ROBOTI IZ SVEMIRA: Konačno potvrđena priča o vanzemaljskoj otmici iz 1973. godine
Nakon pet decenija, konačno je dokazano da dvojica Amerikanaca, Charles Hickson i Calvin Parker nisu izmislili priču da su 1973. godine bili gotovo pun sat vremena u vlasti vanzemaljskih robota i da su za to vrijeme nad njima bili vršeni različiti eksperimenti.
Njihove uporne tvrdnje potvrdili su i rezultati ispitivanja izvršeni najsavremenijom elektronskom i drugom opremom.
Hickson je o tome objavio i knjigu ‘Kontakt u Pascagouli’, koja je izašla još 1987. godine. A sve je počelo 11. oktobra 1973. godine. Toga dana Hickson i Parker pecali su na obali Mississippija, nedaleko od grada Pascagoula u kojem su tada živjeli. Oni pričaju:
– Začuli smo, negdje iza naših leđa, nekakvo brujanje. Kao da je to bio zvuk nekog nama nepoznatog motora. Okrenuli smo se i sledili smo se. Na dva metra od nas, vidjeli smo neki objekat u obliku elipse. Blještao je, a bio je dug više od tri metra a visok oko 2.5 metara, dok mu širina nije bila manja od šest metara. Lebdio je nad tlom nekih 20 centimetara. Na više mjesta isijavao je nekakvu svjetloplavu, trepćuću svjetlost. Utom, onaj neobični zvuk je prestao. U istom trenutku kada je prestao onaj zvuk, na strani predmeta u obliku elipse koja je bila okrenuta nama, za trenutak je bljesnula jarka bijela svjetlost. Tada su se na tom mjestu otvorila nekakva vrata. Kroz njih su izašla, tačnije isplovila su, kao da lebde, tri siva bića. Bila su visoka oko 1.5 metar. Nismo na njima uočili bilo šta što bi se moglo nazvati odjećom. Glave su im bile nekako konusne i s tijelom su se spajale direktno, jer nisu imali vratove. Učinilo nam se da umjesto usta imaju samo nešto kao uski prorez. Slično je bilo i sa onim što bi trebalo da su oči. Nos nisu imali, a na mjestu ušiju imali su neke izdužene i cilindrične predmete, duge nekih desetak centimetara. Noge su im bile, od tijela do kraja, cijelom dužinom u obliku cijevi prečnika nekih 30 centimetara, a nisu imale stopala. Slične su im bile i ruke, mada znatno tanje a umjesto prstiju na šakama su imali nešto poput kože kakve imaju žabe na prednjim i zadnjim ekstremitetima. Brzo su nam se približavali lebdeći. Da li od straha, ili zato što su nas na neki način nečim paralisali, mi smo se skamenili. Imali smo osjećaj da je naša svijest jednostavno bila ‘isključena’.
Hickson se jasno sjeća da su njega dva od tih bića uhvatila s obje strane, dok je Calvina treće biće jednostavno ponijelo u naručju. Lebdeći, stigli su do onih vrata. Hickson nastavlja svoju priču:
– Sa unutrašnje strane vrata našli smo se u prostoriji koja je bila jarko osvjetljena onom blještavom bijelom svjetlošću. U tom trenutku i ja i Calvin našli smo se pred nekim aparatom, nečim što bi se najpribližnije moglo opisati kao elektronsko oko. Ono je lagano, milimetar po milimetar ispitivalo svaki djelić naših tijela. Zatim, kao da smo postavljeni u ležeći položaj, ali nismo ležali ni na čemu, već smo i dalje lebdjeli. Tada, sam se onesvijestio.
Obojica su se osvijestila sat kasnije na obali Mississippija, ali nekih 1500 metara uzvodno od mjesta na kojem su dotle pecali. Uspjeli su jedino da uoče kako se onaj objekat u obliku elipse vertikalno podiže u vis, da bi odmah zatim munjevitom brzinom odletio, kao da je ispario. I jedan i drugi ne znaju da objasne zbog čega su uvjereni da su ona tri bića bili roboti, a ne sami vanzemaljci. Hickson je stalno ponavljao kako mu je to ‘utisnuto u svijest’. Isto kao i ‘naredba’, koja međutim nije izrečena riječima, jer ona tri bića nisu komunicirala nikakvim zvukom, da o pojedinostima onoga što se sa njima dogodilo tokom vremena provedenog u letjelici, nikada i nikome ništa ne smiju reći.
Kada su se pribrali, otišli su u policiju i prijavili šta su preživjeli. No, dočekani su sa nevjericom. Pošto su obojica osjećali jaku glavobolju i mučninu, obratili su se ljekarima u bolnici. Utvrđeno je da su doživjeli nervni šok nepoznatog uzroka, da imaju izrazito visok krvni pritisak i ubrzani puls i da na četiri mjesta na grudima imaju crvenilo okruglog oblika, široko u prečniku po pet centimetara, čiji uzrok nije moguće ustanoviti. Ovi simptomi potpuno su nestali narednih 10 dana.
Pošto su obojica i nakon toga bili u stanju stalnog straha, kako su ustanovili ljekari, u pomoć su pozvani i psihijatri, a zatim i psiholozi. Ovi su desetinama puta zaredom, odvojeno, ispitivali Hicksona i Parkera i utvrdili su da uvijek, do najsitnijih detalja ponavljaju isti iskaz. Specijalisti su na osnovu toga zaključili da su nesporno nešto traumatično doživjeli, što je ostavilo dubok trag u njihovoj svijesti. A da bi psihijatri bili potpuno sigurni u svoje nalaze, obojicu su podvrgli dugotrajnim, trideset puta za redom ponavljanim ispitivanjima na detektoru laži. I uvijek je dijagram ove mašine upućivao da obadvojica govore istinu.
Da bi se došlo do istine, podvrgnuti su i više puta ponavljanim regresivnim hipnozama. I tu je rezultat uvijek bio pozitivan. S tim da su obojica tokom stanja hipnoze, kako su eksperti utvrdili, iz podsvijesti počeli da dobijaju potpuniju sliku mnogih detalja onoga kroz šta su prošli i šta su doživjeli. Konačno, usvojen je zvaničan stav da ne lažu. Tačnije, da su doživjeli otmicu od strane vanzemaljaca i da su ovi nad njima izvršili seriju ispitivanja.
Neki vjeruju da sve intenzivnije pojavljivanje NLO-a u posljednje vrijeme upućuje na skoru invaziju svemiraca. Bilo onih u misiji dobre volje i pomoći svojoj galaktičkoj braći na Zemlji – što bi potvrđivale i neke objave iz viših dimenzija, bilo onih sa ciljem porobljavanja ili čak uništenja čovječanstva na Zemlji. A ima i onih koji pretpostavljaju da je upravo u toku velika, nama nevidljiva, bitka između jednih i drugih i da od njenog ishoda uveliko zavisi šta će biti sa Zemljom i čovječanstvom.
Izvor: conopljanews.net/pozitivno.ba
