Finski skijaši su zastali da gledaju zalazak Sunca a onda se spustila vanzemaljska letjelica

Dvojica finskih skijaša su vidjela NLO, a zbog zraka vanzemaljaca dugo su imali zdravstvene probeme.

Na jugu Finske 7. januara 1970. godine, Arno Heinonen i Esko Viljo, pasionirani skijaši, zastali su na brdašce da gledaju zalazak sunca. Nebo je bilo bez oblaka, a temepratura -17 stepeni.

Čuli su zujanje, a onda se pojavilo svjetlo, koje im se brzo približavalo. Zaustavilo se na 15 metara od njih  i u središtu svjetla vidjeli su okrugli disk, oko tri metra u prečniku, a na platformi se pojavio objekat okružen nekakvom crvenkasto-sivom izmaglicom. Približio im se na dohvat skijaških štapova, zaustavio i nepomično lebdio u vazduhu, a zujanje se utišalo.

Susret za vanzemaljcem

Iznenada, na njenom donjem dijelu pojavio se otvor, iz kojeg je izašla okrugla cijev, prečnika 20-25 centimetara, i iz nje je isijavala zasljepljujuća svjetlost.

– Bili smo zapanjeni, vidjeli smo da se svjetlo iz cijevi okreće. Stajao sam potpuno mirno kada sam iznenada osjetio kao da me je neko zgrabio oko struka otpozadi i povukao nazad. Ugledao sam to neobično stvorenje. Bio je manji od metra i stajao je usred svjetlosnog zraka, držeći u rukama crnu kutiju iz koje je izlazilo žuto svjetlo, koje je pulsiralo – naveo je Heinonen.

– Pulsirajuće žuto svjetlo iz kutije bilo je sjajno i skoro me je zasljepilo. Iskre su dolazile polako i mnoge su me pogađale. Mislio sam da će me opeći, ali nije. Bio je to zastrašujući, a u isto vrijeme i lijep prizor. Osjećao sam mučninu, kao i da mi trne desna noga i strana tijela koja je bila bliže svjetlu – opisao je Arno Heinonen.

Posljedice susreta sa NLO

Čitava scena je trajala 15 – 20 sekundi, poslije čega se zrak svjetla povukao u cijev. Zavjesa od magle se raspala u komade i kada se ona razišla, ničega više nije bilo.

Poslije nekoliko minuta odlučili su da krenu prema Heinonovoj kući. Međutim, kada je htio da zakorači, Arnova desna noga nije ga služila i on je pao u snijeg. Čitava noga bila mu je ukočena i bolna, a stopalo kao oduzeto i pod anestezijom.

Skijaš se osjećao bolesnim, boljela su ga i leđa i svi zglobovi. Imao je glavobolju, povraćao je, a urin mu je bio tamne boje, skoro kao kada se crna kafa prospe na snijeg.

Mjesecima je bio bolestan i sa noćnim morama

Arno ni poslije tri mjeseca još nije mogao da se vrati na posao – i u aprilu boljela su ga leđa, imao je probleme sa ravnotežom, konstantne glavobolje, oči su mu bile veoma osjetljive na svjetlo i kapci natečeni. Osjećao je “kao da mu vrela voda stalno bućka u stomaku”, pamćenje mu je oslabilo i često nije znao gdje je krenuo ili kako da se vrati kući, a imao je noćne more u kojima je viđao letjelicu kako silazi prema njemu. Viljo je neko vrijeme doživljavao manje tegobe, uglavnom sa održavanjem ravnoteže.

Kontakti sa vanzemaljcima

Sjenku na prvobitnu priču bacile su u narednim godinama tvrdnje Arnoa Heinonena da su se njegovi kontakti sa svemirskim posjetiocima nastavili sve do 1972. godine, do kada je imao najmanje 23 susreta.

Ponekad je to bila prelijepa alienka, plavuša sa kosom do ramena i plavim očima, oko 150 santimetara visine, koja mu se javljala glasnim ženskim glasom, i zakazivala mu sastanke na usamljenim mjestima. Izgledala je kao 20-godišnja djevojka, ali mu je objasnila da ima 180 godina, i nije mu nikada otkrila odakle tačno dolazi, već samo da je to “s druge strane Mliječnog puta”.

Kako izgleda vanzemaljac?

Nosila je žute pantalone i odjeću koja je šuškala kada se kretala. Došljakinja sa druge planete znala je finski, tako da su mogli da razgovaraju bez telepatske komunikacije. Ljepotica nije hodala, nego je lebdhela ili plovila kroz vazduh.

Arnova tajna svemirska veza mu je objasnila da su u Imjarvi stigla tri tipa vanzemaljaca, jedni koji su visoki dvije do tri stope, drugi njene visine, i treći, koji su dvometraši. Njihova zemlja je, rekla je, “zelena i prijatna”. Heinonen je na jedan sastanak ponio kameru u namjeri da je fotografiše, ali kada je to htio da učini, nestali su i kamera i vanzemaljka.

Reakcije na čitavu priču bile su različite. Mati Turi, profesor elektrofizike na Univerzitetu Helsinki zainteresovao se za slučaj i, pošto ispitivanja tla, vegetacije i snijega sa mjesta susreta nisu pokazala radioaktivnost, pretpostavio je da je Heinonena mogla da pogodi neka vrsta elektromagnetnog zračenja, koje je moralo da bude kratkotalasno, nešto slično X-zracima, čija prekomjerna doza bi izazvala slične simptome.

Švedski ufolog Andreas Liljegren zaključio je da su svjedočenja Heinonena i Vilja samo priče i mitovi, na osnovu svjedočenja o kasnijim susretima, dok je njihov komšija, farmer Mati Hapaniemi, rekao: “Poznajem ih još kada su bili dječaci. Obojica su mirni, racionalni momci i siguran sam da je njihova priča istinita!”. Još dva svjedoka iz okoline potvrdila su da su 7. januara 1970. u isto vrijeme, u sumrak, vidjela čudna svjetla na nebu.

Izvor: novosti.rs