktora postao je ljudima davati nadu i propisivati lijekove, no u situaciji u kojoj bi sami trebali odlučiti kakvo liječenje žele, oni bi znatno češće nego drugi smrtnici odbili liječenje. Je li riječ o tajnama profesije s kojima su upoznati ili pak shvatanju da je bolje živjeti kvalitetnije, tajne su koji oni drže za sebe zbog Hipokratove zakletve, no ipak bi voljeli da ljudi znaju.

Svi koji rade u zdravstvenom sistemu znaju da je on sam, naročito ako se tiče njege na kraju života, vrlo loš. No, postoje stvari koje ljudi mogu sami napraviti kako bi preuzeli kontrolu nad svojim ili zdravljem svojih bližnjih.

1. Razumijevanje šta je oživljavanje

Gotovo univerzalno, obuhvata pritisak na prsa, intravenozne lijekove, mehaničko upuhivanje vazduha i defibrilaciju. U slučajevima oživljavanja gdje cilj nije samo preživljavanje već povratak na prijašnju razinu funkcionisanja, šanse uspjeha su zabrinjavajuće male.

Konačno, kad bi vam doktor ponudio operaciju koja ima samo 1,7 posto šanse poboljšanja vašeg stanja, a istovremeno je bolna i uznemirujuća, većina ljudi to vjerovatno ne bi odabrala. U našem se društvu briga i ljubav izjednačavaju s time da se “učini sve”. Kako ljudi stare, naglasak bi trebao biti na kvaliteti, a ne kvantiteti života, što ljudi često zanemaruju te iz sebičnih razloga ne žele pustiti nekoga.

– Bio sam prisutan na bezbroj oživljavanja i njihovih pokušaja s vrlo različitim uspjehom. Često se radi o ljudima koji su oživljavani samo zbog dobrobiti svojih porodica, a ostatak života su proveli nepokretni i ovisni o aparatima. Vjerujem kako je naša uloga kao doktora da liječimo bolest, a u trenutku u kojem dođe do toga – olakšamo smrt.

Moj je otac odbio oživljavanje i nakon što mu je puknula aorta nisam se protivio tome, već sam ga pustio da ode, a održavan je na životu toliko dugo da se oprostimo. Da sam u dubokoj komi, ne bih volio da me na vještački način drže živim – to naprosto nema smisla, kaže nefrolog Pascal Lane.

2. Razumijevanje šta oživljavanje nije

Oživljavanje nije garancija proživljavanja života kakvog je pojedinac prije imao, a Hollywood nam daje lažnu sliku toga. Prema velikoj analizi doktorskih serija na TV-u, čak 75 posto ljudi vrati se na “staro ja”.  Istina je drugačija. Prosječna šansa uspjeha oživljavanja mlade, zdrave osobe (što znači da je funkcija mozga netaknuta) iznosi tek 30 posto. Kod starijih ljudi s hroničnim medicinskim stanjima iznosi tek od 1 do 3 posto. Za neke pacijente, ona se približava nuli. Ljudi misle kako oživljavanje funkcioniše tako da vas naprosto vrate iz mrtvih bez posljedica, no stvarnost je drugačija – najčešća su oštećenja raznih organa i sistema.

– Ne bih išla na odjel intenzivne njege ako se uzrok bolesti ne bi mogao ukloniti, a svakako ne bi pristala na hranjenje na cjevčicu ili da mašina diše za mene. Mislim da bi vam većina doktora rekla kako bi željeli umrijeti u miru svog doma. Kad sam tek počinjala raditi zaprepastio me pacijent koji je odbijao terapiju, no njegove sam riječi zapamtila “Treba znati kad se produžuje život, a razlikovati kad se odlaže smrt. Ako produžujemo odnosno odlažemo smrt, produžujemo i bol, kaže doktorica Isobel El-Shanawany.

3. Rizici oživljavanja

Svi misle kako je oživljavanje dobro jer spašava život. To je naravno istina, ali samo ponekad. No svi medicinski tretmani imaju rizike i nuspojave povezane s njima, to je inherentna priroda praktikovanja medicine.

Dugoročno, pacijenti mogu završiti s lošim neurološkim funkcijama, ovisni o aparatima koji dišu za njih, s nikakvom nadom povratka na staro zbog prethodnih plućnih bolesti ili drugih komplikujućih zdravstvenih stanja. Mogu biti vezani za krevet i razviti čireve na raznim dijelovima tijela. Ti se čirevi mogu inficirati. Često su vezani kako ne bi iz grla iščupali cijevi koje ih održavaju na životu, no mnogi to ipak čine gotovo do delirijuma.

Brojni pacijenti dobijaju urinarne infekcije zbog kojih je obavezan kateter, a često postaju inkontinentni. Velik broj porodica se može osjećati zarobljeno tom situacijom, vjerujući kako je njihov bližnji pobijedio izglede nakon srčanog infarkta ili sličnog stanja, te je nepravedno završio vezan za krevet s brojnim problemima.

No, važno je spomenuti kako nikad nije kasno odustati od vještačkog održavanja života.

– To nije isto kao uskraćivanje brige ili uzrokovanje smrti, jer bolest koja stoji iza toga svega i dovela je do tog stanja – objašnjavaju doktori.

Izvor: express.24sata.hr