Između mita i istine: Priča o Semiramidi, čuvenoj asirskoj kraljici
Asirska kraljica Semiramida prisutna je u istoriji, u legendama, ali i u popularnoj kulturi
Sa glavom žene i tijelom ribe, Derketo je bila veoma poštovana boginja u sirijskom Askalonu. Uživala je sve počasti sve dok jednog dana nije uvrijedila Afroditu, zbog čega je bila surovo kažnjena. Afrodita je, kako bi je ponizila, u Derketinom srcu rasplamsala ljubav prema jednom od njenih vjernika – smrtnika, kome je Derketo rodila kćerku. Postiđena zbog veze sa smrtnikom, ostavila je dijete u stjenovitoj pustinji, ubila ljubavnika, a onda i sama skočila u duboko jezero.
Prema legendi, o napuštenoj djevojčici starali su se golubovi; dok ju je jedno jato krilima nježno zaklanjalo i zagrijavalo, drugo joj je donosilo mlijeko i sir od obližnjih pastira. Pastiri su se pitali ko im svakodnevno načinje sir, a kad su krenuli da po okolini traže kradljivca, našli su dijete iznenađujuće ljepote, koje su odmah odnijeli Simi, nadzorniku stada asirskog kralja Nina. Ovaj je rado prihvatio djevojčicu, dao joj ime Semiramida i odnjegovao je kao rođenu kćerku.
Semiramida je svojom ljepotom, ljupkošću i mudrošću očaravala sve ljude. Ones, jedan od vojskovođa kralja Nina, nagovorio je Simu da mu dozvoli da odvede Semiramidu u Ninivu i da se njome oženi. U sretnom braku mlada žena rodila je Onesu sinove Hijapata i Hidaspa.
U to vrijeme kralj Nino krenuo je sa velikom vojskom u pohod na Baktriju, u kojem je učestvovao i Ones. Nino je osvojio zemlju, ali nije mogao da zauzme glavni grad. Kako je opsada dugo trajala, Ones, željan ljubavi svoje lijepe supruge, pozvao je Semiramidu da se pridruži vojsci. Kad je mlada žena stigla u logor, odmah je uočila slabost neprijateljske odbrane i vještom taktikom natjerala Baktrijce na predaju.
Njena mudrost i ljepota očarale su kralja Nina, koji je najprije molbama i obećanjima, a zatim prijetnjama pokušao da privoli Onesa da mu ustupi suprugu. Kad je primjenio silu i zaprijetio da će mu iskopati oči, Ones se iz očajanja objesio. Nino se odmah oženio Semiramidom, koja mu je podarila nasljednika, sina Ninija. Kralj nije dugo uživao u bračnoj sreći, jer je ubrzo poslije sinovljevog rođenja umro. Tako je Semiramida postala asirska kraljica.
Čim je stupila na prijesto, ona je u Ninivi podigla suprugu sjajan mauzolej i odlučila da sagradi veliki grad na Eufratu, u Babilonskoj ravnici (Babilon). Da bi tim poduhvatom sebe ovjekovječila, okupila je najbolje graditelje i umjetnike cijelog svijeta i, sa dva miliona radnika, pristupila zidanju novog grada. Najprije su podignuti bedemi, dugi više od 60 kilometara, sa 250 kula. Ti bedemi bili su visoki stotinjak metara, a njihova širina bila je dovoljna da se mimoiđu dvije kočije. Kako je Eufrat proticao sredinom grada, obale rijeke pretvorene su u široke kejove i povezane dugim mostom. Zatim su podignute dvije utvrđene palate, jedna na lijevoj, a druga na desnoj obali Eufrata, kako bi kraljica iz njih mogla da posmatra izlazak i zalazak sunca. Palate su međusobno spojene podzemnim hodnikom, koji je prolazio ispod rijeke. U središtu grada sagrađen je veličanstven hram, na čijem su vrhu postavljene zlatne statue Zeusa, Here i Reje. Pored akropolja nalazili su se čuveni viseći vrtovi, u stvari zasvođene galerije, sagrađene jedna iznad druge, koje su držale teret zemlje zasađene prekrasnim rastinjem. Vrtovi su navodnjavani složenim napravama, koje su crpile vodu iz Eufrata.
Semiramida je i u drugim oblastima Azije osnivala gradove i podizala sjajne građevine, parkove i fontane. U Mediji je sagradila veliki vodovod i zasadila dva ogromna parka. Tu se ona dugo zadržala i predala ljubavnim uživanjima; za ljubavnike je birala najljepše vojnike i kako nije željela da se vezuje ljubavlju i brakom, brzo ih je odbacivala. Iz Medije je prešla u Egipat jer je od Amonovog proročišta htjela da sazna kako će okončati život. Tu joj je rečeno da će na čudesan način nestati s lica zemlje, i to onda kad se njen sin Ninije zavjeri protiv nje. Pošto je posjetila i Etiopiju, Semiramida se vratila u Baktriju i otpočela pripreme za veliki pohod na Indiju. U tom poduhvatu nije imala sreće; izgubila je dvije trećine vojske i vratila se poražena u svoju zemlju. Semiramidu je ubrzo sustigla i druga nesreća: Ninije je skovao zavjeru protiv nje, i to uz pomoć jednog evnuha. Ta zavjera je otkrivena, ali je mudra Semiramida, sjećajući se onoga što joj je prorečeno u Egiptu, dobrovoljno napustila prijesto. Ubrzo je iščezla na čudesan način, u šezdeset drugoj godini, poslije četrdeset dvije godine vladavine. Vjerovalo se da je preobražena u golubicu i da je odletjela na nebo.
Kraljica Semiramida, 1905. djelo slikara Cesara Saccaggia iz Tortone
Druge legende o Semiramidi
Neki pripovjedaju da je Semiramida bila kurtizana koju je volio asirski kralj. Kad je postala kraljeva zakonita supruga, nagovorila je muža da joj ustupi vlast na pet dana. Prvog dana svoje vladavine ona je pripremila gozbu i na njoj pridobila za sebe sve vojskovođe, a već drugog dana bacila je supruga u tamnicu.
Mit o Semiramidi bio je poznat jonskim Grcima već početkom V vijeka stare ere. Njen lik je vjerovatno stvoren po uzoru na Samuramat, suprugu asirskog kralja Šamši-Adada V, koja je neko vrijeme vladala Asirijom u ime maloljetnog sina Adad-Nirarija III (od 810. do 805. godine stare ere). “Semiramidine viseće vrtove” izgradio je kralj Nabukodonosor II (vladao od 605. do 562. godine stare ere) za svoju suprugu, međansku princezu Amitis.
Semiramida se pojavljuje u više drama i opera, od kojih su najznačajniji:
– Volterova tragedija Semiramis
– opera Domenika Kimaroze Semiramida; i
– opera Đoakina Rosinija, takođe Semiramida.
A glavna je junakinja i brojnih likovnih ostvarenja.
Izvor: nationalgeographic.rs
