Grobnica u Amfipolisu: Jedno od najznačajnijih arheoloških otkrića 21. vijeka (FOTO)

Prije četiri decenije, nakon istraživanja nekoliko stotina grobnica u antičkom grčkom gradu Amfipolisu, oko 95 kilometara sjeverno od Soluna, grčki arheolog Dimitris Lazaridis usmjerio je svoje interesovanje na humku ogromnih razmjera poznatu i kao “Brdo Kasta”, za koju je vjerovao da čuva grobnicu izuzetnog značaja.

Lazaridisa je posao odveo u drugom smjeru, a arheolozi se nisu vraćali istraživanju “Kaste” sve do 2012. godine kada su otkrili 457 metara zida od mermera i krečnjaka koji je okruživao humku. Potom je tim arheologa je pronašao ulaz u izvanredan spomenik čije postojanje je od samog početka pretpostavljao Lazaridis. Ono što su pronašli postala je prava medijska senzacija. Grobnica u Amfipolisu. Mnogi je smatraju za najveće otkriće ali i misteriju ovog vijeka. Ko je sahranjen pod ovom impresivnom humkom, kako su tekla arheološka istraživanja i šta je sve pronađeno do sada, pročitajte u nastavku.

Tokom Drugog balkanskog rata 1913. godine grčki vojnici su, kopajući rovove u blizini Amfipolisa, naišli na kameni postament na kojem je, kako će se brzo utvrditi stajao mermerni lav. Kako tih godina nije moglo da se sastavi mnogo mira, ne samo na Balkanu, nego ovaj put ni u Evropi i svijetu, već 1915./16. na ovom prostoru ponovo se našla vojska. Ovoga puta britanska, u sklopu snaga Antante na novoformiranom Solunskom frontu. Britanski vojnici utvrđeni na ovom položaju pronašli su prve dijelove pomenute statue lava. I samo je slučaj, i napad bugarskih snaga na tom sektoru fronta, osujetio namjeru Britanaca da pronađene artefakte transportuju na brod i dalje, za Britaniju.

Mermerni lav iz Amfipolisa

Britanski vojnici sa pronađenim ljudskim ostacima i drugim nalazima prilikom kopanja rovova, Amfipolis, 1916. godina

Tek 1964. godine arheolog Dimitris Lazaridis koji je radio na istraživanju lokaliteta u Makedoniji i Trakiji, kao što su Amfipolis, Neapolis (Kavala), Filipi i Tasos, izvršio je prva mjerenja i istraživanja na brdu Kasta, mjestu nalazišta grobnice. Otkriće okružujućeg zida i sama veličina tumula visine 23 metra (tadašnja visina zemljanog nasipa), naveli su ga da pretpostavi da je ovako zamašan građevinski projekat jasan znak da to brdo koje je nastalo djelatnošću čovjeka krije nešto veoma važno (vjerovao je da je u pitanju grobnica makedonskog tipa). I kako je samo bio u pravu!

Do pojave Filipa II, kraljevina Makedonija smještena na sjeveru grčke ekumene predstavljala je, kao i u geografskom smislu tako i u svakom drugom, periferiju grčkog svijeta. Filip će u mnogome reformisati Makedoniju i od nje načiniti vojni i politički faktor koji će se pokazati kao odlučujući u životu Helade u narednih nekoliko generacija. Načinivši od njene vojske strašnu ratnu mašineriju, porazio je sva okolna plemena i na njihov račun proširio svoju državu, a potom je pobjedom u bici kod Heroneje postao hegemon čitave Helade. Međutim, prije nego što je uspio da ostvari svoje planove i snove o napadu na Perziju, Filip je izgubio život u atentatu.

Filip je imao mnogo neprijatelja, te je lista onih koji su mogli biti nalogodavci veoma dugačka i teško je prihvatljiva pretpostavka da je atentator Pausanija djelovao samoinicijativno. Mnogobrojne intrige na dvoru bacaju određenu sumnju i na samog Aleksandra i njegovu majku Olimpijadu. S obzirom na makedonski običaj da kralj uzima za sebe više žena, što može da se pripiše i diplomatskoj inicijativi, stvarala se veoma napeta situacija vezana za naslijeđe. Pored toga što se svježe oženio mladom makedonskom ženom sa kojom je očekivao potomstvo, Filip je došao u otvoreni sukob sa najstarijim sinom i nasljednikom, izbila je svađa u kojoj je došlo i do preispitivanja Aleksandrovog “pravog porijekla” pa čak i do potezanja mača. Aleksandar, pa i njegova majka, mogli su se osjetiti smrtno uvređeni, ali isto tako i veoma ugroženi kada je njihov položaj u pitanju. Govoreći za članak autorke Heather Pringle objavljen novembra 2014. u National Geographic-u, profesor Ian Worthington kaže da nema sumnje da, ne samo da su umiješani, nego da Aleksandar i Olimpijada vjerovatno stoje iza Filipovog ubistva 336. godine prije nove ere.

Anelina Jolie, Val Kilmer i Colin Farrell kao Olimpijada, Filip II i Aleksandar u filmu Olivera Stonea

Narednih 13 godina, miljenik boginje Tihe, kako često nazivaju Aleksandra, postigao je nešto što je bilo bez paralele u dotadašnjoj istoriji, a i mnogo poslije njega. Šta je u njegovom uspjehu bio dominantni faktor, da li lični impuls i genijalnost, da li sreća, očeva zaostavština ili ljudi oko njega, nemoguće je tvrditi zasigurno, a za nas i manje bitno. Juna 323. godine, tek u 33. godini života, našao se i sam Aleksandar na samrtnoj postelji od posljedica misteriozne groznice. A kada najmoćniji vladar dotadašnjeg svijeta umre pod nerazjašnjenim okolnostima, pa još tako mlad, to je garant da će se o tome polemisati narednih 2.300 godina.

Pošto je ostavio iza sebe trudnu suprugu, a da pri tom nije odredio ko će ga od njegovih generala nasljediti ili bar biti patron njegovom budućem nasljedniku, usljedilo je vrijeme ratova i nestabilnosti koje je na kraju rezultovalo podjelom carstva, ali potom i ubistvima i Aleksandrovog sina i žene i majke. Ono što se zna na osnovu istorijskih izvora o posljednjem počivalištu Aleksandra je to da je njegov saborac i general Ptolemej, sada vladar Egipta, napao povorku sa Aleksandrovim posmrtnim ostacima, te iste odnio u Aleksandriju. Vjeruje sa da je ovaj grad upravo i mjesto gdje je vladar sahranjem, međutim, tu mu se gubi svaki trag. Danas, u Arheološkom muzeju u Istanbulu možemo vidjeti sarkofag koji je namijenjen za vječno počivalište tijela velikog kralja, međutim, on je zauvijek ostao prazan.

Sarkofag Aleksandra Makedonskog, Arheološki muzej u Istanbulu

Od 2009. godine, rukovodilac istraživanja na lokalitetu Kasta je arheolog Katerina Peristeri. I sve do 2012. ovo istraživanje nije pružalo neke spektakularne rezultate. Kada je poželjela da dođe do stvarnih dimenzija ovog tumula i granica okružujućeg zida, uvidjela je vrlo brzo da će morati da kopa veoma duboko. I to čitavih 12 metara. Tada je bilo jasno da je impozantnost ove “građevine” nevjerovatna. Desetog avgusta 2014. istraživači konačno pronalaze ulaz u ovu grobnicu i otvoraju prozor u misteriju staru 23. vijeka i jedan od najvećih arheoloških nalaza, u ovoj deceniji, pa i u ovom vijeku, ako ne i ikada.

Ispred ulaza u grobnicu

Sa nalazišta je objavljeno da ulaz u grobnicu čuvaju dvije mermerne sfinge, a potom je pronađen i jedan dio skulpture lava. Obje sfinge su pronađene bez glava, ali je glava istočne, tj. lijeve sfinge gledano sa ulaza, kasnije pronađena i to u dnu treće komore, a uskoro su pronađena i krila obje sfinge. Iskopavanjem ispod samih sfingi, arheolozi su naišli na mermerni dovratak, prekriven freskama dekorisanim crvenom, plavom i crnom bojom, položen na dva stuba jonskog tipa, takođe obojenih. Iskopavanjem u narednim danima otkriven je pod predvorja, ili pretkomore, načinjen od mozaika nepravilnih mermernih oblika bijele boje na crvenoj podlozi.

Dvije mermerne sfinge na ulazu u grobnicu

Glava jedne od sfingi, pronađena u trećoj prostoriji

Dijelovi krila sfingi, takođe pronađeni u trećoj komori

Prvih dana septembra, otklanjajući kamenje i zemlju koji su činili barijeru između predvorja i 1. komore naišlo se na dvije karijatide, čija visina je, kako će se ispostaviti, 3,67 metara sa postoljem, dok je visina samih ženskih figura 2,2 metra. Razmak između dvije skulpture je 1,68 metara. Lice zapadne (desne) karijatide je u potpunosti sačuvano i svjedoči o visokoj umjetničkoj vrijednosti ovih statua. I ne samo lice, nego i detalji tunika i stopala savršeno izrezbarenih nožnih prstiju položenih na đon sandale i prekrivenih žutim i crvenim pigmentom.

Karijatida

Karijatida, majstorski izvedeni detalji

Karijatida, detalji tunike i stopala sa savršeno oblikovanim prstima

Polako uklanjajući zemlju, došlo se do pregradnog zida između 1. i 2. komore kao i gornje pregradne grede mermerne kapije između ove dvije sobe. U tom trenutku je arheolozima postalo očigledno da neće moći da nastave sa izvlačenjem zemlje i iz druge komore sve dok se ne sprovedu mjere obezbjeđenja krovne strukture podupirućim metalnim gredama. Sve ovo je uzrokovalo veliko usporavanje radova.

Podupiranje stropa grobnice

Krajem septembra i početkom oktobra, Katerina Peristeri je već bila ubijeđena da se radi o grobnici i da je period njenog nastanka između 325. i 300 godine prije nove ere. Više se nije govorilo o pretpostavkama. Naročito kada se naišlo na mermerna vrata između 2. i 3. komore, šarki i brojnih gvozdenih eksera.

Kada se uklanjajući velike količine zemlje konačno došlo do poda druge komore, istraživači su ugledali nešto zaista spektakularno. Postepeno, pred očima arheologa nalazio se mozaik sa predstavom otmice Persefone od strane Plutona, dimenzija 4,5 x 3 metra, nevjerovatne ljepote, urađen dominantno u plavim, crvenim i bijelim tonovima.

Mozaik sa predstavom Plutonove otmice Persefone

Do kraja oktobra arheolozi su prodrli u treću, i kako će se kasnije ispostaviti posljednju, komoru.

Opet, poslije opsežnog izbacivanja zemlje iz prostorije došlo se do mermernih vrata koja su nekada stojala na ulazu. Vrata su visine 2 metra, širine 90 cm, a debljine 15 cm i ukupne težine oko 1,5 tone.

Na dnu ove komore došlo se do krunskog otrkrića na ovom nalazištu, ono zbog čega će lokalitet na Kasti postati još intrigantniji i još značajniji nego što je do tog trenutka i bio.

Mermerna vrata sa ulaza u treću komoru

Na dnu se nalazio trezor (grob) površine 4 x 2.1 metara, u potpunosti optočen krečnjačkim kamenom. Krečnjak je uglavnom netaknut, sem jednog malog segmenta na zapadnoj strani koji je oštećen pod uticajem unutrašnjeg urušavanja, tj. ugibanja. Kao i ostatak grobnice, i sam trezor je bio popunjen zemljom. Na dubini od 1.4 metra postalo je očigledno da je dubina trezora znatno veća. Ubrzo, iz zemlje su počele da se pomaljaju kosti. Sada više nije moglo biti nikakve sumnje da se radi o grobnici.

Grob u središtu treće komore

Crtež groba u trećoj komori

Inicijalne pretpostavke na terenu navele su arheologe da se radi o jednoj osobi. Međutim, radi se o čak pet različitih ljudi. Tačnije, utvrđeno je da su sahranjene četiri i ostaci pete, kremirane osobe. Još bliže, kosti pripadaju ženskoj osobi staroj oko 60 godina, dvojici muškaraca starosti između 30-45 godina, jednom novorođenčetu i jednoj odrasloj osobi kremiranoj u vrijeme prije smrti prethodno navedenih. DNK analiza će utvrditi da li je između sahranjenih postojala krvna veza i da li je ovo zapravo porodična grobnica. To neće biti tako lako sa kremiranim ostacima. Ali ono što se može pretpostaviti sa određenom sigurnošću je da je kremirana osoba sahranjena prva, a ostali naknadno, naročito ako se uzme u obzir činjenica da Grci negdje u trećem vijeku prije nove ere definitivno napuštaju običaj spaljivanja mrtvih.

Ipak, potrebno je posvetiti malo više pažnje analizi ovog nalaza. Inicijalno, lokalitet je datiran između 325. i 300. godine i grobnica je vjerovatno sagrađena za nekog od Aleksandrovih generala ili rođaka. Postojale su različite spekulacije koje su išle do pretpostavki čak i da se radi o grobnici samog Aleksandra Velikog, a poslije da je u pitanju grob njegove žene (potencijalno i sina) ili majke. Ko je zapravo sahranjen na ovom mjestu, najveća je njegova misterija. Ali i najveća vrijednost!

Prema knjizi Donne Kurtz i Johna Boardmana “Burial Customs in Ancient Greek World”, Makedonci nisu sahranjivali svoje mrtve zajedno, već isključivo individualno. Ali, istraživači zapravo i ne mogu biti sigurni da li su ove osobe zaista sahranjene zajedno ili su njihovi skeleti bačeni u istu jamu od strane pljačkaša grobnice (a pouzdano je utvrđeno da je grobnica poharana). Takođe, ostaci, konkretno žene, nađeni su na različitoj dubini, premda je većina nađena na dubini 0,6 metara. Sve su to pokazatelji da je vjerovatno došlo do uticaja nekog spoljnjeg faktora.

3D prikaz grobnice

Jedna struja naučnika zagovara stav da skelet starije žene definitivno pripada Aleksandrovoj majci, Olimpijadi. Starost preminule osobe odgovara starosti Olimpijade koja je pogubljena kamenovanjem u gradu Pidna po naređenju Kasandra, Aleksandrovog generala (živio od 350. do 297. a vladao Makedonijom od 305). Protivnici ove teorije kao argument koriste tvrdnju da je Olimpijada sahranjena upravo u Pidni, kao što to kaže jedan natpis pronađen tamo. Da doprinesu ovom stanovištu, prve antropološke analize pokazale su da na skeletu žene nema znakova fizičke traume kakve bi izazvalo kamenovanje. Ako bi ovo zaista bila grobnica Olimpijade, njena grandioznost (samim tim i značaj onog sahranjenog) prevazilazi značaj koji je obično pridavan ženi u grčkom društvu. Drugi pak kažu da je to počast koju zaslužuje samo žena koja je majka sina kao što je Aleksandar. Nemoguće je utvrditi pouzdano, a podrobnije hemijske i biološke analize skeleta će potrajati duže vrijeme.

Dalje, pretpostavke o dva muška skeleta odrasle dobi idu ka tome da se radi o dvojici Kasandrovih sinova, od kojih je jedan brutalno ubijen. I zaista, jedan od skeleta, po prvim analizama, pokazuje znake nasilne smrti i to vjerovatno od posljedica uboda nožem. Ali ni istorijski izvori ne pružaju potpune informacije o životnoj dobi Kasandrovih sinova. Ako bi, ipak, DNK analiza utvrdila da se radi o krvnim srodnicima, naučnici bi mogli sa popriličnom sigurnošću da tvrde da se zaista radi o njima. Skelet djeteta i kremirani ostaci ostaju, za sad, potpuna misterija.

Geofizička istraživanja pokazuju da ispod zemlje u okviru zemljane humke postoji još struktura napravljenih od strane čovjeka. Sve u svemu, lokalitet u Amfipolisu pored svega otkrivenog krije još tajni koje, iz dana u dan, sve više uvećavaju njegov značaj koji je, bez ikakve sumnje, već epohalan. U još jednom u nizu članaka u National Geographic-u (Kristin Romey, januar 2015), Ian Worthington kaže: “Čak i da nikada ne saznamo kome pripadaju skeletni ostaci, ovo je nalaz međunarodnog značaja i pobjednički scenario za istoriju.”

Izvor: archanthis.org

Tekst: Filip Mitričević