BALKANSKA REALNOST: “Tata mi je Srbin, mama Muslimanka. Kad bih bio sa Srbima, bio sam balija, a s Muslimanima sam bio četnik … U Zagrebu sam bio glupi Bosanac.”

Jedan od najperspektivnijih mladih glumaca, koji je izazvao ovacije publike i kritike ulogom Franje u hit predstavi “Črna mati zemla”, rođen je u Bosanskoj Dubici 1987., u Zagreb je došao 1999., a na Akademiju se upisao iz drugog pokušaja, kad je već mislio odustati. Srećom, nije!

“Bijeli bubrezi” Vedrane Klepice, u kojoj glume Milica Manojlović, Anđela Ramljak, Hrvojka Begović i Dado Ćosić, govore o patrijarhatu i matrijarhatu, ženi prije i danas, predstava koketira s arhetipovima i stereotipima … “Mislim da svaki stereotip ima svoje uporište, a sve to proizlazi iz nekakvog straha, straha od nepoznatog, muškarac u ovom komadu naprosto ne zna kako se drugačije ponašati. Svi to negdje imamo u svojim porodicama, takve očeve, djedove … i ja u svojoj. Te ljude koji su odrastali u drugim okolnostima, koji ne poznaju neki drugi način života, stran im je, pa ga se malo užasavaju”, opisuje Ćosić.

Kako zavoljeti Zagreb

I Dado Ćosić, rođen u Bosanskoj Dubici 1987., zamijenio je u jednom trenutku rodni grad Zagrebom, u koji je došao 1999. Mama mu je živjela u Zagrebu od 1990., cijeli ratni i postratni period “na crno”. Nije imala dokumente, tako da je Dado, čim je ona dobila državljanstvo, a time i on, u Bosni završio peti razred i doselio se u Zagreb.

“Sad u Zagrebu zapravo živim duže nego što sam živio u Dubici, ali trebalo mi je dugo da ga zavolim, da ga prihvatim. I sad mi je konačno postao dom … trebalo mi je sigurno desetak godina.”

Šta je to trebao zavoljeti, prihvatiti?

“Dolazim iz jako malog grada … da, 30.000 stanovnika ima, ali s okolnim selima”, smije se, “svako svakog zna, imamo povremeno dva semafora, najčešće jedan, drugi ne radi. Čak i ljudi koje ne poznaješ oni sigurno znaju tebe. Pa dođeš u Zagreb, u kojem, evo, sad živim 18 godina, ali postoje dijelovi grada koje nikad nisam vidio, a u Dubici nema ulice u kojoj nisi bio, gotovo u svakoj ulici si u neke kuće ušao, na rođendan ili sahranu. Nedostajali su mi prijatelji. Trebalo mi je vremena da steknem društvo.”

Nije trebao, ipak, čekati Akademiju dramske umjetnosti da bi se udomaćio. U osnovnoj školi “pozicija” mu je bila, kako kaže, “evo, došao glupi Bosanac”. “Ali meni je to nekako i odgovaralo, jer tata mi je Srbin, mama Muslimanka, pa u Dubici, kad bih bio sa Srbima, bio sam balija, kad bih bio s muslimanima – četnik … a kad sam došao u Zagreb, bio sam ‘glupi Bosanac’. I to mi je bilo sasvim OK. Ma, genijalno.”

Kupanje u Uni

U srednjoj školi, koju je pohađao u Sesvetama, bilo je više Bosanaca i Hercegovaca nego Zagrepčana, pa etikete “Bosanca” više nije bilo.

“Ja sam dosta rano krenuo u pozorište, mlad si, tražiš se, želiš pripadati nekoj subkulturi … Filip, moj prijatelj još iz osnovne i ja smo bilo rokeri, a ostali su uglavnom slušali trance, narodnjake, pa sam opet stoga bio čudan. Tako da je Akademija konačno bila neko mirno razdoblje, i sigurno najinteresantnije u mom životu u Zagrebu.”

Da li mu je Zagreb bio hladan, uobražen, kastinski?

“Siguran sam da postoji razlika u mentalitetima, kad sam se doselio, bilo mi je sve ‘hladnije’ nego u Dubici … U Zagrebu, kad sretneš poznanika, reći će ti bok, kak si, kaj ima, ispričati ti kako je bio na nekom putu, a u Dubici, to mi se dogodilo i neću nikad zaboraviti, s drugog kraja grada netko te pozdravlja: ‘Đes, Ćosiću, jebo ti svoju mater, kas došo?’ Najtoplije i najljepše.”

I naravno da se kao mali kupao u Uni, on je “dijete rijeke”, na Uni je odrastao, a njegov prvi odlazak na more, sa šest godina, napunio mu je iznenada usta solju. Očekivao je Unu …

“Volim se kupati u rijeci jer to znači akciju, moraš hodati, pa se brzacima spuštaš, pa plivaš ili protiv struje ili niz struju … negdje kreneš, nekamo dođeš. Preferiram i danas rijeku … ne, ne kupam se u Savi, moja tetka živi u mjestu kojim protječe Sava, ne volim to muljevito dno, Una je bistra, čista, znam svaki kamen gdje se nalazi, svaka travka … Una je moja rijeka. Iako je oplićala, u Dubici se može cijela prehodati, pa kad se kupaš na adi, shvatiš da ti je bliže prijeći u Hrvatsku, nego natrag u Dubicu, po pivo, ili neku vodu …”

U drugom srednje upisao je Učilište ZKM-a, išao na sve što se nudilo, glumu, mimu, govorne vježbe … sedam-osam sati sedmično.

“Stalno smo se vrzmali po ZKM-u, i provirivali na veliku scenu, da vidimo što glumci rade. Jedan moment mi je ostao jako u sjećanju, ogromna scenografija koja je pokrivala prva četiri reda gledališta, vau, što je ovo, ja želim biti u ovome!”

Dado Ćosić naprosto je vidio scenografiju za predstavu “Kamov, smrtopis” po tekstu Slobodana Šnajdera i u režiji Branka Brezovca. Uz ogromne billboarde po gradu, koji su prikazivali Jasmina Telalovića u ulozi Kamova, s ogromnim tetoviranim suncem na ramenu … I je, tome je zbilja bilo teško odoljeti.

“To mi je bila jedna od prvih predstava koje sam baš upio i rekao, da – ja to hoću. I onda predstave Renea Medvešeka ‘Naš grad’, ‘Brat magarac’, koje smo gledali po 12, 13, 15 puta … To da se želim baviti glumom, došlo bi sigurno i samo po sebi, ali te predstave bile su odlučujuće da želim raditi baš u ZeKaeM-u.”

Ipak, te prve godine nakon srednje škole nije pošao na Akademiju jer se s mamom dogovorio da im nije finansijska situacija da studira nešto uz što ne može raditi. Otišao je na novinarstvo, upisao politologiju i “vrlo neuspješno”, kaže sa zadovoljstvom, studirao dvije godine.

Na telefonu

“Radio sam u T-comu, na slušalicama, ‘Moje ime je Dado, kako vam mogu pomoći?’, debljao sam se, jeo slatko i čips, imao sam 30 kila više nego sad … 108 ili 110 kila na 192 cm visine. Frustracija, depra, studiram što ne želim studirati …”

Prvi put na prijemnom na ADU nije uspio. Nije bio ni Bogzna kako spreman, ali ipak ga je to povrijedilo, i odlučio je da je s glumom gotovo, upisat će defektologiju. Ali, na ljetovanju je te godine bio s ljudima koji su studirali ili upisali što glumu, što režiju, i shvatio da mora probati još jednom.

Spremio se, sam, dan pred prijemni ga je poslušala glumica Maja Katić, sestra njegova najboljeg prijatelja, i rekla – idi!

Na drugoj godini Akademije shvatio je da se, kad stoji na sceni, u nekom kostimu, pod reflektorima, konstantno znoji i da sigurno nije normalno da mu obrok bude 20 deka čokolade i 10 deka čipsa … Portret umjetnika u mladosti morao se promijeniti. A i počeo je raditi, glumiti, sve što je glumio bilo je dosta fizički zahtjevno, u predstavi na Maloj sceni gubio je kilu po večeri, vježbao je, i za neko vrijeme istopio višak kila.

Poznavanje tijela

“Uskakao” je u predstave, iako se ponekad pitao ima li smisla spremati ulogu za jednu ili dvije izvedbe, ali mu se tad činilo da nema opravdanja za odbijanje – kako će drukčije steći iskustvo? A i kako će shvatiti što voli …

“Iskoristit ću primjer predstave ‘Črna mati zemla’. Jako volim tijelo, koristiti potencijal onog što tijelo nudi, stvarno beskrajan. Kao naš savršeni instrument. I čak kad mozak više ne zna što bi, onda mu obično tijelo da odgovor. Volim uloge koje mi nude pomak. Zbilja je bilo zanimljivo istraživati kako igrati dijete, klinca od devet i pol godina, i koliko prepustiti intuiciji da te sama vodi. Ako imaš neki doticaj sa samim sobom, isto je nepogrešiva … Kad se počneš igrati sam sa sobom, u smislu najkvalitetnije moguće zajebancije, stvari ispadnu vrlo interesantne. Saša Božić, Petra Hrašćanec, Ksenija Zec, Matija Ferlin, Branko Brezovec … svi su mi oni u poznavanju tijela puno pomogli.”

Na četvrtoj godini faks mu je postao više mučenje nego veselje – pritisak zapošljavanja, a posla nema, grč da se nekome moraš dokazati – srećom je dobio ulogu u seriji “Subotom uveče, nedjeljom ujutro”, koju je režirao Predrag Ličina. Dva mjeseca divnog snimanja, kako kaže, a s tom slobodom i opuštenošću vratio se na faks. I nekoliko mjeseci nakon diplome dobio angažman u ZeKaeM-u.

Na dvije godine. Upravo mu je produžen na još četiri.

Dakle, hvale ga. Jako ga hvale.

“Ego zna biti jako zeznut. Nekad ga treba nahraniti, pročitati lijepu kritiku i čuti lijepo mišljenje o uloženom trudu i svemu što si napravio, ali treba to malo dijete u nama koje je željno pohvale, koje zna biti jako gramzivo i potrebito, znati utišati i smiriti. Pomilovati ga kad mu treba, ali onda mu reći, pusti sad to, to je prošlo, ideš dalje.”

Gledala sam Dadu Ćosića u nekoliko predstava, “Pomutnjama” u režiji Branka Brezovca, a prema romanu Roberta Musila, “Čarobnom brijegu” u režiji Janusza Kice prema Thomasu Mannu, “Hinkemannu” Vuka Torbice prema Ernstu Tolleru. Posljednje, u “Črnoj materi zemli”, prema romanu Kristiana Novaka, gdje je briljantan. Propustila sam njihova diplomskog “Tartuffea”, u Dolenčićevoj režiji, svi mi kažu da sam jako pogriješila. No možda mi je i najbolji bio u filmskoj ulozi. U prvoj priči u “Zvizdanu” Dalibora Matanića on je gnjevni brat glavne junakinje koji 1991. navlači JNA uniformu, uplašen kako samo može biti, spreman braniti … sve.

U Dubicu ide i manje nego što bi možda trebao, jer mu je tamo – doduše, majka se odselila u Njemačku, otac je pokojni – sva oporodica. “Dođeš na brzinu, ne stigneš sve ni obići, pa se neke tetke i uvrijede …”.

Moraš stati na loptu

Smirio se, kaže, u odnosu na period otprije nekoliko godina kad je puno izlazio.

“Iziđeš van u petak, a vratiš se kući u ponedjeljak. Počelo bi na nekom tulumu, nastavilo na kućnom partyju, pa odeš u Sirup ili Masters, pa na afterparty koji traje koliko već traje i onda shvatiš da te to tijelo boli …” Shvatiš nekako vlastitu autodestrukciju, a u tome mu je pomogla i povreda diska, koja mu se dogodila taman kad je prvi put potpisao ugovor za ZeKaeM. “Tijelo ti da sugestiju da moraš malo stati na loptu. I kad mu pokloniš mir koji mu je prijeko potreban, prirodu, Sljeme, san … ono ti to vrati.”

Bliska budućnost? U zadnje vrijeme slobodno vrijeme posvetio je svom psu; svakako će, nakon “Črne matere zemle”, pročitati i novi roman Kristana Novaka “Ciganin, ali najljepši”. Ali više se ni u čemu ne forsira.

“Sad su, kao, podijeljeni Oscari, pa moraš odmah vidjeti sve filmove … Ma ne moraš … Vidjet ću kad vidim.”

Izvor: haber.ba