Otkrili je slučajno: Otac ju je 13 godina držao u sobi

Živjela je u sobi tri sa tri. U mraku, privezana za tutu ili u kolijevci. Nikada nije vidjela ništa osim dva komada namještaja, i drvene batine s kojom ju je otac batinao. Govor je bio zabranjen, a hranila se tekućom hranom.

Kada razmišljamo o divljoj djeci na pamet nam padaju Mowgli i Tarzan, zapravo neke vrste junaka i idola koji odrastaju u idiličnoj prirodi i iako ne komuniciraju s ljudima, pričaju i socijaliziraju se sa životinjama.

Neka su nesretna djeca odrastala i (ne)razvijala se u potpunoj i apsolutnoj izolaciji, često zlostavljani od roditelja. Jedan od najšokantnijih slučajeva je onaj djevojčice koji su prozvali Genie.

Godine 1970. pukim slučajem (jer je pratila slijepu majku po socijalnu pomoć) otkrivena je djevojčica za koju su mislili da je autistična, mentalno retardirana te da ima najviše sedam godina. Ispostavilo se da ima 13, a slučaj je preuzela socijalna služba i policija.

Genie je, osim vlastite traume, postala i pokusni kunić za sve dobronamjerne naučnike koji su htjeli istraživati kako apsolutna izolacija utiče na ljudski razvoj.

Genie, s obzirom da njezin otac nije podnosio buku, nije bila izložena govoru. Znala je desetak riječi koje je naučila od majke koja je samo jednom dnevno smjela ući u sobičak u kojem je djevojčica provela deceniju, bilo zavezana na tutu, ili zavezana u krevetcu.

U istoriji SAD-a nije bilo tako radikalnog slučaja izolacije kao što je to kod Genie.

Njezina je majka bila krotka žena koja se bojala supruga koji ju je toliko tukao da je gubila vid. Otac pak, nije htio djecu, pa ih je dvoje umrlo pod nerazjašnjenim okolnostima. Preživjeli su samo Genie i jedan njezin stariji brat. No ona se malo sporije razvijala pa je otac s gnušanjem (a mrzio je žene jer mu je vlastita majka dala žensko ime) zaključio da je umno zakinuta i s 20-ak mjeseci je stavljena u sobu. Brat, koji je kasnije pobjegao od kuće, atmosferu je opisao kao koncentracioni logor gdje je otac okolo hodao s puškom i reagovao na svaki, pa i najmanji zvuk. No, on je barem mogao ići u školu, dok je sestra dane provodila u jednoj pozi radi koje joj se tijelo krivo razvilo. Bila je ozbiljno pothranjena jer su je hranili kašicama, meko kuhanim jajima i vodom. Nije mogla gutati čvrstu hranu niti žvakati. Čekala je da se hrana sama razgradi u ustima ili bi je usitnjavala prstima.

Tim koji je oformljen kako bi se bavio djevojčicom nakon što su roditelji završili u zatvoru zaključio je kako su jedine fraze koje zna “ne, nemoj više” i “dosta”, vjerovatno upućene ocu koji ju je mlatio.

 

Genie je teško hodala, a ruke je držala ispred sebe poput zeca. Dok je porodica spavala u dnevnoj sobi, mala je spavaća bila tamnica za Genie, a druga hram očevoj pokojnoj majci, Genienoj baki. Ponekada bi je zaboravili odvezati pa je provela noć privezana za tutu. On je pustio nokte kako bi je mogao grebati kada krene proizvoditi zvukove, te bi na nju režao i lajao poput psa. Ako nije mogla progutati hranu (a jedva je gutala) onda bi joj otac natrljao hranu u lice.

Soba je uvijek morala biti u potpunom mraku, pa se njezine oči nikada nisu naviknule na svjetlost, i imala je problema s time da vidi dalje od tri metra. Bila je potpuno inkontinentna, i masturbirala je u javnosti nakon što je “otkrivena”.

Njezin je otac obećao da ako “doživi 12. godinu, otkriti će je svijetu”, no onda je prekršio to obećanje. Nakon što je Genie slučajno otkrivena i to jedan jedini put kada je izašla van, njezin se otac nije mogao nositi s medijima i policijom te se ubio puškom. Sinu je napisao “budi dobar dječak”, a u drugom je pismu pisalo “svijet nikada neće razumjeti”.

S obzirom da je bila invalid i nije mogla zaštititi svoju djecu protiv majke je odbačena tužba.

Genie je imala 27 kilograma, nije reagirala na promjene temperature, imala je dva seta zubi, izduženi abdomen, krhke kosti, debele ožiljke od vezivanja i masnice, nedovoljno razvijena rebra i nepostojeću motoriku. Iako je savladala nešto malo jezika i društvenih normi nikada nije postala socijalizovana osoba u doslovnom smislu riječi.

Najžalosnije je što su mnogi doktori bili uvjereni da je mentalno zaostala od rođenja, no to se ispostavilo netačnim. Imala je neartikulisane izljeve bijesa, nije reagovala na obraćanje ili podražaje, često je urlala bez razloga ili skidala odjeću. Nikada nije plakala, kao da nije mogla, a nije prepoznavala niti izraze lica. Nije voljela niti da je majka dira.

Vokabular se nikada nije proširio sa osnovnih 20 riječi, usprkos trudu i radu doktora i psihologa. Naprosto nije imala “materinji jezik”, barem ne verbalni.

Kasnije se malo popravila. U bolnici je, nakon nekog vremena, počela pokazivati sreću kada bi je neko posjetio. Naučila se smiješiti i čak igrati. Bila je duboko fascinirana klavirom i klasičnom muzikom, vjerovatno jer je kao mala kroz prozor mogla načuti komšiju kako vježba klavir. Nakon nekog vremena dala je, i primila, svoj prvi zagrljaj.

Lingvisti su njome bili fascinirani. Bila je primjer eksperimenta kojeg bi svi htjeli napraviti kada to samo ne bi bilo nemoralno. IQ joj je bio na razini petogodišnjaka, ali je imala jake neverbalne vještine. Niz doktora koji ju je “pratio” i “istraživao” se uspio sa njome i sprijateljiti. Nakon izlaska iz bolnice promijenila je nekoliko udomiteljskih porodica koje su uvijek bili naučnici koji su pratili njezin napredak.

Kada je navršila 18 majka je tražila da zajedno žive u staroj kući. Genie nije to dobro podnijela. Danas živi u državnom domu ali na tajnoj lokaciji. Po radu Susan Curtiss snimljen je film “Mockingbird Don’t Sing” u kojem su izmijenjena imena.

Izvor: express.24sata.hr