SLUČAJ ADAMSKI: “Oni su tu među nama i imaju ljudski oblik”

Postoje zastrašujući dokazi iz raznih izvora da su se vanzemaljci sa ljudskim likom integrisali u naše društvo. Mnogi tajni vladini dokumenti i vojni programi daju vjerodostojnost ovom fenomenu. Ono što je zabrinjavajuće je što oni mogu da se uklope u ljudsko društvo, pa čak i da koračaju hodnicima ključnih političkih i vojnih institucija

Piše: Michael Salla

Navodi se da su nam toliko slični da mogu da nađu posao, žive u komšiluku, voze auto, te da se lako uklope u okolinu. Mnogi pojedinci tvrde da su došli u kontakt sa vanzemaljcima koji se pretvaraju da su obični građani.

Jedan od prvih koji je pisao o ovom fenomenu bio je George Adamski. On je pisao o tome kako su ga kontaktirali povodom sastanka, što se završilo njegovim čuvenim letenjem na vanzemaljskom vozilu. Dok se sumnja u pouzdanost njegove priče, mnogi pojedinci su iznijeli dokaze, fotografije i snimke o kontaktima Adamskog, za koje su nezavisni istraživači zaključili da nisu prevara. Svjedočenja Adamskog daju važan uvid u to kako su se vanzemaljci infiltrirali među ljudsko stanovništvo.

Svjedočenja kontakata o vanzemaljcima među nama

Čuvenom sastanku Adamskog sa vanzemaljcima u pustinji 20. novembra 1952. godine, svjedočilo je šestoro ljudi koji su to potvrdili u pismenim iskazima. Zapravo, njih četvoro je odmah obavijestilo i novine, Phoenix Gazette, koje su objavile priču 24. novembra – sa slikama i skicama.

Adamski je u svojoj knjizi ‘Unutar letećih tanjira’ prepričao svoj sastanak sa dva vanzemaljca dok je sjedio u holu hotela u Los Angelesu 18. februara 1953. godine.

“Pogledao sam na svoj sat. Bilo je kasno. Ništa van uobičajenog se nije dešavalo, izazvavši u meni talas razočarenja. Baš u tom momentu, prišla su mi dva čovjeka, stranca, od kojih mi se jedan obratio po imenu. Djelovali su kao prosječni biznismeni … Kada sam ih pozdravio, čovjek mi je pružio ruku. Kada sam je dodirnuo, osjetio sam istu onu radost, isti signal kao onda u pustinji, 20. novembra 1952. godine.”

Značajan dio opisa Adamskog je da su ova dva vanzemaljca komotno mogla da prođu kao biznismeni. Osim prodornog pogleda, ništa nije bilo čudno u njihovom izgledu. Adamski je zatim objasnio kako su otišli autom na udaljenu lokaciju u pustinji:

“Napustili smo hol zajedno i izašli na parking gdje nas je čekao auto. Ćutali su svo vrijeme, ali iznutra sam ipak osjećao da su prijateljski nastrojeni. Nisam osjećao potrebu da ih pitam gdje idemo niti je bilo čudno što to nisu napomenuli. Ćutali smo i tokom vožnje. Nisam znao gdje idemo, ali sam jedva čekao da saznam koji je razlog našeg sastanka.”

Ono što je ovde značajno je da su vanzemaljci posjedovali auto i da su naučili kako da se snalaze na putevima Los Angelesa.

Adamski je dalje napisao:

“Napustili smo periferiju grada. Viši čovjek je po prvi put progovorio, rekavši mi da sam bio veoma strpljiv. Rekao mi je da je vozač sa Marsa, a da je on sa Saturna. Veoma su dobro pričali engleski. Zapitao sam se gdje i kako su tako dobro naučili da govore naš jezik.”

Ovdje je interesantno opažanje Adamskog da dva vanzemaljca pričaju engleski odlično, bez ikakvog akcenta. On u sljedećem pasusu otkriva do koje mjere su se vanzemaljci uklopili među obične ljude:

“Dok sam razmišljao o tome, Marsovac je počeo da priča kako su oni ‘kontaktni ljudi’, kako žive i rade na Zemlji da bi mogli da zarade za hranu, odjeću i ostale potrepštine. Tvrdili su da su živjeli na planeti nekoliko godina, uklapajući se među ljude i otkrivajući o nama više nego što i sami znamo.”

George Adamski

Ako su sjećanja Adamskog tačna i ako vanzemaljci govore istinu, moguće je da ih ima još mnogo koji žive inkognito među stanovništvom. Kada se pregledaju slučajevi i svjedočenja ostalih kontakata, dolazi se do zaključka da je zaista tako.

Adamski nije bio jedini. Howard Menger je takođe tvrdio da su ga kontaktirali vanzemaljci, predstavljajući se kao obični građani, dok je on trenirao da postane portparol za razgovor sa svemirskom braćom. Menger je opisao jedan od njegovih susreta:

“Na jesen 1947. godine, mlad, lijepo obučen čovjek ušao je u moju prodavnicu. Rekao je da je prodavac nekretnina, ali nije mi baš izgledao tako. Bio mu je potreban moj savjet i pristao sam da odem sa njim. Jedno vrijeme je vladala tišina u kolima, a zatim je u jednom trenutku naglo rekao ‘Howarde, znamo da održavate kontakte sa našom braćom tajnim, kao što vam je naloženo’. Nisam znao da li treba da izgledam iznenađeno pošto sam to osjećao od početka. Nasmijali smo se i nastavili da se vozimo u tišini.”

Mengerov drug vanzemaljac mu je zatim opisao tajnu lokaciju na kojoj su se kasnije sastajali sa vanzemaljskim vozilima u zakazano vrijeme. Mengerova iskustva su potvrdili nezavisni svjedoci, fotografije, snimci, pa čak i analiza krompira koji je navodno uzgojen na Mjesecu. Timothy Good, stručnjak za NLO-e, sproveo je detaljnu istragu o Mengeru i zaključio da su neka njegova iskustva i fotografije stvarni. Zapravo, način na koji su vanzemaljci kontaktirali Mengera 1947. godine je ono što alarmira na uklapanje vanzemaljaca među ljude. Oni su naučili da posluju sa nekretninama i da voze auto.

Na jednom od Mengerovih ‘skupova’ u njegovom domu u aprilu 1957. godine, navodno su uslikana tri posjetioca sa Venere. Neke od fotografija su završile u rukama dr Franka Strangesa koji ih je prikazao na svojim predavanjima o NLO-ima.

On je na jednom od predavanja pričao o prilici za susret sa vanzemaljcem sa Venere. Dr Stranges je opisao detaljne bezbjednosne procedure koje je morao da prođe da bi se na kraju sastao sa vanzemaljcem u Pentagonu na trideset minuta.

Vanzemaljac po imenu Valiant Thor, bio je gost vlade SAD tri godine i u više navrata se sreo sa višim zvaničnicima poput predsjednika Eisenhowera i potpredsjednika Nixona.

Dr Strangesu je rečeno da nikad ne otkrije šta se desilo. Ipak, on je na kraju napisao knjigu o tom susretu pod nazivom ‘Stranac u Pentagonu’ (1967.).

Njegove tvrdnje su ismijane od strane NLO istraživača zbog nedostatka dokaza, iako je dr Stranges bio istaknuta ličnost besprijekorne časti, zbog čega nikad ne bi izlažirao takvu prevaru.

Postoji još jedan kontakt koji je tvrdio da se sreo sa vanzemaljcima, koji su se predstavljali kao obični građani. To je bio redovni profesor na Univerzitetu u Meksiku, poznat samo pod pseudonimom ‘Profesor Hernandes’.

On je pričao o tome kako ga je posjetila veoma atraktivna ženka vanzemaljca, Elijense (koju je profesor kasnije nazivao Lija), sa sazviježđa Andromeda, koja se predstavljala kao njegova studentkinja i dolazila na njegova predavanja u više navrata. Kada je profesor shvatio da ona nije jedna od njegovih studentkinja, prišao joj je i pitao je zašto dolazi na predavanja.

Nakon što je pokazala zavidno poznavanje fizike i paranormalne sposobnosti, rekla mu je da dolazi sa drugog svijeta. Nakon par sastanaka, Lija je ubjedila profesora da joj se pridruži na jednom letu u njenom svemirskom vozilu.

Hernandes je odvezao auto tamo gdje mu je Lija rekla. Zatim je u svom dnevniku opisao prilazak svemirskom vozilu i napuštanje Zemljine atmosfere.

“Ispred nas se našao okrugao objekat sa prečnikom od oko 3 metra. Lija je izvadila nekakav metalni uređaj i pritisla dugme. Vrata svemirskog broda su se otvorila i ušli smo u njegovu unutrašnjost putem stepenica … Povukla je jednu polugu i pritisla jedno dugme … Brod se tiho podigao u vazduh … Sljedećeg trenutka, posmatrao sam noć, zvijezde na nebu i satelite koji kruže oko Zemlje.”

Pronađene su mnoge podudarnosti između Hernandesove priče i priča drugih kontakata za koje Hernandes nije mogao znati. Utvrđeno je da je njegova priča vjerodostojna. I u ovom slučaju, Lija se, iako je vanzemaljac, gotovo savršeno uklopila u društvo.

Svjedočenja uzbunjivača o vanzemaljcima među nama

Svjedočenje uzbunjivača, komandanta narednika Roberta Deana, dalo je značajan doprinos tvrdnjama kontakata. On je radio za vrhovni štab NATO-a i bio je zadužen za analiziranje moguće prijetnje od strane NLO-a u NATO operacijama u istočnoj Evropi. Dean je rekao da je NATO najviše zabrinjavalo to što su posjetioci toliko ličili na nas da ih praktično nismo mogli razaznati. NATO generali su bili paranoični po pitanju mogućnosti da vanzemaljci mogu šetati hodnicima NATO-a, Pentagona ili čak Bijele kuće. On je u jednom intervjuu rekao:

“Oni su mogli da sjede pored nas u avionu ili u restoranu a da ništa ne posumnjamo. Činjenica da bi ova inteligentna bića mogla biti svuda oko nas izazvala je potpunu paranoju.”

Na osnovu njegovog svjedočenja je zaključeno da su zvanične vojne i vladine agencije bile svjesne mogućnosti da se vanzemaljci mogu uklopiti u društvo, zbog čega su razvijale strategije za nepredviđene situacije.

Drugi važan slučaj uzbunjivača je Ingo Swann. On je bio medijum i pokazao se veoma uspješnim zbog čega ga je tajni vladin operativac angažovao da špijunira vanzemaljce. On je pričao da je vidio vanzemaljce i njihove baze na tamnoj strani Mjeseca. U kasnijim intervjuima i u svojoj knjizi ‘Proboj’, Swann je opisao različite strukture koje je ‘vidio’ na površini Mjeseca uz opis vanzemaljaca koji su bez problema disali tamo. Njegova predviđanja su dokazana na osnovu analiza fotografija nekih NASA-inih slika.

U sljedećem slučaju uzbunjivača, ilustrovana je upotreba specijalnih snaga za praćenje vanzemaljaca na Zemlji. Bivši član britanske elitne Specijalne službe za brodove (S.B.S), tvrdio je da je jednom prilikom morao da uhapsi dvije žene za koje se vjerovalo da su vanzemaljke.

Rečeno mu je da ode u londonski metro gdje je trebao da uoči dvije žene koje je trebao da uhapsi. Bile su visoke, plave, imale su plave oči i izgledale kao blizankinje. Rekao je da su to bile najljepše žene koje je ikad vidio. Opisao je da su svi putnici voza indiferentno posmatrali njihovo hapšenje. Nije mu rečeno zašto mora da ih uhapsi i bio je uplašen za njihovu bezbjednost. Nakon dvije nedjelje, jedna od njih mu je prišla u restoranu, nasmijavši se i rekavši mu da je sve u redu.

Gore pomenuti incident pokazuje kako se vanzemaljci koji žive među nama pomno prate od strane različitih branši obavještajne zajednice. Iako naizgled ne predstavljaju prijetnju, zanemarivanje njihovog postojanja među nama i činjenice da bi mogli da objelodane svoje prisustvo zapravo predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost.

Zakon o izlaganju vanzemaljaca

NASA je 1969. izdala federalnu odredbu po kojoj se svaki pojedinac koji dođe u kontakt sa vanzemaljcima legalno može privesti i zatvoriti na neodređeno vrijeme.

Iako je ovaj zakon “zvanično uklonjen” i stavljen u rezervu 1991. godine, on u svakom slučaju predstavlja presedan u tome da vlada može nasilno da zatvori pojedince koji su imali kontakt sa vanzemaljcima.

Prihvatajući dokaze da se vanzemaljci pomno prate i da su tajne agencije odgovorne za sakrivanje takvih informacija od javnosti, zaključak bi bio da pojedinci prilično rizikuju pokušavajući da uspostave kontakt koji vlada zabranjuje.

Izvor: webtribune.rs