Pismo poglavice Seattlea američkom predsjedniku: “Nema mirnog mjesta u gradovima bijeloga čovjeka”
June 7, 2021
Inspirativni ljudi
Veliki indijanski poglavica Seattle koji je uputio rukom pisanu poruku, američkom predsjedniku Georgeu Washingtonu kada je ovaj poželio kupiti njegovu zemlju, današnja država Washington, zaslužuje poseno mjesto jer mnogi bi i danas trebali učiti iz njegovog pisma.
“Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac sveti su u pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka.
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer ona je majka crvenoga čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj porodici.
Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta je zemlja nama sveta.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća. One nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci zemlji i prema bratu nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam, naš način je drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali možda je to zato jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijeloga čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. Ali možda je to zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I šta je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari?
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah – životinja, biljka i čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životima koje podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah takođe će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto kamo će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskoga cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uslov: Bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.
Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam hiljade raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Šta je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Šta god se desilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju. Recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu, kao i što činimo mi sa svojom, da je zemlja naša majka. Šta god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. To mi znamo zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života: on je samo struk u tome. Šta god čini tkanju, čini i sebi samome.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća, poslije svega. Vidjet ćemo, jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek jednoga dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta je zemlja draga Njemu, a škoditi zemlji, znači prezirati njezina Stvoritelja. Bijeli takođe trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit će sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je za nas misterija, jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni uglovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je Orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje”.
Izvor: medioteka.hr
