Sjećanje iz druge dimenzije: Dječak se sjeća pjesme koja je svirala dok ga je majka rađala

Mnogi ljudi su rekli da se sjećaju vremena kada su bili u materici, kada su rođeni, a u nekim mističnim slučajevima i da su bili u drugom realitetu prije nego što su ušli u matericu.

Teško je dokazati da ovaj fenomen postoji, ali mnogi ljudi kaže da je za njih to iskustvo djelovalo veoma realno.

Elisabeth Hallett, medicinska sestra koja je završila psihologiju, napisala je u svojoj knjizi “Priče o nerođenoj duši: Misterija i zadovoljstvo komunikacije prije rođenja” da se o iskustvima prije rođenja ne čuje često jer: “Čini se zastrašujuće otkriti iskustvo koje protivriječi uobičajenom shvatanju realnosti”.

Jedna žena je rekla da se plašila da ispriča svoj doživljaj, najviše iz straha da će pomisliti da je luda.

Dječak se sjeća koja je pjesma svirala na putu do bolnice

Nicole E. je ispričala priču o svom učeniku po imenu Michael. Nicole je bila prijateljica sa Michaelovom majkom koja je umrla kada je on imao samo par mjeseci.

Ona je išla u bolnicu sa njegovom majkom, te je prisustvovala Michaelovom rađanju. Nakon smrti svoje prijateljice, Nicole nije ostala u kontaktu sa Michaelom niti njegovom porodicom, dok nije postao njen učenik u četvrtom razredu. Nicole i Michael nisu raspravljali o smrti njegove majke, ali on je znao da su one bile prijateljice.

Učenici su tada upitani da pričaju o svojim najranijim uspomenama. Michael je opisao svaki detalj tokom puta u bolnicu uključujući Nicole.

Rekao je da je bio u njenom sivom autu i da se sjeća pjesme koja je išla na radiju, da je Nicole stala na benzinskoj pumpi kako bi je uputili do bolnice, da je pričala u govornici u bolnici i da je u čekaonici uzela džemper koji nije bio njen i obukla ga.

Sve te stvari su bile tačne.

Nicole je imala sivi auto u to vrijeme, ali ga je prodala dvije godine nakon što se Majkl rodio. Reči pesme su se poklapale sa pesmom koju je ona slušala te noći.

Tačno je i da je stala da pita za put do bolnice i da je koristila govornicu pošto nije bilo signala u bolnici. Bilo ju je sramota što je uzela tuđi džemper, ali bilo joj je jako hladno, a vlasnika džempera nije bilo. Nikad to nikome nije ispričala.

Kao buđenje iz anestezije

Čovjek po imenu Michael MacGuire je ispričao Hallettovoj o svom iskustvu koje se može uporediti sa buđenjem iz anestezije:

“Jasno se sjećam da sam se prvo nalazio u spiritualnom obliku, a da sam se sljedećeg trenutka našao u tijelu bebe. Sve to podsjeća na odlazak na operaciju.

Jednog trenutka ste u operacionoj sali i odbrojavate od 10, a sljedećeg trenutka se nalazite u sobi za oporavak. Glavna razlika je što se i prije i poslije operacije osjećate ošamućeno. Ja se sjećam da sam bio potpuno svjestan prije i poslije prispjeća na Zemlju.”

Sjećanje na komplikacije pri porođaju

Žena po imenu Joel rekla je Hallettovoj da je, kada je imala tridesetak godina, saznala od tetke da je njen porođaj protekao sa komplikacijama, iako joj mama to nikad nije pomenula. Izgleda da su njene uspomene o porođaju ipak imale smisla.

Tetka joj je rekla da se njena majka morala poroditi kod kuće i to hitno, te da je Joel bila beživotna kada je izašla iz materice. Srećom, babica se pojavila i oživjela je.

Joel se sjeća da se nalazila na “neopisivom mjestu”. Navela je da je tamo mirno, tiho i da ima mnogo ljudi. Oni su svi jedno. Nisu muško niti žensko, ne može se opisati. Ne postoje glasovi, ali se čuju riječi. Bila je svjesna da ne može da oklijeva, već da mora da odluči tog trenutka na koju će stranu otići.

“To je žena koja se brinula o meni prije nego što sam se rodila!”

Slijedeća priča je podijeljena na društvenim mrežama: “Moj kolega mi je ispričao priču o njegovoj četvorogodišnjoj kćerkici. On i njegova žena su je odveli na put u grad koji predstavlja turističku atrakciju i u kojem se na ulazu nalazi statua djevice Marije. Djevojčica je istog momenta uperila prstom u statuu i uzviknula: ‘Tata, ja nju znam! To je žena koja se brinula o meni prije nego što sam se rodila!'”.

Glas koji uvjerava

Linda Parino je ispričala slijedeću priču: “Sjećam se da sam lebdjela na oblaku. Bilo je ružičastih i plavih oblaka. Vladao je mir. Čula sam glas koji je zvučao kao ženski, ali nisam vidjela ženu. Imala sam osjećaj kao da razgovaram sa svojim umom. Sjećam se da mi je rekla da je vrijeme da odem na Zemlju i da se rodim.

Odgovorila sam da želim da ostanem ovdje gdje je bezbjedno. Rekla je da moram da idem i da će sve biti u redu. Sjećam se toga otkako znam za sebe i ta uspomena me umiruje cijeli moj život.”

Izvor: webtribune.rs