SAD: Prije 80 godina u američkim logorima je bilo zatvoreno 120.000 ‘američkih’ Japanaca

Za svaki slučaj haj’mo mi njih strpati u logore pa da smo mirni – razmišljali su vodeći ljudi Amerike nakon 7.12. 1941. i japanskog napada na Pearl Harbor. U tom trenutku svi Japanci na području SAD-a predstavljali su opasnost za nacionalnu sigurnost.

Stoga su se na američkoj teritoriji odlučili osnovati zarobljenički logori i sve Japance bili oni japanski državljani ili američki državljani japanskog porijekla, poslati tamo. A kriterij za odlazak u logor je bio isključivo – rasni. Iako se uglavnom radilo o drugoj i trećoj generaciji japanskih imigranata, dakle rođenim Amerikancima, čak i oni koji su imali 1/16 “japanske krvi” morali su da su se smjestiti u koncentracione logore.

Nakon 40 godina dobili izvinjenje i odštetu

Pored novčanih i imovinskih gubitaka, jedan broj ljudi je preminuo u logorima zbog nedostatka medicinske njege, a oni koji su pokušali napustiti logore stražari bi ubili.

Računa se da je oko 120.000 Japanaca dospjelo tamo, većinom onih koji su živjeli uz pacifičku obalu, gdje se prijetnja činila najvećom. Američka vlada Ronalda Reagana 1988. godine izvinila se za te postupke, kazavši da su oni bili potaknuti rasnim predrasudama, ratnom histerijom i greškama političkog vodstva.

Bivšim zarobljenicima i njihovim potomcima dodijelili su odštete u vrijednosti od preko 1,6 milijardi dolara.

Kao petogodišnjak završio u logoru

Američki glumac, režiser i aktivist George Takei, legendarni Mister Sulu iz Zvjezdanih staza, imao je pet godina kad je s porodicom završio un jednom takvom logoru. On je inače unuk imigranata iz Japana. Majka mu je rođena u Sacramentu u Kaliforniji, a otac mu je bio iz San Francisca. Upoznali su se u Los Angelesu i vjenčali, a tamo se 1937. rodio i George.

– Kad je u decembru 1941. bombardovan Pearl Harbor japanski Amerikanci, američki građani japanskog porijekla, gledani su sa sumnjom i strahom i čistom mržnjom jednostavno jer smo izgledali kao ljudi koji su bombardovali Perl Harbor. Histerija je rasla i rasla sve dok u februaru 1942. predsjednik Roosevelt nije naredio svim Amerikancima japanskog porijekla na američkoj zapadnoj obali da se na brzinu postroje bez optužbi, bez suđenja, bez procesuiranja. Trebali smo se postrojiti kako bi nas zatvorili u 10 zatvorskih kampova sa bodljikavom žicom u nekim od najudaljenijih mjesta u Americi. U pakleno vrućoj pustinji Arizone, po sparnim močvarama Arkansasa, pustarama u Wyomingu, Idahu, Utahu, Coloradu i dva najudaljenija mjesta u Kaliforniji – ispričao je svojevremeno glumac.

Vozovima odvedeni na drugi kraj zemlje

Pet dana nakon njegovog petog rođendana u travnju 1942. godine dva vojnika s oružjem u rukama su došla u njihovu kuću. Roditelji su njega i njegovog mlađeg brata i sestru nabrzinu odjenuli. Vojnici su im lupali po vratima i tražili da otvore,.

– Moj otac je otvorio i vojnici su nam naredili da izađemo iz doma. Izašli smo i stajali na prilazu čekajući da izađe majka, i kada je ona konačno izašla, u jednoj ruci je držala našu malu sestru, u drugoj ogroman ruksak, a niz oba obraza su joj se slijevale suze. Nikad neću moći zaboraviti taj prizor. Urezan mi je u sjećanje – prisjetio se George.

Zatim su utrpani u vagone s drugim obiteljima a na kraju svakog vagona bio je postavljen stražar. Vozili su se četiri dana i tri noći do močvara u Arkansasu

– Još uvijek se sjećam ograde sa bodljikavom žicom i visoke stražarske kule sa mitraljezima koji su bili upereni ka nama. Sjećam se svjetla za pretragu koje me je pratilo kada sam noću išao od moje barake do toaleta. A kako sam ja tada bio petogodišnje dijete pet mislio sam da je bilo lijepo što su mi osvijetlili put. Kako se djeca lako prilagođavaju meni je postalo normalno biti zatvorenik ratnog logora. Postala mi je rutina postrojiti se triput dnevno, jesti očajnu hranu u bučnoj sali. Bilo mi je normalno ići s ocem tuširati se u zajedničkoj kupaonici. Na kraju krajeva bilo mi je normalno biti okruženom bodljikavom žicom – kazao je George.

Uništili smo vam život, a sad se snađite..

Kad je rat završio pustili su ih i dali im kartu u jednom pravcu za bilo gdje u SAD-u. Porodica se odlučila vratiti kući u Los Angeles, ali to više nije bilo mjesto gdje su dobrodošli. Bili su bez novaca jer su im oduzeli sve a netrpeljivost je poslije rata prema Japancima bila žestoka. Na početku su živjeli u najgorem dijelu grada s pijancima i beskućnicima.

– Svuda je bio smrad mokraće, na ulici, u uličicama, u hodniku. Bilo je to užasno iskustvo, i za nas djecu je bilo užasavajuće. Sjećam se da se jednom pijan čovjek doteturao do nas i pao tačno pred nama i povratio. Moja mala sestra je rekla: “Mama, idemo nazad kući,” jer je bodljikava žica za nas bila dom – ispričao je George.

Njegovi roditelji znali su da ih čeka mukotrpan rad da opet osiguraju porodici normalan život pa su stoga neprekidno radili. Uspjeli su kupiti trosobnu kuću u pristojnom kvartu. Tada je George bio tinejdžer i zanimali su ga zatvorski dani jer je tada bio jako zainteresovan za tematiku građanskih prava i demokratije.

– Svi ljudi su jednaki, imamo neotuđivo pravo na život, slobodu i traženje sreće, i nisam mogao da to povežem s onim za što sam znao da je bio moj boravak u zatvoru u djetinjstvu. S ocem sam dosta razgovarao o tome, a rasprave su znale biti žustre i žestoke. No bio je mudar čovjek a kako je on najviše patio u tim zatvorskim uslovima ipak je razumio američku demokratiju. Rekao mi je da je naša demokratija demokratija naroda, i da može da bude sjajna kao i narod, ali i pogrešiva kao i narod – prisjetio se George riječi svoga oca.

Hrabri Japanci u američkoj vojsci

Otac mu je pričao i o mladim Amerikancima japanskog porijekla tokom Drugog svjetskog rata koji su kad je bombardovan Pearl Harbor poput svih mladih Amerikanaca potrčali da se prijave u vojsku i bore za svoju zemlju.

– Na taj čin patriotizma su im odgovorili šamarom u lice. Nisu nam dali da služimo i svrstali su nas kao domaće neprijatelje. No ubrzo je Vlada shvatila da postoji manjak ljudi i brzinom kojom su nas postrojili, otvorili su vojsku za službu mladim Amerikancima japanskog porijekla. Bilo je potpuno nelogično, ali dogodila se nevjerovatna, zapanjujuća stvar. Hiljade mladih Amerikanaca i Amerikanki japanskog porijekla je krenulo iza tih ograda sa bodljikavom žicom, obuklo istu uniformu kao onu koju su nosili stražari, ostavili su porodice u zatočeništvu da bi se borili za ovu zemlju – rekao je George te dodao kako su ih stavili u odvojenu jedinicu sa svim Amerikancima japanskog porijekla i poslali su ih na ratišta u Evropu a oni su dali sve od sebe. Borili su se hrabro i junački. Bitka koja ilustruje tu hrabrost je bitka za Gotsku liniju gdje je sudjelovala 442. jedinica

– Nijemci su bili načičkani na obronku planine, sa dosta stijena, u nesavladivim pećinama i tri saveznička bataljona su tukla tu planinu šest mjeseci i bili su u pat poziciji. 442. jedinica je pozvana da se pridruži borbi, a ljudi iz te jedinice smislili su jedinstvenu ali opasnu ideju. Zadnji dio planine sačinjavale su samo stjenovite litice. Nijemci su mislili da bi napad iz pozadine bio nemoguć. Vojnici iz 442. jedinice odlučili su da urade nemoguće. U tamnoj noći bez mjeseca počeli su se se penjati uz taj stjenoviti zid visok više od 300 metara, pod punom ratnom opremom. Penjali su se cijelu noć po čistoj litici. U tami, neki su izgubili svoj oslonac i pali u uvalu pod sobom. Svi su pali tiho. Niko nije uzviknuo, kako ne bi odali svoju poziciju. Peli su se cijelih osam sati, a oni koji su došli do vrha ostali su tamo do prvih zraka sunca, i čim se svjetlost probila, napali su. Nijemci su bili iznenađeni i oni su zauzeli brdo i razbili Gotsku liniju. Mirovanje od šest mjeseci je razbila 442. jedinica za 32 minuta – ispričao je George ponosan na hrabrost tih mladih ljudi te dodao da kad je rat završio 442. jedinica se vratila u SAD kao jedinica sa najviše odličja u cijelom Drugom svjetskom ratu.

– Na travnjaku Bijele kuće pozdravio ih je predsjednik Truman, koji im je rekao: “Borili ste se ne samo protiv neprijatelja već i predrasuda, i pobijedili ste!”

Izvor: 24sata.hr