DŽONI ŠTULIĆ, BILA JEDNOM JEDNA ‘AZRA’: “Za**bao sam se totalno, da sam znao da će sve ovako ispasti, VJEROVATNO BI IGRAO BADMINTON!”
Možeš imati prevrate svaki dan, ali ljudi su isti. Meni je Homer vrijednost 3.000 godina; Mahabharata 5.000 godina; Tukidid – sve ono što sam napravio u knjigama.
Nekadašnji frontmen grupe Azra, kompozitor i tekstopisac, ali i kultna ličnost na prostoru bivše Jugoslavije Branimir Džoni Štulić, u ekskluzivnom intevjuu za novi broj NIN-a govorio je, između ostalog, o novoj biografiji koju je pisao Ivan Ivačković, raspadu Jugoslavije,Titu, aktuelnoj situaciji u svijetu, ali i o mogućnosti da ponovo zasvira. Mi vam prenosimo dio tog intervjua.
Štulić je u intervjuu izrazio nezadovoljstvo zbog posljednje biografije, koju je u knjizi “Između krajnosti”, koja je zapravo vodič kroz albume grupe ‘Azra’, napisao novinar i kritičar Ivan Ivačković. Štulić smatra da Ivačković ne zna ništa o njemu da bi mogao da piše o njegovom životu.
“To se službeno zove vodič kroz albume i nema veze sa mojom biografijom. On ne zna ništa o meni. Ja tu knjigu nisam čitao, ali znam da ima 250 stranica i dvadesetak fotografija, što znači da ima još manje pisanih strana od 250.
Tako se popunjava prostor. Ja sam izdao 14 albuma, tako da gotovo cijela knjiga može da se ispuni fotografijama. Ne znam šta on uopšte ima o meni, sem onoga što može da skine sa albuma i da nešto priča o tome. Ja sam siguran da on laže da je tu knjigu radio tri godine, jer se to radi uvrh glave šest mjeseci”, naglasio je Štulić koji je Vučkovića nazvao “Sraćkovićem”.
Intervju – Branimir Džoni Štulić
Pa, boli me sve, brehttps://t.co/1IgKTWWap7 pic.twitter.com/K19vJAQ9R0
— НИН (@NedeljnikNIN) January 16, 2020
Na pitanje kako vidi vlasti na prostoru nekadašnje države Štulić kaže:
“Nemam pojma, sve ne pratim. Moram da kažem da, što se tiče jezika koji određuje pripadnost – ja ga zovem naški – on pokriva Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Crnu Goru, a Makedonija i Slovenija su drugo … Vidite, nije stvar u vlasti, nego u onome što je. A to su banane.”
Kako stati na put tim bananicama?
“Trebalo bi početi stvarati neke vrijednosti koje će stvaraoca učiniti boljim, pa će onda krenuti kao lavina na susjeda, pa na trećeg i tako dalje, dakle, stvaranje nematerijalno-materijalnih dobara i vrijednosti koje su bolje od ovih današnjih.”
Kako stvoriti te vrijednosti? Revolucijom?
“Revolucija nije problem, problem je da će opet isti ljudi izaći na površinu, jer ljude ne možeš mijenjati. Možeš imati prevrate svaki dan, ali ljudi su isti. Meni je Homer vrijednost 3.000 godina; Mahabharata 5.000 godina; Tukidid – sve ono što sam napravio u knjigama.
Ali, recimo, ti kad radiš tu, ne znam, pišeš, onda nastojiš da imaš stila, je l`? To je već mala vrijednost. Onaj tamo, kad nešto čisti ili proizvodi, nastoji da to bude kao što treba. Dakle, šta god da radiš, daš sve od sebe da napraviš najbolje što možeš.
Ako si na pokretnoj traci, onda će roboti da te zamjene, jer oni ‘znaju’ bolje od tebe. Ali ne možeš svakog da vučeš za uši – ili je, ili nije. To su nepromjenjive konstante ljudskog života, jer ljudi su k’o lišće – tek sazre i padne, i drugo dođe, i tako ukrug – život je kratak da se iznađe bolji sud”, rekao je Štulić.
Govorio je i o tome kako mu je nuđen pasoš Srbije, ali da nije prihvatio, jer ga nije ni tražio, a nije želio nešto što se nameće silom, da mu ne nedostaje Jugoslavija, a iz ove perspektive smatra da je bolje da je izabrao da se u životu bavi badmintonom, mada je, dodaje u životu volio dvije stvari, fudbal i sviranje.
“Pjevam narodnjake k’o slavuj. Međutim, izgleda da sam se za**bao totalno, jer da sam znao da će sve ovako ispasti, vjerovatno bih igrao badminton”, rekao je Štulić.
Na konstataciju da je u pjesmama kritikovao Tita, Štulić odgovara:
“Pa, ne, ne. Jeste. Drži se da je to pjesma: Ko to tamo pjeva, ali ona zbilja nema toliko veze sa njim, koliko sa raspolaganjem tuđom mukom, što je univerzalna tema”, dodao je Štulić.
Smatra da je Tito bio čovjek kao što treba da bude.
“Meni se sviđao Tito i ja sam volio tu nesvrstanost i taj stav. Sad, to je na površini, naravno. Sigurno je bilo stotinu podruma ispod toga. Što ne znači da je baš sve valjalo. U odnosu na ovo, tada je sigurno bilo bolje”, istakao je Štulić.
Na pitanje da li mu nedostaje sviranje koncerata Štulić odgovara:
“Djelimično, ali vrijeme čini svoje tako da mi sve manje i manje nedostaje. De fakto, ja sam plaćao da bih mogao da sviram, nisu mene plaćali. Meni je to sloboda. Meni je sloboda kao vazduh.”
O mogućnosti da ponovo zasvira Štulić je izjavio:
“Da bi čovjek mogao opet da svira morao bi godinu dana primiti u ruke gitaru, što nisam, jer radim masu drugih stvari, kao i u svakom poslu. Volim svirati, ali mi se ne svira, kako bih rekao, to ti je kao kad prilaziš djevojci, kako se to kaže, ofirati … Dakle, nešto što ima draži. Ali kad toga nema …”, zaključio je Štulić.
Izvor: urbancube.rs